0

Tko je tu lud

Stečajni zakon toliko je pun “rupa“ da je moguće da poduzeće gomila gubitke i nikad ne ode u stečaj. Moguće je i da ode u stečaj i nastavi poslovati kao da ništa nije bilo, ali i da nakon dugogodišnjeg stečaja od njega ne ostane ništa. Samo je uprava dužna pokrenuti stečaj, ali to ne može legalno. Ministarstvo financija trebalo bi podnositi kaznene prijave i inicirati stečajeve, ali ono to ne čini

Piše Edita Vlahović Žuvela

Braća Ladini baš su dobro namirisala gdje će napraviti biznis i uzalud sada visoki dužnosnici u neformalnim razgovorima s novinarima znakovito dižu obrve, pokušavajući sugerirati kako ta braća ne posluju baš čisto, a oni eto pokušavaju spasiti što se spasiti da. Isti ti dužnosnici ne žele odgovarati na pitanja koja ciljaju na srž jer ona uvijek nekako dovedu do njihove odgovornosti. Pitanja je zapravo bezbroj, a mi smo se koncentrirali samo na jedno jedino. Kako je, naime, moguće da poduzeća ne plaćaju svoje obveze prema dobavljačima, radnicima i državi, da država to mirno gleda i ne reagira, a u rukama ima sve instrumente? Ili, tko to odlučuje koje će poduzeće u stečaj, a koje ne?

S tim smo se pitanjem obratili na niz adresa - od Ministarstva financija do Ministarstva gospodarstva, od Državnog odvjetništva do Visokog trgovačkog suda, od stečajnih upravitelja do odvjetnika... Podvučemo li crtu pod našu malu istragu zaključak je jednostavan - Ladini i sva njihova braća po poslu u Hrvatskoj mogu biti prilično mirni.

Upozorenje državnog odvjetništva
Neki budući istraživači Dalmatinku će mirne duše moći uzeti kao case study i za pretvorbu i za stečaj, tijekom kojega je nekoć najtraženija stečajna upraviteljica Blanka Tuđen Mazuth omogućila Ladinijevima ulazak u tvornicu i daljnje poslovanje kada su se samo gomilala dugovanja. Prema pisanju Jutarnjeg lista od 13. lipnja Dalmatinka Nova osim dugovanja plaća radnicima ima dospjele obveze prema Ministarstvu financija veće od deset milijuna kuna. Ministarstvo je odgađalo naplatu tog duga pa je Državno odvjetništvo uputilo upozorenje Poreznoj upravi. Jutarnji piše i da Županijsko državno odvjetništvo u Splitu smatra kako bi država povlačenjem prijedloga o otvaranju stečaja mogla ostati kratkih rukava te da povlačenje prijedloga ide u prilog braći Ladini.

E sad, postoji niz zakona koji reguliraju takve situacije - od zakona o platnom prometu, zakona o stečaju, zakona o trgovačkim društvima, kaznenog zakona... Generalno, onako kako se to obično shvaća, kad neko poduzeće 61 dan ne plati svoje obveze, recimo poreze i doprinose, poslovna banka kod koje to poduzeće ima račun, obavijesti o tome Ministarstvo financija - Poreznu upravu koje u roku od 30 dana od primitka te obavijesti predlaže pokretanje stečajnog postupka. Dalje sve ide prema proceduri, ili bi barem trebalo. No, odmah nas demantiraju podaci Fine koji kažu kako iznos nepodmirenih dugovanja neprestano raste, da je krajem travnja ove godine dosegnuo 14,7 milijardi kuna, ali valja imati na umu da Fina ne raspolaže podacima o svim nepodmirenim dospjelim obvezama jer su poslovni subjekti dužni podnositi naloge samo za obveze plaćanja poreza i doprinosa. U Fini kažu kako su vrlo rijetki slučajevi da dužnici podnose naloge za podmirenje svojih drugih dospjelih nepodmirenih obveza jer ne žele sami blokirati svoj račun.

U pogledu trajanja blokada računa pravnih osoba gotovo ih se 90 posto odnosi na one koje traju duže od jedne godine. Tako je krajem 2007. njihov udio u strukturi iznosa ukupnih blokada bio 87,6 posto, a potkraj travnja ove godine 86,3 posto. Nad koliko se poduzeća čiji su računi blokirani vode stečajevi nismo uspjeli doznati u Fini, a bolje sreće nismo bili ni na Visokom trgovačkom sudu.

U Zagrebu oko 100 stečajeva godišnje
“Stečajne postupke vode prvostupanjski trgovački sudovi. Visoki trgovački sud RH mjerodavan je odlučivati o žalbama protiv odluka prvostupanjskih sudova koje su donesene u stečajnim postupcima. Stoga podatke o broju stečajnih postupaka koji se trenutačno vode na prvostupanjskim sudovima, prosječnom roku trajanja tih postupaka, vrijednosti ‘blokirane’ imovine u stečajevima i broju zaposlenih u stečajnim dužnicima možete dobiti samo od svakog pojedinog trgovačkog suda“, izvijestio nas je sudac Igor Periša, glasnogovornik Visokog trgovačkog suda.

Procjenjuje se da se na najvećem trgovačkom sudu, onom u Zagrebu, godišnje podnese oko 200 prijava za stečaj, a otvori se niti sto postupaka.

Šutnja Ministarstva

Ivan Šuker, ministar financija - bez odgovora iz nadležnog Ministarstva zašto se ne pokreću stečajevi

Finina statistika kaže da je u travnju ove godine, kod blokada dužih od godine dana, bilo nepodmireno gotovo pet milijardi kuna poreza, oko 1,3 milijardi kuna više nego prije godinu dana, te još 647,4 milijuna kuna doprinosa. Kod blokada koje traju od 181 do 360 dana za poreze je nepodmireno oko 422 milijuna kuna, a za doprinose oko 26 milijuna.  I kod blokada od 61 do 180 dana za poreze je krajem travnja bilo nepodmireno 277,4 milijuna kuna, a za doprinose 49,2 milijuna kuna.

Kada se, dakle, podvuče crta pod kolonu dospjelih, a neplaćenih obveza na ime poreza i doprinosa dužih od 61 dan, koja potpadaju pod razloge za pokretanje stečajeva, Ministarstvo financija, odnosno njena Porezna uprava, krajem travnja imala je potraživanja u visini gotovo 6,5 milijardi kuna. Koliko je stečajnih zahtjeva podnijelo, a koliko se stečajnih postupaka po njegovom zahtjevu vodi u Ministarstvu financija nismo uspjeli doznati jednostavno zato što nas je Ministarstvo odlučilo ignorirati.

Vlada je itekako svjesna problema dugovanja, uvjeravao nas je jedan visoki Vladin dužnosnik, koji je pristao razgovarati na tu temu samo pod uvjetom anonimnosti. Potvrđuje da su svi ključevi problema u rukama Ministarstva financija koje treba ostala nadležna tijela obavijestiti o blokadi računa nekog poduzeća i stjecanju uvjeta za pokretanje stečaja. Kaže da Vlada uzor u rješavanju državnih potraživanja vidi u načinu na koji su to napravile neke druge tranzicijske zemlje koje su već ušle u EU, poput Češke, i koje su ta potraživanja prodavala na aukcijama. No, da bi se to moglo potrebno je, kaže, napraviti projekt ozdravljenja tvrtki od regionalnog značenja, a potom ga i raspraviti s Europskom komisijom. Navodno, Ministarstvo financija već dvije godine najavljuje spisak od 152 tvrtke takvog značenja, ali prema Vladi ne šalje nikakav prijedlog. Efekt projekta i oslobađanja blokiranih milijardi na rast BDP-a bio bi, procjenjuje naš sugovornik, 2 posto i “Vlada će se danas-sutra morati pozabaviti tim problemom“.

Kvadratura kruga
Glede samog zakona o stečaju teško je naći neki drugi zakon koji je toliko puta mijenjan i toliko negativno ocjenjivan kao ovaj. Zakon je prvi put donesen 1996. i dosad se mijenjao šest puta. Posljednja promjena iz 2006. sadrži čak 114 članaka, što znači da se interveniralo u trećinu zakona, a još uvijek, prema ocjeni naših sugovornika, pada na ispitu.

“Nikakva Porezna uprava, nikakva banka, nikakva država nisu dužni pokrenuti stečaj. Dužnost pada samo na upravu potencijalnog dužnika“, tumači nam odvjetnik Mićo Ljubenko odredbe važećih zakona i pojašnjava da su propisi, međutim, tako skrojeni da članovi uprave, direktori, to ne mogu legalno napraviti. Kvaka je, kaže, već u članku 2. Stečajnog zakona prema kojemu se pri pokretanju stečajnog postupka u startu treba platiti 25 tisuća kuna (10 tisuća pristojbe i 15 tisuća predujma za vođenje stečajnog postupka).

“Već to se ne može legalno napraviti jer je račun poduzeća u blokadi i čim sjedne novac na njega najprije se mora platiti vjerovniku“, tumači Ljubenko i dodaje kako vjerovnici nisu zainteresirani da plate pristojbe i predujam jer nemaju nikakvu zakonsku prednost zbog činjenice da su “investirali“ u stečaj. Ljubenko nam pojašnjava kako su 99 posto vjerovnici nižeg isplatnog reda, dakle oni koje obično prepoznajemo kao dobavljače, te da njih “zakon ne motivira da raščiste tržište od nelikvidnih firmi“ jer su ispred njih u naplati država, radnici i razlučni vjerovnici, odnosno banke koje imaju hipoteke nad nekretninama.

Bez sankcija
Ako je, dakle, član uprave jedini dužan da pokrene stečajni postupak, što ako to on ne učini - logično je pitanje na koje Ljubenko odgovara da “na papiru postoji sankcija, ali u praksi to već na prvom koraku pada u vodu. Porezna uprava mora podnositi kaznene prijave, ali ona to ne čini. Vjerovnici bi mogli podnositi prijave, ali to ne rade jer nemaju nikakvu korist od toga, novac neće dobiti, ali će se iscrpiti u sudskim procesima. Osim toga naši sudovi nepokretanje stečajeva ne tretiraju kao nesavjesno gospodarsko poslovanje, što je neprihvatljivo“. Napominje još da su važeći zakoni tako skrojeni da lukavi direktor može prijaviti stečaj i sudu izjaviti kako nema potrebnih 25 tisuća kuna, pa sud onda odbije zahtjev za pokretanjem stečaja. Direktor je time ispunio svoje zakonske obveze, skinuo sa sebe opasnost kaznene prijave, obavio sve formalnosti - i nikome ništa.

U DORH-u su nam otkrili kako su zbog neplaćenih poreza i doprinosa nadležna tijela državnom odvjetništvu u pet godina, od početka 2003. do kraja 2007., uputila ukupno 354 prijave, a od toga su osuđujućom presudom završile 102 prijave. Prema Fininim podacima samo pravnih osoba koje su krajem travnja bile blokirane 61 dan i duže bilo je gotovo 26 tisuća.

I to bi od DORH-a bilo sve, uz napomenu njegove glasnogovornice Martine Mihordin kako državno odvjetništvo ne može dati sve podatke koje smo zatražili jer ih “nema u elektroničkom obliku, a i ovi su interni“, te još uz opasku kako DORH ne komentira sudsku praksu ni presude.

Nakaradna logika

Mićo Ljubenko, odvjetnik: Zakon ne motivira vjerovnike da raščiste tržište od nelikvidnih firmi

O sudskoj praksi i zakonu o stečaju naši sugovornici, stečajni upravitelji, nemaju ni riječi hvale. Kažu nam kako je tehnika provođenja stečaja u Hrvatskoj vrlo primitivna, imovina dužnika se usitnjava i prodaje, a u stečaj se u pravilu ide bez plana restrukturiranja. Logično bi bilo, tumače nam, da se pred suca dođe s planom preustroja poduzeća nad kojim se otvara stečaj, a u praksi prođe i po nekoliko godina od pokretanja stečaja do donošenja plana preustroja. Poduzeća nastavljaju poslovati po starom, gomilaju se gubici i u stečaju, glavni račun je blokiran, ali poduzeće može i po desetak godina poslovati preko nekog drugog računa, recimo onog sindikata.

Ekonomski opravdano bi bilo, nastavljaju naši sugovornici, da se vjerovnici odreknu dijela svojih potraživanja, da im se preostali dio plati tijekom tri do pet godina, a da stečajni upravitelj jamči za poslovni plan koji će poduzeće izvući iz nevolje. Kod nas, međutim, vjerovnici ne žele pristati na takve opcije, “a pogotovo Ministarstvo financija uvijek čeka sudsku odluku o otpisu potraživanja, što traje jer sud mora angažirati stručnjake, čekati njihova vještačenja. To sve traje, Ministarstvo financija naplaćuje kamate i dug raste kao balon, dok sve ne pukne i nastane histerija. Slično je i s ostalim razlučnim vjerovnicima, bankama koje imaju hipoteke nad nekretninama poduzeća“, opisuje nam stečaj na hrvatski način stečajni upravitelj koji je, kao i ostali naši sugovornici iz tog miljea, želio ostati anoniman. Priznaju nam da zakon nije riješio ni pitanje odgovornosti stečajnih upravitelja, da i među njima postoje oni koji su u neformalnim spregama sa sucima te da postoje oni upravitelji koji odjednom vode i desetke stečajeva, dok ima i priličan broj onih koji nemaju niti jedan slučaj usprkos navodnoj većoj transparentnosti i javno objavljenim podacima o stečajnim upraviteljima na stranicama Sudačke mreže.

Ni stručnosti ni kapaciteta
I iz samih sudačkih redova stizala su upozorenja da sudovi nemaju ni dovoljno kadrova ni stručnosti ni kapaciteta za vođenje stečajnih postupaka pa nije čudo da oni traju godinama. Muče se i u DORH-u i policiji, što se vidi iz posljednjeg službenog izvješća DORH-a za 2006., u dijelu koji govori o kaznenim djelima protiv platnog prometa (najznačajnije je upravo neplaćanje poreza i ostalih obveza prema državnom proračunu). DORH ističe da “učinkovitost progona s obzirom na postojeća zakonska rješenja, kako u materijalnom tako i u procesnom pravu, nije na razini koja se očekuje“, upozorava na težinu i složenost tih predmeta te zagovara bolju suradnju s policijom i poboljšanje Kaznenog zakona kad je riječ o utaji poreza.

Ipak, ostaju ključna pitanja - zašto Ministarstvo financija i Porezna uprava ne reagiraju na dojave banaka o neplaćenim obvezama prema državnom proračunu? Zašto ne iniciraju stečajeve i ne podnose prijave? Kojim se kriterijima vode kad to ipak učine? I u krajnjoj liniji, zašto bi razni Ladiniji morali više držati do zakona od ministra Šukera?