0

Tko će na kraju platiti ručak

Iako su nove izmjene Zakona o radu već trebale biti u parlamentarnoj proceduri, socijalni partneri tek se dogovoraju o tome što treba dogovoriti. Navodno je stvar jednostavna i jasna - zasad u nacionalno zakonodavstvo treba unijeti europske smjernice, ali je problem u tome što poslodavci, sindikati i Vlada različito tumače što one zapravo znače

Piše Edita Vlahović Žuvela

Bila je to zbilja vatrena scena kad je Ana Knežević, predsjednica SSSH, zapalila prijedlog Zakona o radu i najavila da će pod prozore Banskih dvora dovesti prosvjednike ostane li Vlada pri tom prijedlogu. “Ma, u startu je došlo do velikog nesporazuma“, rekla nam je puno pomirljivije nekoliko dana kasnije objašnjavajući kako je za sve kriva Vlada koja je, kaže, napravila veliku grešku. Prema njezinom svjedočenju Vlada je pri osnivanju tripartitne radne skupine, koja je trebla pripremiti izmjene ZOR-a, došla s informacijom kako ZOR treba uskladiti s europskim direktivama koje se odnose na 19. poglavlje (socijalna politika i zapošljavanje). Ispostavilo se kasnije, objašnjava ona, da ZOR treba uskladiti u još najmanje dva-tri poglavlja (Tržišno natjecanje, Sloboda kretanja radnika), ali i da su neka usklađenja već obavljena kroz druge zakone i u drugim poglavljima.

 “Osim toga, Vlada je akcijskim planom zacrtala da se izmjene i dopune u ZOR-u moraju napraviti do rujna ove godine. Nekoliko smo puta na Gospodarsko socijalnom vijeću pitali priprema li Vlada izmjene zakona u skladu s tim akcijskim planom, ali nam je uvijek rečeno da je riječ samo o usklađivanju“, tvrdi Knežević. Podsjeća da je tripartitna radna skupina imenovana 7. srpnja ove godine, a da su poslodavci i sindikati prijedlog zakona dobili 25. srpnja. Knežević nadalje tvrdi kako su izmjene zakona koje je predložila Vlada puno veće od onih o kojima govore europske direktive i da “taj materijal zadire u prava radnika i sindikata na način da ih pogoršava“.

Ana Knežević, SSSH: O zahtjevima HUP-a sada uopće ne želimo razgovarati

Iako se predsjednici sindikata može sasvim vjerovati kad opisuje traljavost s kojom državna administracija vodi proces prilagodbe hrvatskog pravnog okvira europskome (slična svjedočenja dobivali smo i od ostalih interesnih skupina društva u mnogim drugim slučajevima), jasno je da se aktulno zadiranje u ZOR ne može svesti na frazu kako se “samo implementiraju direktive“. Svima je jasno da će se Zakon o radu značajno promijeniti, dijelom već sada, a dijelom iduće godine za kad je najavljeno donošenje novog zakona zbog velikog broja već učinjenih izmjena, dopuna i ispravaka. Jednako tako nema sumnje da će sada dogovorena prava i obveze radno zavisnog stanovništva vrijediti duže vrijeme pa je i poslodavcima i radnicima izuzetno bitno kolika će ta i kakva prava biti.

Prijedlozi HUP-a
Početkom rujna Hrvatska udruga poslodavaca izašla je sa svojim zahtjevima vezanim uz izmjene ZOR-a, od kojih su najveću pažnju javnosti izazvali oni o neplaćanju pauze i dužini godišnjeg odmora, a nešto manju oni o pojednostavnjivanju postupka otpuštanja i zapošljavanja radnika. O tim prijedlozima nije se ni povela javna rasprava jer su sve sindikalne središnjice jednostavno odlučile da se neće očitovati o prijedlogu HUP-a, a iz Vlade i Ministarstva gospodarstva odmah su stigle izjave kako se usklađivanjem zakonodavstva neće smanjiti radnička prava već će se ona naprotiv i povećati.

Dosadašnji sukus ove priče jest taj da su se Vlada, HUP i sindikati dogovorili kako će se do kraja rujna, kad ovaj broj Eukonomista već bude u tisku, dogovoriti o tome što zapravo treba uskladiti i koje europske direktive treba implementirati. Navodno je rok za dogovor socijalnih partnera pomaknut na polovicu ovog mjeseca, što još ostavlja dovoljno vremena da se ispune svi uvjeti za zatvaranje 19. poglavlja u prvom kvartalu iduće godine. Očito, pritisak ispunjavanja obveza iz pregovaračkog procesa u ovom je slučaju izrazito jak i nitko od socijalnih parntera ne želi na sebe preuzeti odgovornost da ga ugrozi. Nezadovoljstvo je, međutim, tim veće. U HUP-u su ogorčeni ponašanjem sindikata i tvrde kako sindikalni predstavnici uopće ne dolaze na sastanke niti iznose konkretne prijedloge. U sindikatima pak odbacuju svaku raspravu o HUP-ovim prijedlozima, tumačeći da to što traži HUP sada ne može biti predmet razgovora te da poslodavci implementaciju EU direktiva žele iskoristiti kako bi drastično ograničili prava radnika. I jedni i drugi su pak nezadovoljni Vladom jer, tumače, ona radi u koristi sindikata, odnosno poslodavaca (ovisno tko iznosi prigovore), direktive ne implementira dosljedno već parcijalno i, ne najmanje važno, sve radi u zadnji tren tako da za iole ozbiljniju raspravu nema vremena.

Jedinica za dijalog
Gledajući to iz briselskih daljina Europska komisija još je u lanjskom Izvještaju o napretku Hrvatske ocijenila kako socijalni dijalog, a posebice bipartitni između poslodavaca i sindikata, ovdje nije na zadovoljavajaćoj razini. Najnoviji “dijalog“ o izmjenama Zakon o radu upućuje da bi se negativna ocjena mogla ponoviti i ove godine.

“Mi smo spremni za raspravu, spremni smo i za zajedničku analizu radnog zakonodavstva, a spremni smo prihvatiti i rezultate stručne analize koju bi Vlada mogla naručiti od nekog trećeg, primjerice OECD-a kao što je to učinila za obrazovni sustav. Svi naši podaci govore kako je tržište rada rigidno, da šteti gospodarstvu, pogotovo malom i srednjem, i zato je neophodno redefinirati sustav i dati mu ulogu kakvu ima u EU“, upozorava Jasna Kulušić, direktorica radno-socijalnih poslova u HUP-u. HUP želi ponovno otvoriti pitanja radnog vremena, olakšavanje otkazivanja, kolektivnog pregovaranja i ovlasti predstavnika radnika. Dogovoreno je, međutim, da se zbog rokova koje nameće proces približavanja EU sada u zakon unesu izmjene koje su neophodne za implementaciju europskog zakonodavstva.

Kakvo radno vrijeme
“To znači da sada otvaramo pitanje radnog vremena, o čemu govori direktiva Europskog parlamenta iz 2003. (Directive 2003/88/EC). Neprestano naglašavamo kako se ono što se usklađuje mora u cijelosti usklađivati. Ova direktiva koja regulira dnevni odmor, tjedni odmor, noćni rad i slična pitanja ima 30-ak izuzetaka, a naš zakonodavac je u prijedlogu izmjena zakona utvrdio tek tri i još je zapriječio visoke kazne, što bitno poskupljuje rad“, kaže Kulušić, naglašavajući kako je za HUP definiranje radnog vremena od presudne važnosti.

O HUP-ovom zahtjevu da se iz plaćenog radnog vremena isključi pauza SSSH ne želi razgovarati. Knežević se također poziva na Direktivu 2003/88/EC i poručuje da će se o plaćanju ili neplaćanju pauze pregovarati iduće godine jer to, tvrdi, nije predmet usklađivanja.

“Poslodavcima mora biti jasno kako pitanje plaćene pauze povlači za sobom nove pregovore o dužini radnog vremena i da ćemo mi tražiti da radni tjedan traje kraće ako pauze neće biti plaćene“, kategorična je Knežević.

Jasna Kulušić u ime HUP-a računa kako u Hrvatskoj zbog plaćenih pauza radni tjedan ne traje 40 već 37,5 sati, što iznosi 180 milijuna radnih sati godišnje, odnosno 5,5 milijardi kuna. Naglašava kako poslodavci postavljaju to pitanje ne samo zbog troškovnog momenta nego i zbog činjenice da pravno definiranje utječe na izračun ukupnog radnog vremena. “To je jednako značajno, ako ne i značajnije od troškovnog momenta“, primjećuje Kulušić. Dio toga je i pitanje trajanja godišnjeg odmora. HUP traži da se u četiri zajamčena tjedna uključe subote i nedjelje te državni praznici i vjerski blagadani. Na opasku da istraživanja i analize Eurofounda o radnom vremenu Hrvatsku svrstavaju u grupu europskih zemalja koje imaju najduži radni tjedan i manje odmora Kulušić kaže kako već nekoliko puta spomenuta direktiva govori o sedmodnevnom tjednu te da ona kao razlog prekida godišnjeg odmora priznaje samo bolest, dok se kod nas godišnji odmor može prekinuti iz raznih razloga i tako ga prilično produžiti.

“Svaki naš zahtjev utemeljen je na Međunarodnoj konvenciji o zaštiti rada, Lisabonskoj strategiji i Zelenoj knjizi o potrebi modernizacije europskog radnog prava. Svrha je naših prijedloga očuvanje socijalnog minimuma, ali i konkuretnosti gospodarstva“, rezolutna je Kulušić, pojašnjavajući kako Vlada ni u ovom prijedlogu zakona ne vodi dovoljno računa o konkurentnosti.

Najvažnije su izmjene koje je zasad predložila Vlada određivanje punog radnog vremena u trajanju od 40 sati tjedno uz najviše 8 sati prekovremenih (sada 10), preuređenje tjednog odmora (24+12), godišnji odmor od najmanje 24 dana uz presumpciju šestodnevnog tjedna, ukidanje prijenosa prava na godišnji odmor na novog poslodavca, zabrana kumulacije više zaposlenja preko 40 sati tjedno (npr. liječnici), uvođenje pisanog prisanka radnika na preraspodjelu, ukidanje zabrane noćnog rada žena te ukidanje radne knjižice.

Jasna Kulušić, HUP: Sve naše analize govore kako je tržište rada rigidno i da šteti gospodarstvu

Otkaz - nemoguća misija
Teže teme, kao što su fleksibilizacija tržišta rada i olakšavanje otpuštanja, socijalni su partneri odgodili do daljnjega. To je, međutim, i velika europska tema (o tome govori Zelena knjiga) na koju EU nije našla jednoznačan odgovor. Europa je, naime, zabrinuta što se tzv. netipični ugovori o radu šire kao požar pa se u nekim zemljama, poput Italije npr., mladi, stariji i žene gotovo više i ne mogu zaposliti na neodređeno vrijeme. Iako Vlada umiruje javnost podatkom kako u Hrvatskoj tek 12,9 posto radnika ima ugovor na određeno vrijeme, anketa koju je za HUP među gotovo 15 tisuća poslodavaca proveo Hrvatski zavod za zapošljavanje otkrila je kako je u 2007. samo 29,8 posto ugovora sklopljeno na neodređeno. Golema većina, čak 70,2 posto, ugovora sklopljena je na određeno, a još 15,4 posto odnosi se na sezonske poslove. Kod tih istih poslodavaca lani je prestalo raditi nešto više od 103 tisuće radnika, a najčešće (40,9 posto) jer im je istekao ugovor o radu na određeno vrijeme.

U HUP-u upozoravaju da je domaći rigidan i kompliciran sustav otkazivanja ugovora o radu glavni razlog zbog kojega poslodavci pribjegavaju sklapanju ugovora na određeno vrijeme. U praksi je otkaz postao nemoguća misija. Kako bi otkazao nečiji ugovor o radu poslodavac mora, naime, ispuniti ravno 28 obveza ili koraka. Osim toga u 12 slučajeva postoji relativna ili apsolutna zabrana otkazivanja. U HUP-u tvrde kako je osim toga u pravosuđu snažno zastupljen stav da se radnika štiti po svaku cijenu te da se oko 90 posto sporova sudi u korist radnika. Postupak otkazivanja u praksi se može otegnuti na četiri-pet godina pa se sve više poslodavaca odlučuje za nagodbu s radnikom kojemu želi dati otkaz. Ili, još češće, sklapa ugovor na određeno.

Kako bi obeshrabrila poslodavce da nude takve ugovore Europska komisija sada u nacionalna zakonodavstva zemalja-članica pokušava ugurati odredbe prema kojima bi radnici na određeno i neodređeno imali jednaka prava i obveze. Po svemu sudeći Hrvatska će (opet) samo prepisati neke nove direktive, bez ambicije da makar pokuša pronaći vlastiti odgovor na pitanje kakvo gospodarstvo i društvo želi.