0

Državo, odluči se

Kako bi reindustrijalizacija uopće bila moguća država napokon treba jasno odrediti kakav gospodarski razvoj želi i kako ga namjerava postići. A ne bi bilo loše ni u korijenu sasjeći mito i korupciju

Piše Miroslav Wranka

Gospodarski program SDP-a i Ljube Jurčića ponovno je, makar i nakratko, pozornost javnosti skrenuo na poraznu činjenicu da smo se vrlo brzo od regionalnog industrijskog lidera pretvorili u naciju koja uglavnom živi od trgovine, nekoliko mjeseci turističke sezone i državnih jasala.

Nema puno onih koji će osporiti tezu da je, želimo li u budućnosti veći standard, nužan radikalan zaokret u gospodarskoj politici. No, je li reindustrijalizacija uopće moguća u uvjetima i okolnostima kakvi danas vladaju u Hrvatskoj? Kako je izvesti i što bi svaka vlast, bez obzira na stranačke boje, morala poduzeti da bi je potaknula?

Neki od naših sugovornika otvoreno su skeptični prema inicijativama za reindustrijalizaciju zemlje. “Ako se pod tim pojmom podrazumijeva povećanje udjela industrije u BDP-u, smatram da to u sadašnjim uvjetima i okolnostima, kratkoročno gledano, nije moguće izvesti“, kaže Ruđer Friganović, direktor Sektora za industriju pri Hrvatskoj gospodarskoj komori.

Čak štoviše, u idućih nekoliko godina mogli bismo imati problema i s održavanjem udjela na sadašnjoj razini (manje od 20 posto), zato što su neke od tradicionalno snažnih industrija, koje još uvijek imaju značajnu ulogu u strukturi naše industrijske proizvodnje, u velikim problemima (metalni kompleks, brodogradnja, tekstil, koža i obuća...).

Sindikati i poslodavci
Od nekih mogućih aspekata reindustrijalizacije zazire i glavni ekonomist Saveza samostalnih sindikata Hrvatske Mario Švigir: “Podržat ću svaki projekt sustavne izgradnje industrije 21. stoljeća na strateško-tržišni način suradnje između države i industrijskih lidera, u kojemu se dobro zna što je čiji interes. Za državu je to zapošljavanje i stabilnost domaće gospodarske strukture, za biznis kreiranje dobiti i borba za postojeći te kreiranje dodatnog tržišnog udjela, a za radnike pristojna naknada za njihov rad. Ako se apel reindustrijalizacije odnosi na različite metode ‘pojeftinjenja’, to više nigdje nema prođu. Pogotovo ne u zemlji pred vratima gospodarskih integracija u kojima nema monetarno-resursno-cjenovnih akrobacija takve vrste.“

Kako bi reindustrijalizacija uopće bila moguća, slaže se većina naših sugovornika, država napokon treba jasno odrediti kakav gospodarski razvoj želi i kako ga namjerava postići.

Đuro Popijač, glavni direktor Hrvatske udruge poslodavaca, smatra da je preduvjet za industrijski razvoj Hrvatske unapređenje općeg poslovnog okruženja kako bi se omogućila bolja međunarodna konkurentnost hrvatskog gospodarstva. To podrazumijeva sveobuhvatne reforme u području javne uprave, pravosuđa, poreznog sustava, obrazovnog sustava i tržišta rada.

Pravno okruženje, konzultacije s gospodarstvom pri donošenju ključnih propisa, promocija u inozemstvu, poticanje istraživanja i razvoja, decentralizacija i niz drugih pitanja trebali bi biti sadržaj strategije industrijskog razvitka i njene operativne razrade koju teba napraviti odmah.

Napokon strategija
Vlada radi na izradi takvog dokumenta i on bi javnosti trebao biti predstavljen u svibnju ove godine, potvrdio nam je državni tajnik u Ministarstvu gospodarstva Vladimir Vranković, koji nije htio iznositi pojedinosti. Doznali smo tek da će kod postojećih tradicionalnih industrija naglasak biti stavljen na restruktuiranje, dok će posebna pozornost biti usmjerena na sektor malog i srednjeg poduzetništva te proizvodnu industriju.

Cilj strategije bit će povećanje broja radnih mjesta, podizanje kapaciteta za izvoz i stvaranje bolje konkurentske pozicije za domaće poduzetnike te poticanje kreiranja proizvoda s većom dodanom vrijednošću, inovacije, istraživanja i razvoja...

Prema Friganoviću glavni je preduvjet za bilo kakvu reindustrijalizaciju postavljanje takvih općih uvjeta poslovanja u kojima se isplati proizvoditi za izvoz, budući da je o (re)industrijalizaciji samo za potrebe malog domaćeg tržišta iluzorno raspravljati.

Kako bismo se osposobili za izvoz i bili konkurentni na svjetskom tržištu, na raspolaganju imamo dvije osnovne strategije - ili možemo biti jeftiniji od drugih ili se možemo pokušati izboriti za prvo mjesto u usko specijaliziranim nišama.

Vrijeme u kojemu smo svoju industrijsku strategiju barem djelomično mogli temeljiti na niskim troškovima je iza nas. Ta je šansa propuštena, što potvrđuje i Švigir. “U sučeljavanju s jednom Kinom cijene našeg rada i kod nas proizvedene robe nemaju nikakvih izgleda. Nadam se da je naša budućnost iznajmljivanje pameti u najširem smislu riječi - i kroz nove usluge i kroz nove proizvode“, kaže glavni ekonomist SSSH.

Specijalizirane industrije

Posebnu bi pažnju trebalo posvetiti osmišljavanju poluga za držanje lokalnih troškova na uzdi, ali i potražiti prostor za sniženje troškova poslovanja na strani budžetskih izdataka. Friganović kaže kako ne bi bježao ni od blage deprecijacije tečaja do ulaska u EU.

Uz navedeno Đuro Popijač još dodaje i smanjivanje administrativnih prepreka poslovanju. U tom smislu puno očekuje od Vladinog projekta Hitrorez, u kojemu HUP i njegove članice aktivno sudjeluju.

Daha domaćoj industriji moglo bi se dati i “tvrđom“ regulacijom pristupa domaćem tržištu osnaživanjem mehanizama kontrole kvalitete roba koje na njega dolaze. No, s druge strane, valjalo bi i iskoristiti svaku priliku da trošak preokrenemo u svoju korist.

Primjerice, Hrvatska će u idućih desetak godina morati investirati milijarde eura kako bi ispunila obveze u području zaštite okoliša i obnovljivih izvora energije koje će nam diktirati članstvo u EU. “Sada je trenutak da razmislimo kako što veći dio toga novca zadržati u zemlji i učiniti ga osnovom razvoja vrlo prosperitetne industrijske grane, s kojom bismo se mogli nametnuti i kao regionalni lider te da procijenimo koliko učinkovito iskorišćujemo domaće prirodne resurse“, uvjeren je Friganović.

Dio potrebnih investicija i transfer tehnologija za ove (ili druge) namjene mogao bi se osigurati kroz dobro osmišljene off set aranžmane koji će nam se nuditi kao kompenzacija za trošak koji ćemo imati u procesu osuvremenjivanja oružanih snaga.

Recepti
Friganović i Popijač zalažu se za fleksibilizaciju tržišta rada, koja bi poduzetnicima dala veću slobodu u načinima i oblicima angažiranja radne snage. No, Friganovića brine niska raspoloživost educiranog kadra. Sa samo 7,5 posto radne snage s visokom stručnom spremom teško ćemo progurati strategiju specijalizacije i prepoznati nove tržišne niše.

U srednjem roku morali bismo prestati trošiti novac poreznih obveznika na opetovane sanacije društava iz tzv. državnog portfelja. “U Hrvatskoj postoji desetak društava od strateškog interesa u kojima bi država trebala zadržati određeni utjecaj i kroz participaciju u vlasništvu. Sve ostalo trebalo bi što prije privatizirati i prepustiti tržištu“, smatra Friganović.

Švigir jedan od prvih koraka vidi u okupljanju i povezivanju već postojećih poslovnih aktera u okviru industrijske grane koja je odabrana kao najbolja za daljnji rast i razvoj. Kao primjer ističe stvaranje Mercatora kao nacionalnog trgovačkog lanca u Sloveniji.

Nužan preduvjet bi bio i to da se svi akteri gospodarskog života bolje upoznaju s onim što potpisujemo u pogledu okvira za razvoj industrijske politike, a ne da si unaprijed vežemo ruke kao što smo učinili pristajanjem na određene modalitete poticanja gospodarstva, naročito industrije.

Švigir smatra da nećemo imati zdravu ekonomsku politiku dok se položajem pojedinca na tržištu rada, prosječnog stanovnika i poduzeća na svim ostalim tržištima (roba, novca, tehnologije) ne bavimo konzistentno i povezano u isto vrijeme. Treba preispitati oporezivanje i vidjeti primjenjujemo li poreznu polugu na pravi način.

“Država ima financijskih, nefinancijskih, pa i poduzetničkih resursa koje može iskoristiti ako to zna i želi, i ako to čini transparentno, imajući na umu javno dobro i ciljeve koji su u njenoj nadležnosti. Regulatorni resursi, naprimjer, samo su jedan dio priče. No, kaže mi jedan kolega iz biznisa da bi to ostavilo bez posla sve one koji žive od skretničarenja interesa dijela poslovnog svijeta prema političkoj opciji na vlasti“, kaže Švigir.

Stoga on predlaže da conditio sine qua non razgovora o gospodarskom rastu bude beskompromisna borba protiv mita i korupcije.