0

Prisiljeni smo uvoziti i radnu snagu

Poduzetnici se slažu u tome da je potrebna reforma obrazovnog sustava kako bi iz škola i fakulteta počeli izlaziti stručnjaci koji odgovaraju potrebama gospodarstva, ali i da sami moraju više ulagati u edukaciju zaposlenika. Nedostatak kvalificiranih radnika je toliki da je potrebno omogućiti njihov uvoz iz zemalja regije

Piše Edita Vlahović Žuvela

Sve više domaćih menadžera postaje, naime, svjesno kako bez odgovarajuće obrazovanih zaposlenika poduzeća neće moći ne samo napredovati već da im prijeti i gubitak teško stečene pozicije na tržištu. “Samo u posljednjih mjesec dana morali smo propustiti poslove vrijedne oko deset milijuna eura, i to samo zato što ne možemo naći radnike. Da ih ima, odmah bismo ih mogli zaposliti oko 200“, požalila nam se Gordana Deranja, direktorica pulskog brodograđevnog poduzeća Tehnomont. Deranja je bila samo jedna od mnogih poduzetnika i menadžera koji su na ovogodišnjem Danu poduzetnika, koji je u svibnju organizirala Hrvatska udruga poslodavaca, problem radne snage pokušavali staviti u fokus.

“Hrvatska je ne tako davno doživjela svojevrsni šok kad je shvatila koliko ima malo visokoobrazovanog stanovništa, ali je i nadalje nastavila vjerovati kako ima relativno dobro obrazovanu radnu snagu i da je to jedna od naših komparativnih prednosti. Danas ponovno doživljava šok jer, barem njenom poduzetnijem dijelu, postaje jasno da do konkurentne radne snage sve teže dolazi. Problem nije samo u nedostatku visokoobrazovanih već, možda čak i više, u nedostatku stručnih radnika na svim ostalim kvalifikacijskim razinama.

“Uopće nam nije problem pronaći visokoobrazovani kadar. Problem je srednja stručna sprema, pa obilazimo obrtničke škole, razgovaramo s djecom i roditeljima, dajemo im mjesečne stipendije od 800 kuna, primamo ih na praksu u poduzeće“, opisuje nam Deranja na koje sve načine Tehnomont nastoji osigurati svoju budućnost. Kaže nam i da su unutar poduzeća osnovali školu varenja jer je najveća potražnja za variocima i brodomonterima. No ni to ne ide preko noći jer od 30 ljudi koji se upišu u tu školu, završe je trojica. “Nije ni to lako“, primjećuje Deranja i dodaje da vrhunski monter može računati na 10 tisuća kuna neto plaće, a zavarivač na osam tisuća.

Dubravka Sinčić, profesorica na Ekonomskom fakultetu, koja je provela istraživanje za potrebe izrade HUP-ove studije Industrijska Hrvatska, kaže kako je problem evidentan u svim industrijama, da nedostaju i stručni visokokvalificirani zaposlenici i specifični zaposlenici nižih kvalifikacija. Ona pritom upozorava kako je regionalno problem još izraženiji jer lokalno školstvo ni na koji način ne odgovara potražnji na tržištu, uporno i dugotrajno ne obrazuje deficitarne struke, dok istovremeno velik broj ljudi suficitarnih zanimanja ostaje nezaposlen.

Prošao val otpuštanja
Tvrdnje profesorice Sinčić o regionalnom karakteru problema potvrdio nam je Zdravko Stipetić, predsjednik Uprave Grupacije Đuro Đaković, koji nam je kazao kako problem dodatno zaoštrava činjenica da Đuro Đaković visinom plaće ne može konkurirati drugim regijama, u prvom redu zagrebačkoj i riječkoj, ili drugim zemljama.

“Naš metaloprerađivački div u posljednih je 15 godina smanjivao broj radnika zbog restrukturiranja, rata, gubitka tržišta...“ pa su roditelji, da citiramo Stipetića, “vidjevši ta zbivanja usmjeravali svoju djecu u zanimanja koja nisu bila vezana za našu djelatnost“. I u tome je Đuro Đaković tipičan za hrvatske prilike. Situacija se u posljednje dvije godina počela mijenjati pa tvrtka počinje povećavati broj radnika, ali su se nažalost sudarili s manjkom radnika s odgovarajućim zanimanjima i znanjima, pogotovo inženjera strojarstva i zavarivača, a nema dovoljno ni strojarskih tehničara i bravara.

“S obzirom na konjunkturu koja se osjeti na našoj branši zabrinjava nas spoznaja da zbog nedostatka odgovarajućih kadrova nećemo uspjeti u potpunosti iskoristiti te pozitivne trendove i osigurati našim društvima sigurniju tržišnu poziciju ili barem ne onoliko koliko za to danas imamo mogućnost“, kazao nam je Stipetić, dodavši kako su svjesni toga da svoju poziciju na tržištu dugoročno mogu osigurati  samo proizvodima i uslugama veće dodane vrijednosti.

Milijuni za doškolovanje
Takve proizvode mogu osiguravati poduzeća koja imaju u svojoj strukturi veći postotak visokoobrazovanih kadrova no što ih trenutačno imamo. U ovom trenutku imamo u Grupaciji 11 posto visokoobrazovanih, a procjenjujemo da bi optimalno za realizaciju naših ciljeva taj broj trebao doseći stopu od 15 posto. Ako brzo ne uspijemo u tom svom planu, procjenjujemo da uzlet kojemu sada svjedočimo nećemo moći dugoročno održati“, rekao nam je Stipetić.

U edukaciju zaposlenika - od rukovoditelja, projektanata, komercijalista, poslovođa, bravara i zavarivača - Đuro Đaković na razini cijele grupacije godišnje ulaže tri milijuna kuna i time se svrstao među ona poduzeća koja su shvatila kako je permanentno obrazovanje zaposlenika najbolji put do veće konkurentnosti poduzeća.

Iako to danas možda zvuči samorazumljivo i kao nešto što ne treba isticati, nije tako. Istraživanje o konkurentnosti radne snage koje je prije samo tri godine proveo Institut za javne financije pokazalo je, naime, da gotovo polovica od 334 ispitanih poduzeća tada nije dodatno obrazovala nijednoga zaposlenog. Točnije, 83 posto nije obrazovalo nijednog zaposlenika niže stručne spreme, 48 posto nijednog zaposlenika srednje i više stručne spreme, 55 posto nijednog zaposlenika visoke stručne spreme.

Općenito, menadžeri su prije samo nekoliko godina živjeli u uvjerenju kako su njihovi zaposlenici konkurentni. Odnosno, kako su to tada sami definirali, da zaposlenici posjeduju potrebno obrazovanje, stručno znanje, da su skloni učenju, da imaju dobar odnos prema radu, da su odgovorni, marljvi, komunikativni, fleksibilni, odani poduzeću, dobri timski radnici itd. Empirijska istraživanja već tada su, međutim, upozoravala na to da je prosječni zaposlenik u Hrvatskoj u četrdesetim godinama, potkvalificiran, nije mobilan i nije dodatno obrazovan. Ukratko, nije konkurentan. Pokazalo se također da hrvatska poduzeća i nisu ulagala u razvoj konkurentosti svojih zaposlenika.  

Po radnike i u Moldaviju
Danas, međutim, većina poduzetnika vještine i kvalifikacije radne snage, kao i dostupnost radne snage, doživljava kao vrlo ograničavajući faktor u poslovanju pa je i mnogo spremnija ulagati u obrazovanje zaposlenika. Budući da je za kvalitetnog kvalificiranog radnika potrebno pet do deset godina kako bi postao majstor u nekoj struci, za očekivati je da određenih struka za desetak godina uopće neće biti na tržištu rada. Kratkoročni izlaz naši sugovornici iz gospodarstva, Deranja i Stipetić, vide u uvozu radne snage.

“Kako problem nedostatka određenih profila zanimanja nije samo problem nas i naše branše bilo bi dobro da Vlada i strukovna udruženja poslodavaca počnu hitno tražiti rješenja“, smatra Stipetić, dodavši kako se nedostajući kadrovi najlakše mogu uvesti iz zemalja u regiji jer nema ozbiljnije jezične barijere, ali Đuro Đaković ne isključuje ni zemlje poput Ukrajine i Moldavije.

Kako uvoz radne snage nije tako jednostavan upozorila nas je Deranja. Direktorica Tehnomonta kaže da trenutačno, kad je riječ o brodogradnji, kvalitetnih radnika ima dovoljno u Srbiji, jer je tamošnja riječna brodogradnja u stečaju, te u BiH, gdje su propale željezare, ali da se ti radnici mogu zaposliti u Hrvatskoj samo nakon duge, iscrpljujuće i skupe procedure. Stoga je Tehnomont poput većine hrvatskih poduzeća, priča Deranja, osnovao svoja poduzeća u BiH i Vojvodini jer preko njih može osigurati potrebnu radnu snagu.

“Hrvatska poduzeća ne koriste svoj kontingent radnih dozvola dogovoren s Njemačkom pa sam predložila Vladi da, slično kao i Slovenija, naš neiskorišteni dio kontingenta prepustimo BiH, pod uvjetom da za toliko zaposlimo njihovih radnika. Nažalost, još nisam dobila nikakav odgovor“ rekla nam je Deranja.

Inteligentna organizacija i moral
Za Zvonka Magića, vlasnika i direktora Ducati komponenti, tako postavljeno pitanje je, međutim, deplasirano i sramotno. Magić, koji je u svoju tvrtku uveo tzv. intelignetnu organizaciju, smatra kako “ključ opstanka ne samo proizvodnje već i civilizacije na načelima zaštite kvalitete života općenito“ leži u socijalnom, odnosno moralnom kapitalu.

“Najviše ulažemo u treninge mudrosti i moralnosti“, rekao nam je Magić, opisavši kako se zaposlenici Ducati komponenti sastaju redovito jednom tjedno u neformalnoj atmosferi i razgovaraju o problemima proizvodnje, ali i o moralnosti u poslovanju. Tvrdi da je zbog takvog pristupa došlo, između ostalog, do horizontalnog strujanja znanja i povjerenja. Ducati komponente permanentno ulažu i u informatičko opismenjavanje svih zaposlenih, u učenje stranih jezika te u doškolovanje kroz visoke školske ustanove. “To radimo preventivno i vizionarski i iskustvo nam je potvrdilo da sve te resurse odmah možemo upotrijebiti. Primjenjivo znanje samo sebi otvara prostor“, kaže Magić. Stipetić nam je kazao da u Đuri Đakoviću zaposlenike odgovarajuće stručnosti također nastoji osigurati prekvalifikacijama i doškolovanjima, ali i bonusima vezanim za postizanje određenih ciljeva.

Poduzetnici se slažu u tome da je potrebna reforma obrazovnog sustava kako bi iz srednjih škola i fakulteta počeli izlaziti stručnjaci koji odgovaraju potrebama gospodarstva. Ističu, međutim, kako je nedostatak odgovarajuće kvalificiranih zaposlenika toliki da je potrebno omogućiti slobodno kretanje radne snage te uvoz iz zemalja regije. Iz jednakih razloga u Hrvatskoj udruzi poslodavaca smatraju kako je izmjenom zakona potrebno potaknuti fleksibilnost zaposlenika te da je potrebno stimulirati ona poduzeća koja zadržavaju svoje kvalitetne zaposlenike. Pri donošenju mjera važno je, ističu poslodavci, usmjeriti se na potrebe svake pojedine struke unutar pojedine industrijske grane.