0

Grijehe privatizacije rješavao bih nagodbama

Potpredsjednik Vlade Damir Polančec proteklih je desetak dana bio prilično zaposlen svime onime što se događalo vezano uz prodaju Dukata Luke Raića francuskom Lactalisu. Nakon prvotne negativne reakcije Vlade čiji su se članovi, prema vlastitom priznanju, osjetili prevareni odlukom da se tvrtka proda bez konzultacija s njima, napetosti su ubrzo smirene. Najprije je uslijedio poziv na “spuštanje lopte na zemlju” kad je Agrokor odlučio raskinuti ugovor s Dukatom, a potom se dogodio razgovor u Parizu s Emmanuelom Besnierom, čelnikom kompanije koja preuzima Dukat. Naposljetku su tonovi znatno spušteni u pokušaju smirivanja napetosti među kooperantima i zaposlenicima Raićeve mliječne industrije i dokazivanja kako Hrvatska nije neprijateljska zemlja za strane ulagače.

Razgovarao Većeslav Kocijan

Dukat je Luka Rajić prodavao duže vrijeme. Zašto Vlada, ako nalazi da je ta industrija od strateškog interesa za državu, nije ranije reagirala i poput nekih zemalja zaštitila svoje strateške interese?
Činjenica je da je bilo više zainteresiranih koji su u posljednjih 5 do 7 godina radili due diligence u Dukatu, ali je jednako tako činjenica da nitko nije došao tako blizu i bio toliko zainteresiran kao Lactalis. Mliječna industrija jest strateška industrija u Hrvatskoj. Od nje živi minimalno 45 tisuća obitelji. Na godišnjoj razini otkupi se oko 650 milijuna litara mlijeka, za to mlijeko proizvođačima se plati preko 1,3 milijarde kuna, a na to se isplati i oko 480 milijuna državnih poticaja. Tako je i  kooperantima Dukata u prošloj godini isplaćeno oko 200 milijuna kuna. To su dovoljni razlozi zbog kojih se svi skupa moramo usuglasiti kako to jest industrija od strateškog interesa. Da kotač povijesti možemo vratiti, sigurno bismo drukčije zaštitili svoju stratešku industrijsku granu. Međutim, Dukat je davno privatiziran i ono što mi sada trebamo i možemo učiniti, a zbog navedenih argumenata mislim da na to imamo pravo i da to možemo napraviti, je uspostavljanje komunikacije s novim vlasnikom te zaštititi interese zaposlenika Dukata, proizvođača mlijeka i dobavljača  u budućnosti.

Kakav je vaš stav o prijedlogu prof. Ljube Jurčića o oporezivanju kapitalne dobiti? U slučaju Dukata država bi, tvrdi Jurčić, uprihodila po toj osnovi 400 milijuna kuna.
Po toj osnovi možda bismo i prihodovali takav iznos, ali tri osnovna cilja koja je ova vlada željela postići kod IPO-a Ine bili su prikupiti sredstava za obeštećenje umirovljenika, potaknuti razvoj tržišta kapitala u Hrvatskoj i balansirati strukturu ulagača na tržištu kapitala na način da se poveća broj hrvatskih građana koji će u tome sudjelovati. Cilj nam je stvoriti najjaču i najkonkurentniju burzu u ovoj regiji, privući najjače fondove i osnažiti taj sektor kako bi on mogao biti generator naše ekspanzije u regiji. Porezom na kapitalnu dobit to sigurno ne bismo ostvarili i sigurno bi takav jedan porez značio i definitivno usporavanje rasta tržišta kapitala i nikad ne bismo došli do strateškog cilja da Zagrebačka burza postane vodeća burza, ne samo u regiji jugoistočne Europe nego i jedna od vodećih u srednjoj Europi.  

Kako mislite do lipnja pripremiti inicijalnu javnu ponudu T-HT-a, a još se uvijek ne zna vlasnik DTK infrastrukture?
Rješavanje pitanja DTK infrastrukture ne mora biti završeno do početka Inicijalne javne ponude. Potrebno je u Prospektu izlistanja definirati smjer u kojemu će se to pitanje rješavati. Pa i sada je to pitanje otvoreno, a T-HT funkcionira sa sadašnjom vlasničkom strukturom. Ne vidim zašto bi trebalo biti drukčije i u budućnosti.

Krije li Vlada odgovor na pitanje čiji je zapravo DTK?
Nikakav odgovor ne krijemo nego suvislo i odgovorno razgovaramo i pregovaramo s DT-om i T-HT-om o ovom pitanju, s obzirom na to da nam je neophodan i uvid u njihove poslovne knjige. Vjerujem da ćemo naći pravi smjer rješavanja tog pitanja koje ćemo usuglasiti i opisati u Prospektu i bez ikakvih zastoja završiti pripreme za Inicijalnu javnu ponudu te ovaj projekt učiniti još jednim od vrlo uspješnih projekata Vlade RH.

Zna li se vrijednost T-HT-a, odnosno moguća cijena dionice u IPO?
Naravno da smo izradili procjenu, ali u ovom trenutku ne bih htio s tim izlaziti u javnost. Kada za to dođe vrijeme, a to je mjesec dana prije samog IPO-a, izaći ćemo s rasponom cijene upravo kao i u slučaju Ine.

Prodaja Dukata ponovno je otvorila priču o privatizaciji 90-ih godina. Napravljena je revizija pretvorbe, ali... Očekujete li da će se te privatizacijske priče ikada zatvoriti?
Osobno sam svjedok mnogih negativnih posljedica neadekvatne privatizacije s početka 90-ih. Svaki dan u Fondu za privatizaciju susrećemo se s nekim od neriješenih slučajeva koje pokušavamo riješiti. Mnoge će nas negativne posljedice, nažalost, pratiti i u budućem razdoblju, a ako sve prepustimo pravosuđu to će trajati još sljedećih desetak godina. Rješavanje otvorenih pitanja nagodbama vidim kao jedno od mogućih rješenja koje može ubrzati taj proces.

Kad je ova vlada preuzela vlast najavila je čišćenje portfelja Hrvatskog fonda za privatizaciju u roku godine dana. Bliži se kraj mandata. Gdje je zapelo?
Nigdje nije zapelo i učinjeno je niz stvari koje će imati dugoročne pozitivne posljedice kad govorimo o privatizaciji u Hrvatskoj. Prije svega, privatizacija nije sama sebi cilj, niti je osnovni cilj privatizacije prikupljanje novca u državni proračun. Njezin osnovni cilj je podizanje konkurentnosti hrvatskog gospodarstva, odnosno svake pojedine tvrtke koju privatiziramo. Učinili smo proces privatizacije transparentnim. Sve javne ponude otvaraju se u nazočnosti javnog bilježnika i medija. Otvorili smo i sjednice Upravnog odbora HFP-a na kojima su prisutni novinari koji mogu svjedočiti o našim raspravama o pristiglim ponudama. Također, uvodimo posebni kompjutorski program koji će nam pomoći u objektivizaciji odabira najpovoljnijih ponuda. Učinili smo mnogo i privatizirali ono što je u ovom trenutku bilo objektivno moguće, a u zadnjih godinu dana fokus je upravo na tvrtkama koje negativno posluju i ovise o subvencijama iz državnog proračuna pa kako bismo rasteretili zdraviji dio hrvatskog gospodarstva fokusirali smo se na privatizaciju upravo takvih sustava.

U godinu dana raspisan je četvrti natječaj za privatizaciju Valjaonice cijevi Sisak. Što očekujete od novog natječaja i je li izmijenjen po VCS nepovoljan ugovor s talijanskim Pipexom, tvrtkom-kćeri slovačke željezare Podbrezova?
Dao sam naloge našim predstavnicima u Nadzornom odboru, a oni  predsjedniku Uprave tvrtke da raskine takav aneks ugovora koji je destimulirajući za svakog ponuđača te da nađe zajednički jezik s Pipexom, odnosno da smanji visinu obeštećenja na razumnu i prihvatljivu mjeru, u normalnim komercijalnim ugovorima. To je posao gospodina Begovića, i očekujem da ga dovrši u sljedećih desetak dana.

Uvjeren sam da je ovo posljednji natječaj koji smo raspisali, jer sam siguran da ćemo dobiti relevantnu ponudu i odabrati kompetentnog strateškog partnera koji može investirati u tvrtku i podići njezinu tehnološku razinu, donijeti toliko potrebni know-how i ostvariti mogućnost pristupa svjetskom tržištu te na taj način povećati proizvodnju i prodaju u tvrtki.

Prodaja dviju željezara i šibenskog TLM-a vezana je i uz nastojanje Vlade da ispuni rokove za dobivanje novog kredita Svjetske banke vrijednog 150 milijuna eura. Pregovori o Drugom programskom zajmu za prilagodbu (PAL 2) završeni su krajem siječnja, no da bi ga Odbor izvršnih direktora Svjetske banke odobrio u svibnju hrvatska strana obvezala se ispuniti niz dogovorenih mjera najkasnije do 31. ožujka. Znači li ponavljanje natječaja i odgoda pojedinih odluka za travanj da je Vlada ostala bez kredita Svjetske banke?
Ni u kom slučaju. Sa svjetskom bankom smo definirali rokove do kojih trebamo dovršiti privatizaciju TLM-a, Valjaonice cijevi Sisak, splitske željezare, Vupika i nekih drugih poduzeća. Mi smo u tim rokovima i uvjeren sam da ćemo ih i ostvariti, odnosno privatizaciju tih tvrtki završiti u mjesecu travnju. Prema tome, kredit Svjetske banke po PAL 2 programu ne dolazi u pitanje.

Većina gospodarstvenika i ekonomista slažu se s tim da Hrvatskoj nedostaje industrijska strategija. Neprestano se govori o potrebi reindustrijalizacije Hrvatske. Radi li Vlada na takvoj strategiji?
Činjenica je da je u Hrvatskoj naglašen značaj sekundarnih i tercijarnih gospodarskih grana, međutim, to nije samo specifičnost Hrvatske. Mnoge druge zemlje imaju jednaku ili sličnu situaciju. Svatko tko je pročitao Vladin strateški okvir za razvoj može vidjeti i zaključiti koliko važnosti dajemo proizvodnim djelatnostima. Stoga nije točna tvrdnja da nema industrijske strategije jer su i smjernice industrijske strategije sadržane u tom Vladinom strateškom dokumentu.

Cilj je tih smjernica i industrijske politike, koja je u izradi, povećati udio primarnih djelatnosti, restrukturirati poduzeća i industrijske grane koji posluju s gubicima i nisu konkurentni na svjetskom tržištu. To se odnosi na crnu metalurgiju i na brodogradnju, ali jednako tako i na drvnu industriju te mnoge druge. Svaka od njih ima svoj posebni strateški okvir, odnosno posebnu strategiju u kojoj su sadržane mjere i aktivnosti koje ćemo provesti kako bismo u svakoj od tih grana postizali bolje rezultate. Pritom mislim na veću efikasnost, veću produktivnost, ali i bolje izvozne rezultate.

Koje su to hrvatske strateške industrije?
U ovom trenutku to je zasigurno turizam, ali svoje značajno mjesto treba i mora imati i prehrambena industrija, brodogradnja te niz drugih.

Hrvatska bi trebala veće stope rasta od današnjih, analitičari kažu barem 7 posto. Kako te stope doseći?
Stopa gospodarskog rasta mora biti posljedica svih mjera i aktivnosti koje se provode i koje se realno mogu provesti u određenom razdoblju. Svatko tko postavlja stopu gospodarskog rasta kao cilj, a nije spreman jasno reći kojim će mjerama i aktivnostima to u određenom razdoblju postići, zapravo samo prodaje maglu. Potpuno sam svjestan i jako dobro poznajem mnoge metode strateškog planiranja koje počinju od zacrtavanja ciljeva. Kad govorimo o stopi gospodarskog rasta ipak moramo krenuti od mjera i aktivnosti koje ćemo poduzimati, a stopa gospodarskog rasta je onda nagrada, tj. cilj koji se ostvaruje. Gospodarski rast po 4,8-postotnoj stopi nije malo ostvarenje, što neki namjeravaju obezvrijediti. Uvjeren sam da možemo postizati u sljedećih godinu-dvije iznad 5, odnosno vrlo blizu 6 posto, ali u sljedeće tri godine, ne ranije, možemo tek doći na stopu od 7 posto. Kako to postići? Upravo reformama i restrukturiranjima koje provodimo.

 
Po čemu se predloženi Nacionalni program sanacije i restrukturiranja hrvatske brodogradnje razlikuje od dosadašnjih i zašto vjerujete da će ovaj biti uspješan?
Nacionalni program koji smo izradili zapravo je prvi pravi strateški dokument o hrvatskoj brodogradnji i nije točno da su prethodne vlade imale takve ili slične programe. Pokušajte mi naći u bilo kojem ministarstvu ili u uredu bilo kojeg mog prethodnika ijedan strateški dokument napisan na više od pet stranica o brodogradnji. Takvo nešto sigurno nećete naći pa stoga ne možemo govoriti o dosadašnjim programima restrukturiranja jer ih jednostavno nije bilo.

Koje se konkretne mjere namjeravaju poduzeti?
Zbog toga što brodogradilišta ne mogu sama  podmirivati svoje obveze, dio njih će na sebe preuzeti Ministarstvo financija. Time će se povećati obveze brodogradilišta prema državi. Ta potraživanja države pretvorit će se u temeljni kapital i na taj način ćemo ponovno jednim dijelom doći u situaciju da imaju pozitivne temeljne kapitale. Definirat ćemo i nove granice pomorskog dobra koje će biti sužene. Sve ono što neće biti u režimu pomorskog dobra bit će uneseno u temeljni kapital, odnosno tom imovinom izvršit će dokapitalizacija pojedinog brodogradilišta, opet s ciljem da imamo pozitivne temeljne kapitale brodogradilišta. Također, privatizirat ćemo sve nefokusirane djelatnosti i spremamo se na ulaganje u tehnološku obnovu kojom bi se povećala produktivnost i efikasnost brodogradilišta. Uveli smo mjere  hedginga, a u završnoj smo fazi i definiranja načina upravljanja nabavom u svim brodogradilištima, što bi također trebalo imati utjecaja na strukturu i visinu ukupnih troškova. Kad je riječ o zaposlenima, cijeli je program rađen s ciljem da pokušamo zadržati što je moguće više zaposlenih u brodogradilištima.

Smanjenje se može dogoditi samo zbog činjenice da će se nefokusirane djelatnosti privatizirati. U glavnoj djelatnosti ostat će približno jednaki broj zaposlenih.  

Koliko će ukupno koštati program restrukturiranja?
Tako dugo dok se ne objave završni rezultati za 2006. godinu ne bih htio govoriti o konačnim brojkama, niti one mogu biti konačne dok ih ne usuglasimo s Europskom komisijom. Činjenica je da je riječ o milijardama, a ne milijunima kuna, ali je jednako tako činjenica da se radi o milijardama već potrošenog novca, a odnose se na akumulirane gubitke, i milijardama koje bi se trebale iskoristiti za sanaciju u sljedećih desetak godina, a ne u jednogodišnjem razdoblju.

Brodogradilišta su uglavnom prilično loše upravljala rizicima, posebno tečajnim. Kakve konkretne mjere tu namjeravate poduzeti?
Konkretne mjere s tim u svezi su već i poduzete i određeni hedging alati su već implementirani posljednjih šest mjeseci u našim brodogradilištima. Danas svaki naš ugovor ima klauzule koje omogućuju naknadne pregovore o cijeni broda u slučaju većih tečajnih razlika i u slučaju značajnijih promjena cijena čelika na svjetskom tržištu.

Knjige narudžbi su pune do 2010., a jedna od mjera je i promjena proizvodnih portfelja prema brodovima koji donose veću dodanu vrijednost. S obzirom na to da se očekuje da mjere potaknu pozitivno poslovanje u roku 3-4 godine, kako ćete to pomiriti?
Upravo je to jedan od osnovnih razloga zbog čega ćemo s Europskom komisijom pokušati izboriti što je moguće duže prijelazno razdoblje u kojemu će sustav subvencija biti ujednačen sa sustavom kakav je u zemljama Europske unije.

Kako se misli riješiti probleme nastale najavom izmjena i dopuna Zakona o slobodnim zonama? Korisnici slobodnih zona najavljuju tužbe ako se ne budu poštovali potpisani ugovori.
Točno je da idemo u promjene Zakona o slobodnim zonama, ali kao što nitko nema prava anulirati stečena prava ni mi to nećemo činiti. Imam i osobnog iskustva u tome, jer dok sam bio član Uprave Podravke vodio sam i poslovanje u Poljskoj, a tamo smo imali jednu tvornicu u slobodnoj zoni blizu granice s Njemačkom. Ulaskom Poljske u Europsku uniju oni su također svoje zakonodavstvo morali uskladiti s pravnom stečevinom EU, tako da su usklađivali i Zakon o slobodnim zonama, ali smo na kraju našli model da nam se stečena prava ne diraju. Ako su to mogli Poljaci, zašto razmišljati da mi to u Hrvatskoj ne možemo. Dakle, stečena prava neće se mijenjati.

U sklopu projekta Global Compact poduzetnici su, uz korupciju, kao jedan od glavnih problema naveli nedovoljnu komunikaciju Vlade i zainteresiranih, u ovom slučaju poslodavaca, pri pripremanju i donošenju zakona i odluka. Kani li Vlada nešto učiniti na poboljšanju komunikacije, ali i pružiti više vremena poslodavcima za prilagodbu novim uvjetima koji nastaju uvođenjem novih zakona?
Ne prihvaćam tezu da ne postoji dijalog između poslodavaca i Vlade ili sindikata i Vlade. Upravo je Gospodarsko-socijalno vijeće sastavljeno od predstavnika Vlade, poslodavaca i sindikata tijelo na kojemu se raspravlja svaki značajniji zakon u Hrvatskoj koji se namjerava usvojiti na Vladi i uputiti u Hrvatski sabor. Mogu vam reći da to izuzetno dobro funkcionira. Činjenica je da se ponekad čuju prilično oprečni stavovi, ali u tako otvorenom dijalogu uvijek nađemo rješenja i nema važnijeg zakona ili strategije koji na tom tijelu nisu raspravljeni i upućeni u Sabor tek nakon očitovanja GSV-a. Gospodarsko-socijalna vijeća djeluju i na razini županija, i ja osobno odlazim i na njihove sastanke. To daje dobre rezultate jer se u izravnoj komunikaciji sa sindikatima, poslodavcima i lokalnom vlasti u nekoj županiji bolje informiramo i pronalazimo rješenja koja su najprimjerenija za neke tvrtke u njihovom kraju. Dakle, takva teza ne stoji. Upravo suprotno, komunikacija nikad nije bila bolja i na tome ćemo i dalje ustrajati.

Poslodavci neprestano traže dodatnu fleksibilizaciju radnog zakonodavstva, dok sindikati traže povećanu zaštitu. Koje su pozicije Vlade i kako misli pomiriti tako udaljena stajališta socijalnih partnera?

Poslodavci i sindikati uvijek polaze s različitih stajališta, ali postoji niz zemalja u kojima možemo vidjeti što znači istinski socijalni dijalog i što znači postizanje konsenzusa u ključnim pitanjima. Mi pokušavamo i vjerujem da već živimo takve vrijednosti. Nemojte zaboraviti da su tijekom cijelog mandata prethodne vlade predstavnici sindikalnih središnjica imali samo jedan susret s tadašnjim premijerom. U mandatu ove vlade sastanci sindikata s Vladom, kojima predsjeda sam premijer, održavaju se svaka dva mjeseca, sjednice GSV-a održavaju se svaka tri do četiri tjedna, a vrata mog i ureda mojih kolega neprestano su otvorena za sve sindikate i poslodavce. Dakle, vodimo vrlo živ i konstruktivan i socijalni dijalog i dijalog s poslodavcima, i vjerujte da pozicije poslodavaca i sindikata nisu tako udaljene kao što vi možda sugerirate vašim pitanjem.

Tu je i pitanje zakona o minimalnoj plaći.
Zakon o minimalnoj plaći pripremit ćemo i donijeti do ljeta i najesen uputiti u Sabor. To je naš dogovor sa sindikatima. Ja ću voditi tu radnu skupinu i vjerujem da možemo doći do rješenja koje će nas sve zadovoljiti. Hrvatskoj ne treba neoliberalni kapitalizam i kad govorimo o dodatnoj fleksibilizaciji radnog zakonodavstva, to onda može biti samo dogovor sindikata i poslodavaca jer je neravnoteža u tom dijelu Hrvatskoj štetna i nepotrebna.