0

Registar Šukeru otvorio oči

Iako je područje koncesija formalno-pravno uređeno s više od 40 zakona, uredbi i pravilnika, Ministarstvo financija ostalo je šokirano razmjerima nepravilnosti u praksi. Više reda unio je registar koncesijskih ugovora, a europska pravila poslovanja trebao bi donijeti novi zakon o koncesijama

Piše Edita Vlahović Žuvela

Ministarstvu financija trebalo je pune dvije i pol godine da sastavi registar koncesija, da popiše i prikupi sve ugovore kojima je država raznim poduzetnicima dala pravo na eksploataciju nacionalnih bogatstava, javnih dobara, infrastrukture, pružanje različitih usluga od posebnog interesa za RH, da dakle  donekle složi sliku o poslovima vrijednima milijarde i milijarde kuna. Kad je na prošlomjesečnoj konferenciji o sustavu javne nabave ministar Ivan Šuker najavljivao novi zakon o koncesijama, koji će naravno biti usklađen s direktivama EU, otkrio je neke šokantne detalje o tom mučnom poslu. 

Šest puta više ugovora
“Registar nam je otvorio oči za nepravilnosti. Često uopće nije bilo nikakvih ugovora nego tek neki akt za kojega je bilo teško definirati kakve je zapravo naravi”, izjavio je za govornicom Šuker. Otkrio je i da je Ministarstvo moralo slati po desetke dopisa pojedinim lokalnim čelnicima ne bi li dobilo ugovore o koncesijama te da je naplata temeljem koncesijskih ugovora naglo porasla “čim se pročulo da sastavljamo registar.” Početkom 2004. u registru je bilo oko tisuću evdentiranih koncesijskih ugovora, danas ih je oko 5900.

S time je Ministarstvo financija izuzetno zadovoljno jer su, kako je rečeno, povećani proračunski prihodi, “stvorena je podloga“ za donošenje novog zakona koji bi trebao donijeti veću transparentnost, smanjiti prostor za korupciju, suziti sivu ekonomiju, uvesti nova, stroža načela javne nabave i u dodjelu koncesija, ukratko urediti sustav prema pravilima EU, na čemu opet ustraje Europska komisija i požuruje da se to napravi u dogovorenim rokovima - praktički odmah.

Priča o koncesijama je, nažalost, još jedna tipična priča o tome koliko se u Hrvatskoj drži do vladavine prava i kako funkcioniraju institucije.  Formalno-pravno Hrvatska je vrlo detaljno uredila područje koncesija, na snazi je čak više od 40 zakona, uredbi i pravilnika, pa ipak moguće je, eto, da se dobra i usluge od posebnog interesa koriste bez ugovora i bez naknade, i to godinama. Nad time su se u neformalnim razgovorima koje smo vodili istražujući ovu temu zgražali i naši sugovornici iz državne administracije, ali čim smo razgovor skrenuli u formalnije vode podigao se zid šutnje. Tako od Ministarstva financija nismo mogli doznati koje su to najveće i najčešće nepravilnosti pri dodijeli koncesija i ispunjavanju koncesijskih ugovora, koliko je ugovora raskinuto, niti kako se kreću koncesijski prihodi po sektorima (autoceste, vode, mineralne sirovine...).

Zamućena voda
Skrivanje podataka, prebacivanje odgovornosti i nadležnosti s institucije na instituciju, komplicirano zakonodavstvo ne odgovara ni biznisu, barem onom dijelu koji želi poslovati uredno i koji u krajnjoj liniji gubi ogroman novac zbog sive ekonomije, korupcije i spore birokracije. Recimo, često se govori kako je voda hrvatska nafta jer raspolažemo s oko 45 milijuna kubika vode za piće, što Hrvatsku svrstava među države najbogatije vodom u Europi. Prema podacima Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnoga gospodarstva dosad je dodijeljeno 35 desetogodišnjih koncesija za zahvaćanje vode radi prodaje na tražištu, a od toga je aktivno 18 koncesionara. Iako je već godinama oko polovice koncesionara neaktivno, nemamo podataka da je neki ugovor raskinut. U MRRSVG-u kažu da je baš u tijeku analiza razloga njihove neaktivnosti, “te nakon što se utvrdi da je krivnja neobavljanja djelatnosti na pojedinim koncesionarima, Ministarstvo će pokrenuti raskid Ugovora o koncesiji“.

U Vladi se često mogu čuti tumačenja kako proizvodnja vode, koliko god isplativa bila, zahtijeva velika početna ulaganja pa da zato neki poduzetnici odustaju od posla i nakon dobivene koncesije. Na drugu stranu medalje ukazao je nedavno Dubravko Artuković, predsjednik uprave Francka, koji je u Business.hru najavio mogućnost da tvrtka odustane od gradnje 88 milijuna kuna vrijedne punionice vode nedaleko Gospića, iako su koncesiju dobili još prije četiri godine i dosad u projekt uložili oko osam milijuna kuna. Artuković svjedoči kako se već četiri godine bori s birokracijom i neučinkovitoću državnih i lokalnih institucija te da je “više puta čuo da projekt treba negdje ‘podmazati’ pa da će se onda pokrenuti“.

Inače, Ministarstvo ima podatke o dopuštenim, ali ne i o stvarno zahvaćenim količinama vode, što - sudeći barem prema odgovoru Ministarstva - i nije toliko bitno jer se naknada za koncesiju obračunava prema prihodu ostvarenom prodajom te vode, a ne u odnosu na stvarno zahvaćene količine. Ukupni godišnji prihod od 35 dodijeljenih koncesija je 16,3 milijuna kuna, tvrde u Ministarstvu.

Milijunske štete

Netransparentnost, blago rečeno, vezana je i uz poslovanje mineralnim sirovinama, u prvom redu onih povezanih s građevinarstvom. Svako malo izbijale su afere oko nelegalnih kamenoloma, od kojih su neke raščišćavane i na sudu. Nelegalnom eksploatacijom intenzivno se bavio Državni inspektorat tijekom 2006. kad je nakon 466 provedenih nadzora utvrdio da se u preko 60 posto slučajeva mineralne sirovine eksploatiraju nelegalno. Najčešći uzrok nelegalne eksploatacije bilo je upravo neposjedovanje rudarske koncesije, a na taj je način samo te godine izvađeno više od 2,3 milijuna kubičnih metara sirovine, vrijednih više od 80 milijuna kuna.

Samo u tri godine, od 2004. do 2007., ukupna vrijednost nelegalno eksploatiranih mineralnih sirovina premašila je vrijednost od pola milijarde kuna, a 95 posto te svote odnosi se na tehničko-građevni kamen te građevni pijesak i šljunak, službeni su podaci Državnog inspektorata. Inspektori su bili vrlo aktivni i lani obavivši 405 inspekcijskih nalaza, ali rezultati jako odudaraju od prijašnjih godina - utvrdili su, naime, da je bez koncesije eksploatirano nešto manje od milijun kubičnih metara sirovine vrijedne oko 36 milijuna kuna.

Ispada, dakle, da se nelegalno vađenje kamena i ostalih građevnih sirovina naglo smanjilo. U Državnom inspektoratu oglušili su se na naše pitanje što se zapravo krije iza tih podataka, a ni ljudi iz struke nemaju jednoznačan i jasan odgovor.

Prebacivanje odgovornosti
“To ipak pitajte Državni inspektorat, ali evo jedan primjer: za iskop iz građevinskih jama kada se radi nova zgrada nije nadležna građevinska inspekcija jer je njihovo tumačenje da je za to nadležna rudarska inspekcija s obzirom na to da je riječ o eksploataciji mineralne sirovine. S druge strane rudarski inspektorat navodi kako nije nadležan s obzirom na to da se iskopi temeljem lokacijske i građevinske dozvole ne mogu smatrati eksploatacijom mineralne sirovine jer mineralne sirovine nisu utvrđene i izvađene postupkom propisanim Zakonom o rudarstvu već je taj zahvat obavljen temeljem građevinske dozvole“, upućuje nas u moguću pozadinu cijele priče Gordan Šredl, direktor PROMINS-a,  udruženja koje okuplja tvrtke za proizvodnju i preradu šljunka.
Direktor PROMINS-a Šredl i Predrag Mikulčić, direktor IGM šljunčare Trstenik koji vodi HUP - Udrugu nemetala, građevinskog materijala i rudarstva, upozoravaju da treba razlikovati nelegalnu i ilegalnu eksploataciju.

“IIegalna eksploatacija je krađa i kao svaku krađu treba je najoštrije kazniti“, ističe Šredl i pojašnjava da kod nelegalne eksploatacije poduzetnik, iako ulaže znatna sredstva, ostaje u sivoj zoni zbog vrlo česte zakonske kolizije i nejasne procedure. Mikulčić nam pobraja zakone koji reguliraju njihovu djelatnost (zakon o rudarstvu, o šumama, o vodama, o poljoprivrednom zemljištvu, o vlasništvu....), i niz pozakonskih akata koji se “tuku“ s tim zakonima te dodaje kako su jedan od većih problema nesređeni imovinsko-pravni odnosi. Stari je problem što se u knjigama iskopi često vode kao poljoprivredno ili šumsko zemljište, iako u stvarnosti već desetljećima to nisu, a na jednoj šljunčari ili kamenolomu često se kao vlasnici parcela  pojavljuju i država i gradovi ili općine, pa kad se krene u ishođenje raznih dozvola od nekoliko ministarstava do lokalnih vlasti to traje i traje i nakon uredno dobivene koncesije.

Europski uzori
Od svojih europskih kolega su čuli da kad oni jednom dobiju koncesiju, onda je sve sređeno i podrazumijeva se da su koncesijom riješena sva ta pitanja. Ili jednostavnije, država je odgovorna ako izda koncesiju, a da prije toga nije sredila sva vlasnička i ostala pitanja. I hrvatski bi poduzetnici da se kod nas uvede takva praksa ili da se barem pri Ministarstvu gospodarstva osnuje one stop shop, a ne da oni idu od vrata do vrata, od institucije do institucije.
“Razlika između nas i tvrtki u EU je i u tome što oni u cijeni koncesije imaju uključena sva davanja, a mi osim koncesijske naknade plaćamo i prenamjenu poljoprivrednog zemljišta u rudnik, pa ako se to u knjigama vodi kao šuma i naknadu za opće korisnu funkciju šuma, pa naknadu za iskorištenje tehnološke vode... U zemljama EU koncesijska naknada za mineralne sirovine veća je negoli u Hrvatskoj, ali kad zbrojimo sva ostala davanja koja moramo platiti, kod nas je oko 30 posto skuplje“, rekao nam je Mikulčić, dodajući da bi se prema prijedlogu novog rudarskog zakonika cijena koncesije s 2,6 posto ostvarenog prihoda u prošloj godini trebala povisiti na oko 10 posto (koliko je otprilike i u EU), ali se ne previđa ukidanje ostalih davanja. Naprotiv, predlaže se nova naknada za zauzetu površinu odobrenog eksploatacijskog polja čvrstih mineralnih sirovina. Mikulčiću nije jasno kako bi se računala ta naknada iako pred sobom drži prijedlog rudarskog zakonika koji će biti “prateći“ sektorski zakon novog zakona o koncesijama.

Lokalni moćnici gube ovlasti
Kako stvari idu naopako otkriva i detalj da se novi rudarski zakonik poziva na novu strategiju gospodarenja mineralnim sirovinama koja još nije izašla iz Banskih dvora, iako prijedlog strategije postoji već dvije godine. PROMINS-u je neprihvatljivo i što se predviđa nova javna rasprava, iako su provedene već tri o pitanjima koja se tiču njihovog sektora. I HUP i PROMINS su zadovoljni, međutim, što će se davanje koncesija ubuduće centralizirati na razini Ministarstva gospodarstva. Što će pak biti s vodama u nadležnom MRRSVG-u, kažu, nemaju podataka jer je novi zakon o koncesijama “na razmatranju“.
Krešimir Dragić, pomoćnik ministra financija, kaže da će se u novom zakonu “sačuvati sve odredbe iz pravne stečevine koje reguliraju područje koncesija“, ali će se “povećati  transparentnost postupaka dodjele koncesije i kontrola ne samo tih postupaka već i iskorištavanje prava iz ugovora. Također će se provoditi jedinstvena pravna zaštita sudionika u svim fazama dodjele koncesija“. Važno je i to što će se politika koncesija prebaciti u nadležnost Ministarstva financija i što će se cijeli sustav morati ravnati prema novima regulama o javnoj nabavi. Kad danas-sutra Hrvatska uđe u EU pojavit će se još jedan “policajac“ u vidu Europske komisije, koja će moći provjeravati sve ugovore vrednije od pet milijuna eura. Veliki je korak za Hrvatsku, međutim, što će se koncesijski poslovi vrlo brzo oduzeti lokalnim “šerifima“ čije se odluke propituju tek ako netko podnese kaznenu prijavu, kao što je to slučaj zagrebačkog gradonačelnika Bandića i koncesijskog ugovora o gradnji Domovinskog mosta i pročistača otpadnih voda.