0

Vlada u škripcu

Nije sporan nezavidni materijalni status umirovljenika, kao što nije sporna ni počinjena im nepravda u odnosu na one koji su umirovljeni prije reforme. Sporna je parada na kojoj političari novcem poreznih obveznika kupuju buduće pozicije. I istodobno otvaraju nove stavke dugova

Piše Mirjana Popović

Škripac, neka mi na podsjetniku oproste svi urbani čitatelji, jedna je sasvim neugodna stvar. Žitelj razvijene Europe teško da je i čuo za njega. Što viši standard, naime, manje je prilika za škripac. U bukvalnom i onome drugom smislu. Ta je alatkica smišljena kako bi stiskala ono što u nju dospije, sve više i jače, pa tako do nemogućnosti uzmaka. Komad drva, đona, željeza, a povijest svjedoči i poneku ruku ili nogu. Dakako, samo u slučaju kada je njezin vlasnik bio neposlušan.

Zašto toliko riječi o jednom izumu koji je u dnevnome životu potisnut na samu marginu potrebnoga? Zato da bismo bolje razumjeli kako se Sanader, uvaženi hrvatski premijer, osjeća kad ga s jedne strane financijskim željama pritisnu umirovljenici, a s druge kritikama zbog rastrošnosti Svjetska banka. Kad odozgo, zahtjevima za obračun s korupcijom, pritisne Bruxelles, a dolje dočeka hrvatska podmitljiva realnost. Ili kad s jednog boka pritišće potreba za bržim gospodarskim rastom, makar i na račun potrošnje, a s drugog kraja ga dočeka rasap u državnim financijama. Ukratko, gadan je škripac kada svatko traži svoje, a Vlada samo jedno: pobjedu na izborima.

U tom kontekstu osobito značenje ima srpanjsko puštanje u saborsku proceduru zakona kojim se novim i dijelu starih umirovljenika povećavaju primanja.

Parada darežljivosti
Prijedlog su zastupnici dočekali i podržali sa žarom kakvim se inače dočekuje božićnica. Čak je i oporba procijenila kako joj se, prije izbora, više isplati vikati da će premalo biti zagrabljeno iz proračuna negoli grditi Vladu zbog nove potrošnje. I tako su se svi politički čimbenici, natječući se tko će pokazati više darežljivosti prema umirovljenicima, složili kako na njima ne treba štedjeti.

Nisu se usuglasili jedino oko toga koliko vrijedi 364 tisuće umirovljeničkih glasova plus glasovi njihovih obitelji. Aktualna je vlast procijenila da su za njih spremni izdvojiti oko milijardu kuna, koliko bi im se, prema proračunima što ih je Vlada stavila na klupe saborskih zastupnika, isplatilo u idućoj godini. Opozicija pak licitira više, pa i mnogo više, što je obećala, dođe li na vlast, i dokazati. No, ni jedne ni druge ni treće nije ni najmanje zbunilo to što je, upravo u vrijeme dok je trajalo saborsko nadmetanje u darežljivosti, na Zagrebačkoj burzi počela prodaja druge tranše državnih obveznica, vrijednih tri milijarde kuna.

Vlada se, naime, morala dodatno zadužiti kako bi mogla podmiriti prispjele obveze prema stranim vjerovnicima. I pritom se, dakako, hvalila kako, zadužujući se na domaćem financijskom tržištu, spašava Hrvatsku od prebrzog rasta inozemnog duga. Istodobno je, međutim, prešutjela da je vrijednost do tada emitiranih državnih obveznica dosegnula čak 16 milijardi kuna. I da iza njihovog dobrog plasmana kod kuće ipak stoji pozajmljeni strani kapital, za čiji je uvoz država bila promotor.

Dobri političari, loši gospodari
U storiji oko povećanja mirovina, dakako, nije sporan nezavidni materijalni status umirovljenika, kao što nije sporna ni učinjena im nepravda u odnosu na one koji su umirovljeni prije reforme. Sporna je parada na kojoj političari novcem poreznih obveznika kupuju buduće pozicije. I istodobno otvaraju nove stavke dugova. Krajnje je problematična i argumentacija kojom je popraćen rebalans proračuna te s euforijom dočekan izračun tromjesečnog gospodarskog rasta. Jedno i drugo se, naime, temelji na potrošnji, a ne na stvaranju novih vrijednosti. Na uvozu dvostruko više negoli na izvozu, na kreditima više negoli na štednji. Stoga i nije čudo da u Vladinim iskazima zadovoljstva gospodarskim kretanjima nema ni riječi o mogućem smanjenju fiskalnog pritiska na poduzetništvo. I da su analitičari Svjetske banke upravo ovo predizborno ljeto izabrali da objelodane svoju studiju o hrvatskoj fiskalnoj politici i gospodarskom rastu. Kako bi podsjetili da nam država redistribuira gotovo polovicu bruto domaćeg proizvoda, što je manji problem, te da hrvatske političke garniture ne upravljaju našim novcem učinkovito, što je mnogo veći. Možda i presudan.