0

Menadžeri zabili glavu u pijesak

I dok europski poduzetnici ističu kako je u uvjetima financijske krize i nadolazeće recesije povećanje produktivnosti apsolutni prioritet, hrvatski poduzetnici vrlo su zadovoljni efikasnošću vlastitog poslovanja. Većina ih u idućih godinu dana uopće ne planira mjere za povećanje produktivnosti

Piše Edita Vlahović Žuvela

U samo dva tjedna Hrvatsku je pogodila kriza, točnije nekoliko kriza - financijska, kriza u realnom sektoru te kriza upravljanja koja je, po našem sudu, najteža i najozbiljnija. Zbog te posljednje krize, nesposobnosti Vlade da jasno definira teškoće i ponudi rješenja, Hrvatsku je u drugoj polovici studenoga zahvatila prava psihoza u kojoj kao da su se svi akteri na javnoj sceni nakon početnog šoka počeli natjecati tko će dati mračniju prognozu. Neko je vrijeme izgledalo ne samo da je u 2009. neminovan financijsko-ekonomski slom nego, što je puno gore, da se tu baš ništa ne da učiniti. Iz poslovnog sektora počele su nam stizati informacije o velikom stezanju, pravom grču. Upućeni su nam kazali kako se već dogovoreni poslovi masovno otkazuju ne samo zbog sve evidentnijih problema u financiranju, smanjenom kreditiranju i likvidnosti, nego i zbog velike nesigurnosti. Mnogi su odlučili da prolongiraju sklapanje ugovora dok ne vide koliko će biti duboko hlađenje.

Mnoge nepoznanice
Točka preokreta bilo je sazivanje ekonomskog savjeta Vlade i Gospodarsko-socijalnog vijeća. Da, kriza je tu, ali je savjet već svojom prvom sjednicom stvorio dojam da se krizom može upravljati. Nakon toga i rasprave o tome što nam je činiti postale su trezvenije i nekako fokusiranije.

Kad ovaj broj Eukonomista bude već tiskan prijedlog državnog proračuna za 2009. trebao bi biti poznat. U trenutku pisanja ovog teksta, početkom prosinca, baratali smo samo s dvije činjenice vezane uz proračun: bit će uravnotežen i iznosit će, barem prema najavama Vlade, 122,6 milijardi kuna, odnosno 1,4 milijarde kuna ili 1,1 posto više od ovogodišnjeg proračuna. Službena projekcija o rastu BDP-a u 2009. govori o 2 do 2,5 posto, s tendencijom smanjivanja kako vrijeme odmiče. Sve ostalo bilo je nepoznato, a, ponavljamo, riječ je o početku prosinca kad je proračun već trebao biti donesen.

Do tada Vlada nije uspjela sklopiti ni sporazum sa socijalnim partnerima jer nije uspjela uvjeriti sindikate kako je nužno zamrzavanje plaća. Ovaj “detalj“ zaslužuje više pažnje, kao ogledni primjer načina na koji Sanader vlada. Dakle, premijer je najprije izašao pred sindikate sa zahtjevom da pristanu na zamrzavanje plaće u cijeloj 2009. jer to zahtijeva politika “stezanja remena“. Nakon nekoliko dana pred sindikate je, bez javnosti razumljivih razloga, došao sa zahtjevom da pristanu na zamrzavanje plaća u prvoj polovici godine koje bi onda, od 1. srpnja, porasle za 3 posto.

Stezanje remena
I u jednom i u drugom slučaju Vlada je baratala s deficitom na nuli. Deklarativno je jedan od glavnih ciljeva socijalnog pakta zamrzavanje cijena i sprečavanje eventualnog kamatnog udara. U sklopu tako dogovorenih mjera štednje prihvatio bi se uravnoteženi državni proračun, uz već spomenuti deficit, kako bi se osigurala uredna otplata inozemnog duga i otvorila mogućnost kreditnog zaduživanja gospodarstva.

Kako bi dokazao da je država također spremna na stezanje remena premijer je izašao s podatkom da su ministarstva tražila 13,2 milijarde kuna više od predloženog budžeta. Činjenica je, međutim, da je Ministarstvo financija u srpnju baratalo s fiskalnom projekcijom od 127,2 milijarde kuna, uz deficit od 0,5 posto, i da je sve svoje projekcije po svoj prilici bacilo u koš kada su koncem listopada rejting agencije počele snižavati kreditni rejting. Tako su zbog velike zaduženosti i sve teže dostupnosti novih kredita Standard&Poor’s i Moody’s snizile izglede kreditnog rejtinga Republici Hrvatskoj, HBOR-u, Gradu Zagrebu, Zagrebačkom holdingu, HEP-u, Zagrebačkoj banci.

“Visimo o niti”

Ekonomski savjet

Sandra Švaljek, Ekonomski institut Željko Lovrinčević, Ekonomski institut Branko Grčić, dekan Ekonomskog fakulteta u Splitu Darko Tipurić, dekan Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Željko Turkalj, dekan Ekonomskog fakulteta u Osijeku Ljubo Jurčić, predsjednik Hrvatskog društva ekonomista Žarko Miljenović, glavni ekonomski savjetnik guvernera HNB-a Ante Čičin-Šain, bivši guverner Franjo Luković, predsjednik Uprave Zagrebačke banke Ivica Mudrinić, predsjednik Gospodarsko-socijalnog vijeća Anton Starčević, glavni ekonomist RBA, predstavnik HUP-a Vilim Ribić, predstavnik Koordinacije sindikalnih središnjica Mladen Vedriš, predstojnik Katedre za ekonomsku politiku Pravnog fakulteta u Zagrebu Dario Jurin, predsjednik Županijske komore Zadar, HGK Domagoj Milošević, član Upravnog odbora Hrvatski izvoznici

Najveći Hrvatski ekonomski problemi su visok vanjski dug i neravnoteža u međunarodnoj razmjeni. Središnja banka je procijenila da će poduzećima, bankama i državi u 2009. trebati 11 milijardi eura za glavnicu i kamate, uključujući i kratkoročne komercijalne kredite. Najveći dio, 5,8 milijardi eura, morat će vratiti trgovačka društva, što je čak 1,1 milijardu eura više negoli ove godine. I tijekom ove godine domaća su se poduzeća nastavila snažno zaduživati na inotržištima. Prema podacima HNB-a od siječnja do kraja kolovoza inozemni dug poduzeća povećan je za 2,55 milijardi eura, pa je njihov ukupan dug krajem kolovoza iznosio 16,2 milijarde eura. Ukupan dug banaka bio je 7,8 milijardi (banke su svoju inozaduženost smanjile za nešto više od milijardu eura u prvih osam mjeseci ove godine), a države 6,7 milijardi eura.

Trgovinski deficit u deset mjeseci porastao je 18,5 posto, objavio je Državni zavod za statistiku. Računajući u eurima hrvatski je izvoz iznosio 8 milijardi, a uvoz 17,7 milijardi. Deficit je, dakle, oko 9,8 milijardi. U odnosu na isto razdoblje lani izvoz je porastao 7,8 posto, a uvoz za 13,4 posto.

Kad je zbrojio tih nekoliko činjenica, dug koji stiže na naplatu, uz nisku pokrivenost uvoza izvozom od 45,2 posto i padanje kreditnog rejtinga te uz globalnu financijsku i ekonomsku krizu čiji razmjeri još uvijek nisu poznati, ali se naslućuje da će biti najveća od Velike depresije, premijer je došao do već legendarnih zaključaka da smo “u banani“ i “bez dramatike, visimo o niti“.

Te njegove navodne izjave, koje su javnosti posredovali predstavnici sindikata, samo su pogoršale osjećaj beznađa koji je osim toga dodatno jačao kako su iz inozemstva pristizale informacije o recesiji koja sve više zahvaća europske ekonomije, ali i o mjerama koje poduzimaju ili najavljuju pojedine europske vlade. Hrvatska Vlada, naime, osim zamrzavanja plaća nije najavila još niti jednu mjeru.

Komunikacija katastrofalna
Zdravko Petak, profesor na Fakultetu političkih znanosti, kaže kako Vlada definitivno ima problem u koordinaciji javnih politika, pogotovo sa socijalnim partnerima.

“U Hrvatskoj zapravo planiranja javnih politika i nema, a komunikacija Vlade sa socijalnim partnerima i sa širom javnošću je katastrofalna“, ocijenio je Petak, pojašnjavajući kako moderna vlada koordinira, a ne nameće javne politike. Pozivajući se na politološku znanost, ali i na već postojeća rješenja, prije svega u Velikoj Britaniji, Petak objašnjava kako u modernom konceptu vladanja, tzv. joint up goverment, obično ured vlade iznosi planove i ciljeve, vertikalno ih koordinira kroz sustav, dakle koordinira resore kako se oni ne bi preklapali i kako bi mogli voditi konzistentnu politiku. Drugi tip koordinacije je horizontalni, s ostalim akterima kao što su poslodavci, sindikati, lokalne uprave, zainteresirana javnost. “Da takva koordinacija postoji ne bi se moglo dogoditi da zagrebački gradonačelnik kaže kako se neće slijediti preporuku o zamrzavanju plaća“, kaže Petak i ocjenjuje da je sazivanje ekonomskog savjeta mali pomak. Podsjeća također da je Blair imao 90 analitičara javnih politika koji su posljedice pojedinih mjera na sve aktere društva izučavali do najmanjih detalja, sve do nekog sportskog društva.

Kutinska lekcija Vladi
Jedini domaći primjer takvog viđenja politike je kutinski gradonačelnik Davor Žmegač koji je sa svojim suradnicima razradio tri scenarija ostvarenja proračuna i javnosti ih jasno prezentirao. Dodatnu je uvjerljivost pred socijalnim partnerima Žmegač dobio odlukom da zamrzne plaću sebi, pročelnicima i direktorima trgovačkih društava te odlukom da će na božićnim darovima i domjencima uštedjeti 350.000 kuna i za taj novac kupiti specijalno vozilo za prijevoz invalida. Vrijednost tih odluka nije u visini sredstava već u transparentnosti i još više u stvaranju osjećaja pravednosti, što je neobično važno u kriznim vremenima.

Budući da na nacionalnoj razini nije bilo takve komunikacije, danima se licitiralo o veličini tereta koji bi pojedine društvene grupe trebale ili bile spremne podnijeti, uz ubrzano gubljenje osnovnog problema iz vida. Tek nakon prve sjednice savjeta premijer je poslao jasnu poruku kako nisu u pitanju visine plaća već radna mjesta. Nije riječ, međutim, o promišljenoj poruci politike nego o ocjeni ekonomskog savjeta. Utjecajni i uvažavani Željko Lovrinčević nekoliko dana prije premijera javnosti je poručio kako privremeno odustajanje od porasta plaća u državnom sektoru nije velika cijena u usporedbi s potencijalnim gubicima ako takva mjera izostane. Hrvatska mora poslati uvjerljivu poruku inozemnom financijskom tržištu - da je u stanju kontrolirati javne financije, a to može učiniti jedino svođenjem deficita na nulu.

Presudno očuvanje kreditnog rejtinga
Poruka je, dakle, ekonomskih stručnjaka da je očuvanje kreditnog rejtinga države od presudne važnosti za nacionalnu ekonomiju. Problem nije samo u visini duga nego i u njegovoj ročnosti. U prvom tromjesečju državi dolazi na naplatu inoobveza u visini oko 750 milijuna eura, pri čemu se 500 milijuna eura odnosi na dospijeće izdanja euroobveznica. U lipnju 2009. na naplatu stiže 2,5 milijardi jena vrijednih samuraj obveznica koje je država plasirala prije pet godina, u vrijeme najjeftinijeg novca, uz kamatnu stopu od sada nezamislivih 1,23 posto.

Središnja banka je najavila da je spremna emitirati do 10 milijardi kuna kako bi očuvala likvidnost, a ako ne bude drugih mogućnosti refinanciranja obveza države u prvom tromjesečju HNB je spremna, izjavio je guverner krajem studenoga, dodatno smanjiti i stopu minimalno potrebnih likvidnih deviznih potraživanja banaka, uz pretpostavku da država proračunski deficit svede na nulu.

Ekonomisti i poslovni sektor složili su se u jednoj stvari - za Hrvatsku je od ključne važnosti nastavak reformi. Lakše reći nego učiniti. Znamo, riječ je o velikim i zapuštenim sektorima (brodogradnja, javna uprava, zdravstvo, energetski sektor itd.) za čije pospremanje trebaju milijarde kuna. Stoga je pitanje kako pronaći te milijarde sada kad kapital bježi, a njegova cijena raste, kada se to nije učinilo u vrijeme globalnog rasta i jeftinog kapitala. Uz to je konkurentnost i produktivnost domaćeg gospodarstva počela opadati i prije nego što se globalna kriza počela prelijevati preko naših granica.

Zahtjevi iz HUP-a
U brojkama riječ je o padu produktivnosti u 2007. oko 1 posto, odnosno o gubitku 1,5 milijardi kuna ili o svoti zbog koje sada Vlada pregovara sa sindikatima.

Kao putokaz poslovni sektor nudi popis mjera koje zagovara već dvije godine. Nešto od toga HUP je pred socijalne partnere stavio kao svoj uvjet za sklapanje socijalnog pakta, a ponešto je modificirao u skladu s novim uvjetima. Recimo, zahtjev za podizanjem konkurentnosti domaće ekonomije smanjivanjem udjela države u BDP-u i snižavanje poreznog i paraporeznog opterećenja poduzeća bilo je aktualno ranije, a sada je dobilo na još većoj težini. Iza te fraze kriju se 12 milijardi kuna godišnje koje domaće gospodarstvo plaća u ime parafiskalnih nameta. Ministarstvo financija izradilo je registar takvih nameta, ali ništa dalje nije učinilo. Zato sada HUP traži da se za 25 posto smanje obvezna članarina u HGK, naknada za Hrvatsku turističku zajednicu, naknada za vode, spomenička renta i uplate za općekorisne funkcije šuma, što bi gospodarstvu u 2009. ostavilo oko 300 milijuna kuna.

Riječ je, dakle, o maloj, ali konkretnoj mjeri. Druga je osnivanje intervencijskog fonda od 15 milijardi kuna, a ostale specificirane mjere tek se očekuju. Njih je najavio ekonomski savjet kako pred njega bude stizao problem po problem, a i poslodavci zagovaraju da se na temelju ozbiljne kvalifikacije ustanovi grupa mjera te onda svaki mjesec da nova prosudba jer uvjeti se stalno mijenjaju, zasad samo nagore. Od Vlade zasad najmanje ideja, ona i dalje čeka i očito će se pokriti preporukama stručnjaka i pritiscima Europske unije. Dodatni je alibi, jasno, globalna kriza.