0

Ja sam prvi seljak u Hrvata

Željko Mavrović najveći je ekološki poljoprivredni proizvođač u Hrvatskoj. Na svojih 400 hektara uzgaja 15 vrsta žitarica i uljarica, tvrtka Mavrović Eko Klara dnevno proizvede 15.000 do 30.000 komada peciva i kruha, a odnedavno je započeo i s ekološkim uzgojem, kako on kaže, blaga te prodajom vlastitih mesnih prerađevina poput kulina, šunke, ali i svinjske masti, koje posebno hvali. Bio je ovo neobičan poslovni intervju, a gotovo da nije izrečena niti jedna poslovna brojka. Jer, Mavrović tvrdi da ih on ne zna. Koliko je to tek poza, a koliko stvarni stav, teško je reći. No, Mavrović sigurno oko sebe stvara svojevrsnu neobičnu, pozitivnu energiju. U otvorenim izvorima moglo se doznati tek da je njegova grupa u 2008., navodno, imala prihode oko 40 milijuna kuna i oko desetak posto dobiti.

Razgovarao Većeslav Kocijan

Pogledajte intervju sa Željkom Mavrovićem

Što sve čini Eko-Mavrović grupu?
To je zapravo nekoliko tvrtki. Dva d.o.o.-a, jedna zadruga, jedna udruga i dosta partnera, i velikih i malih, s kojima surađujemo.

Znam da neprestano ponavljate kako novac nije vaš jedini i najvažniji motiv u poslu...
Ne. To je kriva interpretacija. Moje vodeće dvije tvrtke imaju stotinjak zaposlenih... Ne možeš reći da ti novac nije bitan. Svi ti ljudi dobivaju svoje plaće, to je veliki pogon i sam hladni pogon dosta stoji. Puno je tu strojeva... Novac je tu itekako bitan.

S kakvim ste rezultatima završili 2008.? Koliki vam je bio prihod, kolika dobit?
To je onaj dio kad ljudi kažu Željku nije važan novac. Stvarno ne znam prave podatke. Uglavnom, poslujemo pozitivno i posljednjih četiri-pet godina imali smo pozitivnu bilancu. Kolika je točno dobit... postoji internet i ti su podaci manje-više javni i može ih se pronaći.

U svakom slučaju imamo stalan rast dobiti. Ali postoji i onaj rast koji se teže primjećuje, a to je rast prema unutra. Trudim se raditi sa svojim ljudima. Trudim se da uz svoje voditelje radim sa svim djelatnicima i da rastemo kao tim i kao ljudi. Taj je rast za mene i za naš projekt jako važan. To je taj oblik društvene odgovornosti - da ljudi koji rade u našoj tvrtki imaju neku inspiraciju, motivaciju, da znaju što žele i kamo idu. I da, između ostaloga, rastu kao ljudi s tim poslovnim projektom.

Kakvi su vam rokovi naplate od vaših kupaca?
Taj bih dio ostavio kao jednu malu poslovnu tajnu, iako je to zapravo javna tajna jer ljudi te brojeve među sobom više-manje znaju.

Negdje sam pronašao podatak da 40 posto vašeg prometa ide kroz Konzum. Često se u medijima upravo ta tvrtka spominje kao veliki generator nelikvidnosti?
Na Konzum se odnosi i 50 posto našeg prometa. Moram reći da sam vrlo blizak s obitelji Todorić, i s Antom i s Ivom i s Ivanom. Mi komuniciramo i često se viđamo i neformalno, tako da sam uvijek dovoljno siguran da će ti ljudi priskočiti ako nešto ozbiljnije zapne. Ne samo zato što sam s njima blizak već sam siguran da naš projekt vrijedi i da naša suradnja s Konzumom, kao i s drugim trgovačkim kućama, vrijedi te da to nije samo na našu radost već i na dobrobit društva u kojemu živimo.

Kolika je vrijednost tržišta ekohrane u Hrvatskoj?
Ovog su trenutka naši ekoproizvođači uglavnom proizvođači sirovina. Voće, povrće, nešto malo mesa... Vrlo malo je tu finalnih proizvoda, koje bih ja prije nazvao eko-etno ili izvorni hrvatski proizvodi i koji najčešće završavaju kao poklončići i dizajnerski uradci prije negoli prehrambena priča. Onaj dio ekološke industrije koja bi prerađivala tu sirovinu i stvarala neki ozbiljniji promet ovoga trenutka u Hrvatskoj ne postoji.

A trgovine?
Postoji nekoliko trgovačkih kuća koje se time ozbiljnije bave. To je prije svega Bio & bio i DM, koji ima cijelu jednu policu zdrave hrane, a ima i nešto manjih prodavaonica. Dakle, tu ponuda postoji. Ali brojke - koliko ono vrijedi, koliko raste i sl. - ja to ne znam. Te stvari, koliko to vrijedi ili koliko toga ima, više osjećam kao neki energetski val nego što bih to mogao brojkama izraziti.

Pa, je li moguće tako poslovati?
Uvjeren sam da da. Mislim da su čovjekove sposobnosti puno veće i moćnije unutar njega i da je upravo procjena svih njegovih osjetila u kombinaciji s nekakvom intuicijom puno preciznija nego što to brojke znaju biti.

Ušli ste u uzgoj životinja i proizvodnju mesnih prerađevina.
Imamo farmu svinja i polako ulazimo u govedarstvo. Kad govorimo o svinjama to su uglavnom crne slavonske, ali ih kombiniramo s nekim drugima - često tu bude šarenih svinja koje izgledaju poput nekog indijanskog plemena. Uvijek me uspiju nasmijati i jako me raduju. Ušli smo u govedarstvo po sistemu krava - tele, gdje će te junice i krave biti više vani, a manje u nekakvim poluzatvorenim prostorima.

Kad je riječ o proizvodnji hrane ja već jesam u pekarskoj priči. Sada polako ulazimo u slavonsku prerađivačku priču, počevši od kulina i slavonske šunke, pa do čvaraka, masti i kobasica.

Kakav je interes za te vaše proizvode?
Kupci mojih proizvoda su neobični - od onih koji su me pratili kroz sport pa navijajući za mene i dalje podržavaju moje projekte i ono što radim, preko onih kojima se to jako sviđa i ukusno im je, do onih koji me podržavaju kroz ekološku notu. To su ponekad neka djeca koje se inače ne bave ekološkom i zdravom hranom, pa do starijih osoba koje će dati za taj Mavrovićev kruh iz svojevrsnog povjerenja, znajući ujedno da i za sebe čine nešto dobro.

Većina poduzetnika se žali kako ima problema s financiranjem od strane banaka? Nekako se čini da vi taj problem nemate. Ili? U čemu je tajna vašeg odnosa sa Zabom?
Ne bih rekao da je Zaba tu jedina odgovorna i koja rješava te probleme. Njima sam, dakako, zahvalan što me prate svih ovih godina. Međutim, hajde da to stavim na jednu filozofsku razinu, postoji u čovjeku određena sigurnost. Ta se sigurnost reflektira prema van i ona na određeni način privlači događaje. Ta će snaga u tebi omogućiti stvari na način na koji ti stvarno želiš. Uvjeren sam da je upravo taj psihološki moment važan kod svih onih koji se bave poduzetništvom. Oni koji su sigurniji u sebe, u svoj projekt i u ljude s kojima rade, lakše rješavaju i ovakve teške situacije kao što je nelikvidnost ili svjetska kriza.

Jednom ste negdje rekli kako nemate strateškog partnera između ostalog i zato što vas potencijalni partneri pitaju za financijske konstrukcije i elaborate koje nemate. Kako to onda izgleda kad tražite kredit u banci bez poslovnog plana?
Poslovne planove uvijek odradim kako treba. K tome, odnedavno je i direktor dviju od mojih tvrtki Damir Kaluđer, koji je došao direktno iz banke. On je vrhunski portfelj menadžer i financijama se bavi puno više od mene.

Spremate li se u razvijanje vlastite maloprodaje?
Sada krećemo s proizvodnjom komposta i koprivne gnojnice, koji su nama zapravo i zaštitno sredstvo i hrana našim biljkama. Imamo sjetvu-žetvu, meljavu, pekarstvo i marketing, a nedostaje nam upravo taj dio - maloprodaja. Vjerujem da će u dogledno vrijeme projekt Mavrović imati cjelokupni lanac. Naravno, on teško može biti konkurentan Konzumu ili Bili te drugim velikim trgovačkim centrima, ali sam siguran da u nekom manjem obliku možemo ponuditi kvalitetu koju će ljudi prepoznati i trebati.

Koliko državnih poticaja primate godišnje?
Negdje između milijun i dvjesto tisuća i milijun i pol. To se mijenja jer svake godine imamo neki hektar više, neku kulturu više, pa rastu i poticaji.

Jeste li pokušali aplicirati za novac iz EU fondova poput SAPARD-a?
Osvojili smo jedan SAPARD-ov natječaj i tim sredstvima izgradili silose za naše žitarice. Upravo nas je nedavno posjetila ekipa ljudi iz Ministarstva poljoprivrede i iz SAPARD-a koji su došli vidjeti te silose i slikati se malo s nama. Ti su silosi lijepi i vrijedni i ponosan sam na sebe jer mi dolazimo iz kraja gdje su nesređene i katastarske i gruntovne i poslovne stvari. Puno je tu i poluugovora i dogovora na riječ, a mi smo uspjeli ispuniti te zahtjevne propozicije SAPARD-a. To su hrpe papira - oko metar i pol nekakvih spisa - koje smo morali odraditi da bi to prošlo. I uspjeli smo.

Dakle, ipak imate iza sebe nekakav tim koji dobro barata brojkama.
Tim s kojim ja radim, za razliku od mene, koristi se i računalima i brojkama i financijama. Jednako tako znaju komunicirati s ljudima koji im mogu pomoći jezikom koji oni poznaju. Ja sam na neki način vizionar i filozof, ali onaj koji tu svoju filozofiju pretvara u stvarnost.

Postali ste predsjednik Hrvatskog seljačkog saveza. To će vas prisiliti da malo šire gledate na poljoprivredu negoli dosad.
Sada sam prvi seljak u Hrvata.

Hoćete li se moći nositi s tom ulogom? Recimo, znate li koliko država u ovom trenutku duguje seljacima na ime poticaja?
Kad je riječ o poticajima Ministarstvo poljoprivrede drži se svih svojih rokova. Mislim da su u isplatama za nekakvu proljetnu priču kasnili devet dana. Bilo bi bolje da poticaji dođu ranije nego što sada dolaze, ali Ministarstvo ipak drži taj nekakav svoj red, pa čak i u ovakvoj situaciji kakva je danas. Problem je što su naši seljaci na svojim gospodarstvima nategnuti na dan i kad njima nešto kasni jedan dan, kad im se na vrijeme ne isplati mrvica pšenice ili nečega, sve puca. To je izazov i problem. Sve je ovo ipak još novo. Treba se strpjeti dok svi ti sustavi profunkcioniraju i uđu u kolotečinu, kad više neće biti stiska na jedan dan, a tada će sve biti puno lakše. Tko će to preživjeti? Oni koji su najsigurniji u sebe, koji su dali najviše sebe u cijelu priču. Oni koji se oslanjaju na ognjišta i na ono što je njegov djed radio, to je lijepa priča, ali, nažalost, danas nećemo moći tako raditi. Morat ćemo se prilagoditi novim uvjetima i novim situacijama. Biti spremni promijeniti svoje poslovanje u pola dana i promijeniti cijelu koncepciju.

Vi dolazite iz jednog specifičnog segmenta poljoprivrede, različitog od velike većine poljoprivrednika i njihovih problema. Koliko ste uopće u stanju pratiti te njihove probleme i vjerujete li doista da možete mijenjati njihovo razmišljanje?
Ekološka poljoprivreda od tebe traži angažman. Kad se angažiraš, angažiraš se svaki dan. Konvencionalna poljoprivreda, uobičajena kod nas, ima neke svoje recepture, slušaš znanstvenike koji ti propisuju što i kako raditi, poslušan si i to funkcionira. Nema toliko potrebe za tvojim angažmanom. Tu će ljudi morati mijenjati svoj način razmišljanja, postupanja i djelovanja, bilo kao obiteljska poljoprivredna gospodarstva (OPG) ili kao tvrtke. Prilagodba, promjena ključ je uspjeha. Oni koji će se bazirati na receptima neće moći proći. Recepti su za velike, moćne i bogate, a mi smo mali i morat ćemo pronaći svoje specifičnosti.

Koji su po vama ključni problemi hrvatske poljoprivrede i koja su rješenja?
Najveći je izazov hrvatske poljoprivrede hrvatski čovjek, koji se ulijenio i izgubio neke vrijednosti i motive što i kako da radi, i odrađuje samo ono što mora. To ne može proći i taj naš čovjek morat će se aktivnije posvetiti životu. Morat će u njega uvesti proaktivnost, a kad to učini i poljoprivreda kojom će se baviti imat će svoje mjesto pod suncem. To traži puno rada sa čovjekom. Evo, gledam razne turističke ponude. Gdje je tu čovjek? Danas ga je tu jako malo. Mi možemo pozivati na more, ali što se događa? Gdje je tu čovjek koji je ustao u četiri ujutro, ispekao nešto toplo, pripremio barku, odvezao svoje turiste na more, posvetio im se, zabavljao s njima...? Nitko ne razmišlja o tome. Za kvalitetan turizam ili poljoprivredu ti se doista moraš baviti svojim gostom ili svojim kupcem. Čovjeku u Hrvatskoj danas je to nekako mrsko. Mislim da je to najveći izazov i ove države i ovih ljudi.

Govorite o promjeni svijesti, a to nije nikad išlo ni lako ni brzo...
Točno. Oštećeni smo i ratom i poraćem i svijest se mora promijeniti u proaktivnost. Kad to učinimo, onda možemo ići dalje. Dakle, moramo odlučiti da želimo ponovno živjeti. Zaboraviti rat i poraće, zaboraviti pretvorbe i prijevare, zaboraviti ljude koji su nas povrijedili, oprostiti im i reći - danas je novi dan, prvi dan u ostatku moga života i želim ga proživjeti jako, jako dobro i uspješno.

E sad, dok ne promijenimo svijest poljoprivrednika, često se čini da je poljoprivreda u ovoj zemlji više instrument socijalne politike negoli ozbiljna gospodarska grana. Osobito kada se potiče jedna krava i jedan hektar zemljišta. Poticaji iz godine u godinu rastu, ali se istodobno uvozi i sve više hrane...
I u svijetu i Europi postoje poticaji za one posve male, i to je nekakav poticaj socijalnog karaktera i održivog razvoja. Taj mali, s jednom kravom, može održavati sebe i učiniti puno da ne bude na socijalnoj pomoći države. Ta mala gospodarstva često su ekološka, imaju kupce direktno na svojim imanjima, oni vrijede i njih se isplati poticati. Znam da neki iz sindikata, iz ministarstava i institucija ne vide to onako kako ja vidim, ali ta priča ima puno, puno smisla. Danas jedna Austrija drži seljake na svojim brdima. Oni ih održavaju, održavaju vode, održavaju čistoću, ekologiju. Država ih potiče samo da bi ostali gore i živjeli tamo. Ima li on jednu ili više krava, gotovo da je nebitno. Moramo imati i taj segment. A onda postoje oni koji će se ozbiljno baviti poljoprivredom. Smatram da poticaji i ne bi trebali ići onima velikima koji imaju tisuće hektara, pa im država daje milijune i milijarde. Poticaji vani idu do nekakvih milijun, milijun i pol eura. Oni veći poticaji gotovo da i ne postoje. Dakle, od jedne krave do milijun eura. Razvija se obiteljsko gospodarstvo i malo i srednje poduzetništvo, a oni veliki puno su efikasniji i mogu se snaći sami za sebe.

U posljednje vrijeme imali ste nekoliko žestokih istupa vezanih uz GMO. Je li sve što se radi s GMO-om u Hrvatskoj doista pod kontrolom?
Sijanje genetski modificiranih organizama po našim poljima, klonirane životinje i ljudi koji se kreću po tim poljima - to bi bilo prestrašno. Imamo znanstvenike i institucije koji su jako radoznali. Ta radoznalost je prirodna i normalna, ali kad ide u tom smjeru ne vidim je kao dobru. Ljudi su veći činili loše stvari drugim ljudima, životinjama i biljkama istražujući stvari i zadovoljavajući svoju radoznalost. Mislim da je pitanje zdravog razuma gdje povući crtu. Ima toliko prirodnih procesa i toliko prekrasnih mogućnosti koje čovjek može otkriti u sebi i u onome što ga na prirodan način okružuje. To GMO strašilo i ruglo stvarno nam u Hrvatskoj nije potrebno.

Dosad se već 18 županija proglasilo slobodnima od GMO-a. Ostale su još samo dvije županije i grad Zagreb.
Radimo i s njima na tome.

Je li to garancija da neće biti upotrebe GMO-a na tim područjima?
Nije, ali je nekakav početak osiguranja. Postoji tu i država i institucije. Postoji nekoliko ministarstava koja kontroliraju upotrebu GMO-a, koja se time bave. Imam puno povjerenje u njih, u te ljude, da to zlo ovdje neće dopustiti. GMO čak ne bih volio vidjeti niti u domaćim laboratorijima. Platimo našim znanstvenicima da se s tim “atomskim bombama“ igraju negdje drugdje. Ako eksplodiraju, neka njima eksplodiraju.

Kako to izgleda biti čovjek-brend? Drugi se pomoću vas reklamiraju, reklamirajući ujedno i vas, ali besplatno.
Tko tu koga reklamira, tko tu koga potiče...? Naučio sam biti javna osoba s 15 godina, kad sam počeo davati intervjue. Prva mi je duplerica izašla kad sam imao 16 godina i tada sam počeo živjeti društveni život u kojemu te ljudi poznaju. Meni je normalno da na ulici razgovaram s nepoznatim ljudima, da me štošta pitaju, da sudjelujem u njihovim životima. To je jednostavno tako. Takvim svojim životom postaješ brend. Meni je žao što većina ljudi - koji kroz sport, kulturu i drugo stvore brend - u biti ne prepoznaju mogućnosti da taj brend pretvore u nešto drugo, u stvarni poslovni brend. Toga je jako malo.

Jeste li pokušali procijeniti financijsku vrijednost vas kao brenda?
Nisam, ali znam da je ona ogromna. Kad zbrojim sve minute, bilo na televiziji ili u novinama, onda je toga tijekom godina stvarno mnogo. Ne znam može li si neka tvrtka, čak i one velike poput Podravke ili Agrokora, priuštiti toliku količinu prostora u medijima. Jer, svaki moj nastup u medijima dio je podupiranja tog brenda i imidža cijele priče.

Gdje se vidite za 10 godina?
Spomenut ću jednog čovjeka koji danas nije u zavidnoj situaciji, a to je Babo (Fikret Abdić). On je sa svojim Agrokomercom, koji je stvarao u području gdje nije bilo kvadrata asflata, još šezdesetih godina razmišljao o planetarnim proizvodima i bio siguran da će jednoga dana imati takav proizvod. Agrokomerc je u jednom trenutku u vrijeme Jugoslavije to stvarno uspio. I ja, iako je ono što radim danas lokalnog karaktera, imam viziju i znam da ću izaći van i da će jednog dana proizvodi pod brendom Mavrović biti planetarnog karaktera.