0

Pojačat ćemo pritisak na Vladu

Vladimir Ferdelji direktor Elektrokontakta postao je već s 33 godine, prije nego što ga je 1992. preuzeo njemački koncern EGO, i dan-danas je ostao na čelu Uprave te očito uspješne tvrtke. Aktivan u mnogim poduzetničkim udrugama koristi gotovo svako njihovo okupljanje ne bi li od Vlade tražio da napokon nešto učini kako bi pomogla posrnuloj industriji. Njega neki već proglašavaju svojevrsnim simbolom hrvatskog gospodarstva u krizi

Razgovarao Većeslav Kocijan

Pogledajte intervju sa Vladimirom Ferdeljijom

Što očekujte da nova premijerka najprije učini ne bi li pomogla gospodarstvu?
Ne očekujem da će se politika Vlade, koja je gotovo ista kao ona Sanaderova, bitno promijeniti. Ali ono što bih očekivao, kad bi se moglo na to utjecati, je to da se realizira makar jedan dio antirecesijskih prijedloga koje je dao HUP ili čak onih koje je donijela sama Vlada.

Koje su opcije Vladi na raspolaganju u najavljenom novom rebalansu proračuna, a da se pritom olakša gospodarstvu?
Od tog rebalansa ne očekujem puno. Rebalans budžeta će biti toliki da se izbjegne preveliki budžetski deficit. To neće pomoći gospodarstvu jer se ono takvim rebalansom neće nimalo rasteretiti. Gospodarstvu bi pomogao veliki rebalans budžeta za koji bi trebalo povući i velike poteze. Stalno govorim da je 2005. hrvatski budžet iznosio oko 80 milijardi kuna. To je 40 milijardi manje od današnjega. Kad bismo se dakle sveli na 2005., za koju ne vidim da je nešto funkcioniralo puno lošije nego danas, i ako bi se tom budžetu dodali samo oni troškovi koji se ne daju izbjeći, to bi stvarno stvorilo nekakvo okruženje koje bi moglo pomoći i rasteretiti gospodarstvo. Barem u ovoj kriznoj godini.

Mjere koje se pojavljuju u javnosti umjesto drastičnog rezanja potrošnje govore o povećanju PDV-a ili o trošarinama na SMS-ove. Ne čini se da bi one mogle pomoći gospodarstvu, naprotiv.
Fiskalna politika je jedan od osnovnih agregata koji su na raspolaganju Vladi kojima može usmjeriti gospodarstvo u ovom ili onom smjeru. Međutim, fiskalne mjere kojima se povećavaju ili dodaju novi porezi ne mogu ni u kom slučaju pomoći privredi jer je nimalo ne rasterećuju. Čak je, štoviše, posredno opterećuju.

Aktivni ste u HUP-u, HGK-u, HIZ-u, Hrvatskom poslovnom savjetu za održivi razvoj, potpredsjednik zagrebačkog GSV-a... Kakvi su zapravo rezultati svog tog vašeg djelovanja?
Svaki čovjek djeluje u skladu sa svojom savješću. Jednostavno sve te silne godine ja nisam mogao šutjeti gledajući što se događa. Nažalost, imao sam pravo primjerice kad sam još ‘95., dok smo bili dužni 3,5 milijardi dolara, rekao kako ćemo jednoga dana, za deset godina, ako se nastavi takva politika, biti dužni i 30 milijardi. To danas iznosi 50 milijardi dolara. Moje djelovanje u svim tim gospodarskim udrugama je volontersko i ono služi tome da se što veći broj gospodarstvenika okupi oko ideja koje su za industriju progresivne, koje u društvu stvaraju novu vrijednost, a ne oko onih koje su za mene degresivne i okrenute potrošačkom društvu, odnosno isključivo trošenju.

Međutim, važno je koji je lobi jači, a kod nas je to onaj uvoznički. Njemu treba dodati još i financijski svijet, dakle naše banke, a i samu državu kojoj je u interesu da se stvari uvijek prikazuju boljima nego što jesu. Nasuprot njima stoji industrijski lobi, i to industrije koja je tijekom rata i pretvorbe znatno devastirana. Jednostavno odnos snaga je takav da mjere koje se donose uvijek idu u prilog trgovini i uslugama, a ne stvaranju nove vrijednosti bez koje nijedno društvo ne može živjeti.

Jedan ste od najglasnijih kritičara sadašnje politike snažne kune, kojom se očito u posljednjem desetljeću uspjelo učiniti da potpuno nestane hrvatska industrija. Međutim ta čvrsta kuna i dalje je dogma u koju se ne smije dirati. Kako to tumačite?
Još sam negdje 1997. rekao da je svako danas lakše nego sutra. Danas, 2009., s dugovima koje više ne možemo servisirati, vrlo je teško provoditi mjere koje su suprotne interesima onih koji su nam zajmove dali. To su prije svega zapadni zajmodavci kojima je precijenjena kuna u velikom interesu jer time jedna turistička destinacija poput Hrvatske zapravo njihovim turistima koji ovdje dođu prodaje njihovu robu, i to se bez oštrih rezova ne može zaustaviti. No, na njih nije spremna nijedna vlast koja za četiri godine mora ponovno dobiti glasove. Mi smo imali šansu napraviti nekakvu veliku koaliciju koja bi se složila oko pet-šest ključnih točaka kako izaći iz krize i postaviti tehničku Vladu koja bi te ključne stvari u jednom mandatu provela...

Zvuči utopijski.
Da, osobito u ovim našim uvjetima. Jer mi još uvijek ne prosuđujemo i ne biramo vlast na temelju toga kako živimo već nekakve povijesti. Još uvijek imamo partizane i ustaše i oko toga se otprilike vode izbori.

Vidite li rješenje kojim bi se pomoglo izvoznicima, ali i industriji ukupno, zbog politike snažne kune?
Ponudio sam jedno rješenje prije tri godine. Fiskalnom politikom se preferiraju stvari koje želite i obratno. Ako želimo degradirati uvoz, a pospješiti izvoz, onda moramo voditi takvu fiskalnu politiku da kompenziramo tu snažnu kunu. Naime, oni koji su zastupnici politike precijenjene kune danas govore o tome kako stanovništvo, koje je diglo velike kredite, kad bismo imali stvarni tečaj kune ne bi moglo te kredite vraćati. Dakle, devalvacija danas teško može doći u obzir.

Ali, najprije da objasnim što su to monetarne škare. One su razlika između inflacije koju imamo u nekom društvu i tečaja prema najvažnijoj valuti. Ako je kod nas inflacija 3,5 ili 7 posto, onda bi bilo normalno da je naša valuta godišnje slabila za razliku između inflacije eura i kune. U proteklih 12 godina inflacija je kumulativno gledajući do prošle godine iznosila oko 75 posto, a danas je to sigurno više od 80 posto. U isto to vrijeme je tečaj precijenjen za više od 20 posto. Dakle, u tih 12 godina imamo monetarne škare gotovo 95 posto. Izvoznici sve svoje troškove imaju na domaćem tržištu, prije svega radna snaga, struja, voda, dakle troškovi koji rastu u skladu s inflacijom, a prihode ostvaruju vani u skladu s tečajem. Kod njih monetarne škare djeluju negativno, prihodi su manji, a troškovi veći. Kod uvoznika je obrnuto. Oni troškove imaju vani, a prihode u zemlji i monetarne škare na njih djeluju pozitivno. Bilo bi vrlo logično da se porez na dobit svih neto izvoznika umanji za vrijednost monetarnih škara, a da se porez na dobit uvoznicima za tu vrijednost uveća. Takva mjera ne bi ugrozila stanovništvo jer se ne bi promijenio tečaj. Mjera nije inflatorna jer bi uvoznici što je veća inflacija morali više platiti državi, pa zbog toga ne bi dizali cijene. Osim toga inozemni bi se ulagači time zaštitili od monetarnih utjecaja u zemlji. To je inače jedan od najvažnijih faktora zbog kojega nemamo više greenfield investicija. I možda najvažnija stvar, nama je uvoz 2,5 puta veći od izvoza. To znači da bi na takav način država prikupila 2,5 puta više novca negoli dosad.

Vjerujete li da je nešto takvo provedivo?
Provedivo je odmah i samo ovisi o političkoj volji. Naravno, nitko ozbiljan takva rješenja ne primjenjuje bez analiza posljedica, a ja i ne kažem da je to jedino moguće rješenje. Takvih rješenja ima na stotine, samo je pitanje političke volje -  hoćemo li to ili ne. Mi to, očito, nećemo.

Ovih dana Vlada bi morala napokon odlučiti hoće li pristati na subvencioniranje skraćenog radnog tjedna u industriji. Zašto se toliko odugovlači s nečim što se u drugim zemljama provodi već mjesecima?
Naša država uvijek nešto kalkulira. Duboko vjerujem da je to sve dio jedne jedinstvene politike deindustrijalizacije. Možda ovu krizu naši vrli zastupnici ekonomije u kojoj nema industrije u Hrvatskoj očekuju kao velikog pomagača u završnom udarcu industriji, pa se onda ne donosi nijedna mjera koja bi mogla pomoći industriji u krizi.

Kome je to u interesu?
Znam da je to u interesu zapadnih industrijaliziranih zemalja koje će onda na ovom tržištu prodavati svoju robu, kao i svim posrednicima koji su te javljaju, dakle svim našim trgovcima. Ne treba podcijeniti taj lobi. Nemojte zaboraviti da je 2004. u Zagrebu broj zaposlenih u trgovini po prvi put prešao broj zaposlenih u prerađivačkoj industriji, čime je Zagreb postao trgovački, a ne više industrijski centar. Danas je trgovina važnija aktivnost u Zagrebu od industrije.

Najavili ste da ćete, ako Vlada ne prihvati ovu mjeru o subvencioniranju skraćenog radnog tjedna, morati otpustiti 20 posto zaposlenih.
Kriza ne pogađa jednako sve. One koji se bave trajnim dobrima kriza je pogodila puno jače negoli one koji se bave općom potrošnjom. Ljudi u krizi neće kupiti novi auto, stan, štednjak ili hladnjak, ali će morati kupiti hranu svaki dan. Mi spadamo u granu industrije koja se bavi kućanskim aparatima i elektroinstalacijama koja je jako pogođena ovom krizom. Prošle smo godine, kad je kriza počela, planirali 20-postotno smanjenje prihoda i na to smo se pripremili. Mi izvozimo u SAD, a u drugoj polovici prošle godine narudžbe iz Amerike su nam se prepolovile. Naravno, znali smo da će se kriza proširiti i na Europu te da će ove godine biti prilično velika recesija. Pripremili smo se na 20-postotno smanjenje narudžbi, ali nažalost narudžbe su u prvih šest mjeseci 20 posto manje od našeg plana. Dakle, u odnosu na 2007. su 40 posto manje. U takvim okolnostima vi više ne možete primjenom tzv. prirodnih mjera - poput stimuliranja umirovljenja, program koji provodimo još od prošle godine - riješiti suvišak ljudi.

Koje ste mjere pripremili?
Pripremili smo se za sve scenarije, pa i taj da recesija bude dublja od očekivanja. Rekli smo da ćemo u prvom kvartalu raditi za zalihe, punim kapacitetima. Tako smo u tom kvartalu dosegnuli zalihe gotovih proizvoda koji prelaze naše mjesečne potrebe i više ih ne možemo financirati jer za to treba vrlo veliki kapital. Onda smo rekli da ćemo u drugom i trećem kvartalu primijeniti kombinaciju skraćenog radnog tjedna i godišnjih odmora. U ta dva kvartala ćemo prilagoditi proizvodnju našim potrebama, s tim da će zbog neplaćenih dana plaće radnika biti značajno manje. To smo dogovorili sa sindikatima. Moram naglasiti jednu vrlo važnu stvar - nije moguće u jednoj tvrtki izaći iz krize ako u istom čamcu ne veslaju svi zajedno. Dali smo sve od sebe da predložimo državi mjeru koju primjenjuju sve nama bliske zemlje, od Njemačke, Austrije, Švicarske, Slovenije... I ne ispituju je mnogo jer je ta mjera vrlo jednostavna i vrlo poštena. Naime, kad otpustite 20 posto ljudi teret recesije za koju nisu krivi pao je samo na njih, a svi ostali imaju svoju normalnu plaću. Puno je pravednije da svi podjednako podnesu taj teret. Dakle, postignu se jednaki efekti kao 20 posto otpuštanja, s tim da jedan dan u tjednu ne radite, ali ste teret ravnomjerno rasporedili na sve zaposlene. Onoga trena kad je potrebno ponovno zaposliti puni kapacitet sve se pokreće. Država ima interesa da to subvencionira jer su troškovi od 20 posto otpuštenih kad dođu na burzu dvostruko veći od subvencija.

Koliko radnika trenutačno zapošljavate?
Nešto manje od 1200. Po našem scenariju do rujna neće biti otpuštanja, međutim radnici dobivaju manju plaću. Srećom, mi imamo prosjek plaće dovoljno velik da tim smanjenjem ne zadiremo u minimalnu. No, nažalost, mnoga poduzeća ne mogu primijeniti tu mjeru jer im najniži sloj radnika potpada pod Zakon o minimalnoj plaći i ne mogu to isplaćivati. U zadnjem kvartalu ove godine mi više nećemo moći to primjenjivati, naravno ako se kriza produži i na 2010., i morat ćemo primijeniti neke druge mjere, a to su prije svega otkazi. Već danas to pripremamo. To mora biti vrlo transparentno. No, bude li sluha u ovoj zemlji tu ćemo mjeru izbjeći.

Na čelu ste tvrtke koja 90 posto svoje proizvodnje izvozi i našli ste svoju nišu u kojoj držite 35 posto svjetskog i 80 posto europskog tržišta. Kako ste dosegnuli takvu razinu konkurentnosti?
Jednostavno smo iskoristili naše prednosti. Mi smo jedan tim koji kreće od radnika i završava sa mnom, i taj tim neprestano sve svoje aktivnosti usmjerava u istom smjeru. Nama je iskorištenje naših prednosti koje smo imali devedesetih godina omogućilo da uđemo u svojevrsnu sterilnu pretvorbu u kojoj se nitko nije obogatio, ali nam je omogućila da dođemo do strateškog partnera, koji je uložio stvaran novac u tvornicu i koji je tvornici donio programe proizvodnje europske vrijednosti. U to vrijeme smo procijenili da imamo dobre inženjere koji mogu razviti tehnologije za te proizvode, kojima možemo konkurirati potpuno automatiziranim zemljama na zapadu, ali i onima poput Turske, gdje je rad dva i pol puta jeftiniji u odnosu na Hrvatsku. U te smo projekte krenuli još 1993. i polako automatizirali tvornicu, i ona je danas 95 posto automatizirana. Ostalo je samo 5 posto ljudskog rada, dok ostalo rade roboti, a upravljaju računala. Uspostavili smo tehnologiju za koju imamo know how. Proizvodimo robu svjetske vrijednosti, koja je napravljena u Njemačkoj, ali s hrvatskom tehnologijom, a imamo dobru zaštitu od toga da se ta tehnologija ne da jednostavno preseliti u zemlje poput Meksika ili Kine. Ipak, nastavi li se s deindustrijalizacijom Hrvatske, teško ćemo se obraniti od preseljenja industrije iz zemlje.

Privatizacija Elektrokontakta prilično je netipična za ono vrijeme. Dobili ste strane vlasnike koji su razvili posao.
To još kreće daleke 1971. kad tadašnji Kontak, odnosno jedna njegova trećina, nije htio ući u integraciju s Končarom. Iskorištene su sve mjere pritiska da se to provede, ali tadašnje je vodstvo ostalo tvrdoglavo zajedno s radnicima koji tri mjeseca nisu mogli dobiti plaće. Postali su Elektrokontakt, a politička nemilost u koju su pali nije im omogućila da idu u tzv. bartel poslove na istok pa su morali krenuti na zapad. Tako su pronađeni mnogi partneri, među ostalima i današnji vlasnik tvrtka EGO. Tadašnji najbolji stručnjak Jakša Barbić radio je s nama godinu i pol dana na ugovoru sa strateškim partnerom, prema kojemu je usred rata 1992. godine u Elektrokontakt uloženo 41 milijun maraka, što je te godine bilo najveće inozemno ulaganje u zemlji. Time je EGO postao natpolovični vlasnik Elektrokontakta. Naš je vlasnik, koji je dotad držao 12 posto svjetskog tržišta u tom segmentu, preuzimanjem tvrtke ostvario svoje ciljeve jer je u sinergiji s nama došao do 35 posto udjela na svjetskom tržištu.

Kakva je sada vlasnička struktura tvrtke?
Njemački koncern EGO drži 99,7 posto. Svaki je radnik u vrijeme privatizacije mogao upisati do 20.000 DEM dionica, što je učinilo 800 radnika. EGO je za vrijeme rata, kad nijedna dionica nije vrijedila ni 10 posto svoje nominale, od radnika otkupio dionice plativši 105 za 100. EGO je tako polako od radnika, države i mirovinskih fondova otkupio sve dionice.

Koliko vaša tvrtka osjeća problem nelikvidnosti?
Ne osjećamo taj problem jer se izvoz plaća. Malo, ali redovito. Nemamo problema s izvozom, koji čini 90 posto naših prihoda, ali imamo izuzetno problema s ovih 10 posto domaćih prihoda. Naime, mi smo u branši koja puno zavisi od državnih i javnih poduzeća, u kojoj je jako teško naplatiti bilo što. Domaći program elektroinstalacija vezan je uz građevinarstvo, a znate kako stoji ta grana s likvidnošću. To je naša bolna točka, ali izvoz pokriva te probleme.

Kompenzirate li?
Naravno.

Poduzetnici kažu da ponovno jača robna kompenzacija.
To je takozvana trampa. Još uvijek primjenjujemo samo financijske kompenzacije, koje vam omogućuju da koliko-toliko nešto naplatite, ali i da platite na domaćem tržištu. Mislim da bi kompenzacija postigla velike efekte u smanjenju nelikvidnosti, ali kad bi se u nju uključila i država, državna poduzeća i pretežno državna poduzeća. Možda čak i ne sva odjednom. Primjerice, ako država želi smanjiti rokove plaćanja svojih poduzeća na 60 dana, onda bi u kompenzaciju trebala uključiti sve one obveze države koje nisu ispunjene s rokom dužim od 60 dana. To bi bilo fer i to bi pomoglo.

Pa hoće li na kraju Vlada ipak dati, što biste vi rekli, lijek mrtvacu?
Nadam da neće. Treba uvijek biti optimist. Uvijek će netko preživjeti. Nikad nijedna kriza nije sve potrla. Što veli Krleža Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. Samo je pitanje cijene koju ćemo platiti. Mi imamo vrlo loše gospodarstvo, a kriza je te probleme samo produbila. No, ona će proći. Ali ako ovo društvo plati toliko visoku cijenu da se još desetljećima neće moći uklopiti u Europu, kamo pripadamo, to će biti jako frustrirajuće za buduće generacije. Uuspijemo li se uklopiti za pet-šest ili deset godina, onda je to prihvatljiva cijena. Mi gospodarstvenici ćemo na Vladu napraviti veći pritisak od dosadašnjeg ne bi li shvatili kako je rješavati problem danas uvijek jeftinije i lakše negoli sutra.