0

Slobodan Mikac, ravnatelj Agencije za promicanje izvoza i ulaganja

Učinili smo sve što smo mogli i smjeli

Sa Slobodanom Mikcem, ravnateljem Agencije za promicanje izvoza i ulaganja, razgovarali smo u vrijeme kad se po medijima proširila priča o njegovom odlasku. Mada kaže da je Vlada postavila dobre smjerove, iz njegovih se odgovora da iščitati kako nije potpuno zadovoljan podrškom koju on i Agencija koju vodi dobijaju od izvršne vlasti

Razgovarao Većeslav Kocijan

Pogledajte intervju sa Slobodanom Mikcem

Odlazite li doista s mjesta ravnatelja?
Očito je da mediji znaju više od mene. Ti su zaključci doneseni na temelju jedne moje izjave u kojoj sam predstavio svoj plan i program rada i za koji sam rekao da sam, ako ne bude prihvaćen, naravno spreman snositi konsekvence. Ne bih želio biti kočnica ulaganjima u Hrvatsku. Eto, prošla je godina bila rekordna po ulaganjima koja su iznosila 3,7 mlrd eura, što je dobar rezultat.

Kada ste prije nepune tri godine preuzimali ovo mjesto činilo se da krećete vrlo ambiciozno. Edukacija menadžer za investicije, predstavništva u inozemstvu, regionalna predstavništva, strategije... Što ste od toga uspjeli realizirati?
Sve što smo mogli napraviti i što smo “smjeli”, u skladu s našim statutom, napravili smo. Izradili smo i projekt Monitoring tržišta rada, gdje potencijalni investitor s nekoliko klikova može doznati koliko ga košta pojedini djelatnik u pojedinoj županiji, koliko ima slobodnih radnika na tržištu rada, koliko je zaposlenih, a koliko nezaposlenih, koja im je cijena. Čak imamo podatke koliko će iz pojedinih obrazovnih institucija u sljedećem razdoblju izaći ljudi određenih kvalifikacija. To je investitorima vrlo važno.

Koliko je posjećen taj portal?
Relativno je dobro posjećen, ali ne dovoljno. To je jedan specijalan alat, koji je potencijalnom investitoru vrlo značajan jer mu omogućuje komparaciju bruto cijena radne snage. Koliko je meni poznato nijedna druga agencija u svijetu nije nešto slično napravila.

Izradili smo i projekt cjeloživotnog obrazovanja u suradnji s Ekonomskim fakultetom u Zagrebu i drugim fakultetima Sveučilišta u Zagrebu. Prvi krug edukacije projektnih menadžera završilo je 35 ljudi. Dakle, imamo svojevrsni potencijal na razini regija koji može prepoznati projekte i obraditi ih do određenog stupnja te ih uz našu pomoć prezentirati. Već sada imamo 80 do 100 projekata koji su većim dijelom još u fazi želja, ali očekujem da ćemo uskoro svakom ozbiljnom investitoru moći ponuditi nekoliko mogućnosti za investiranje.

Ideja je imati gotove projekte koji se onda nude investitorima?
Da. To je dobro iz dvaju razloga. Kao prvo nudimo projekte koje mi u zemlji želimo imati, a s druge strane onda nema onih dugotrajnih problema s birokracijom vezanih uz dobijanje raznih dozvola.

Postoji li strategija kakve projekte nuditi?
Još prije posljednjih parlamentarnih izbora dali smo prijedlog da se sve nekretnine koje su zapravo teret državi, neiskorištene, temeljem toga stave u funkciju i da se, zajedno s jedinicama lokalne samouprave, za njih naprave najbolje projektne ideje. To ne moraju biti potpuno gotovi projekti već projektne ideje u kojem smjeru želimo ići. Recimo, ako je jedna sredina jaka u proizvodnji namještaja da se napravi zona koja je specijalizirana za proizvodnju namještaja. Sada u suradnji s lokalnim agencijama za razvoj i uredima za gospodarstvo županija i gradova pokušavamo inicirati izradu takvih projekata.

Ali nedostaje strategija na razini države.
Napisali smo i prijedlog strategije te je predali nadležnim institucijama.

Koje su to prednosti Hrvatske za ulagače u odnosu na zemlje u regiji?
Imamo tri prednosti. Prednost nam je radna snaga. Dosadašnji ulagači najzadovoljniji su upravo radnom snagom. Potom imamo infrastrukturu i treće zemljopisni položaj. To, dakako, ne znači da i te stvari ne bi mogle biti bolje. Polako će nam, poput Češke, početi nedostajtati radne snage.

Zar se to ne događa već sada?
U nekim sektorima da. To ćemo morati rješavati uvozom radne snage. Samo je pitanje hoće li taj uvoz biti kontroliran ili ne.

Neprestao se zalažete za otvaranje ureda Agencije u inozemstvu. Zašto vam je to toliko važno?
To se ponekad krivo shvaća. Ne moramo mi zaposliti tisuću ljudi koji bi išli van već se to, barem u početku, može jednostavno riješiti uzimanjem lokalnih ljudi koji se time bave. Stvaramo jednu takvu mrežu agenata i sada ih već imamo desetak, gdje se naše tvrtke mogu javiti i doći. Jer, postoje bogate zemlje koje su nama zanimljive, a u kojima nemamo veleposlanstva, poput zemalja Zaljeva. Velike si tvrtke mogu dopustiti da ondje otvore predstavništva, ali kako će jedan mali ili srednji poduzetnik doći na tržište Emirata.

Govorili ste o mogućnosti partnerstva s vašim češkim pandanom Czech Investom s kojim biste dijelili urede u inozemstvu. Koliko je to realno?
To je bio tek jedan primjer. Ako već odlučimo ići s nekim mislim da smo najbliži Austrijancima jer njihova Gospodarska komora ima izvrsnu mrežu ureda u svijetu, a i ponudili su nam da budemo s njima. Međutim, za to je potrebna promjena statua i proračuna Agencije, a to se ne može od danas do sutra.

Što je s gospodarskom diplomacijom? Gotovo svako veleposlanstvo ima savjetnika za gospodarstvo. Što rade ti ljudi?
Problem je u organizaciji posla. Ti ljudi nisu samo gospodarstvenici već su i diplomati, često nemaju gospodarsko i ekonomsko obrazovanje, a mjesto savjetnika za gospodarstvo tek im je jedna od ljestvica u diplomatskoj karijeri. A ovo je prevažna stvar da bi se radila usput.

Kako funkcionira mreža lokalnih agenata kojom pokušavate nadomjestiti urede Agencije u inozemstvu? Kako se financiraju?
Oni rade isključivo na proviziju. Agencija nema ni mogućnosti ni sredstava da ih plaća, mada bismo voljeli da to možemo. Zahvaljujući tim agentima neke tvrtke su već nešto učinile, odradili smo nekoliko prezentacija. Imamo i nekoliko tvrtki iz Hrvatske koje zahvaljujući toj našoj mreži posluju, recimo, u Kazahstanu, a sada idu i u Emirate. Te su nam zemlje zanimljivije od zapadnih u našem susjedstvu, koje hrvatski poduzetnici dobro poznaju pa zato ima i manje problema. No, najveći je problem hrvatskog izvoza nedostatak roba i usluga koje su konkurentne i koje bi se mogle prodavati na vanjskim tržištima. Zato mislim kako bi bilo dobro da se upravo kroz direktna strana ulaganja zapravo potiče izvoz. Već imamo primjere domaćih tvornica stranih investitora koji su zapravo najveći izvoznici - Boxmark, Applied Ceramics, Mijo Veneers, GP Partners, Snaidero... To može najbrže i najjednostavnije popraviti našu vanjskotrgovinsku bilancu.

Kad već spominjete izvoz i vi ste dio Hrvatske izvozne ofenzive za koju se čini da je doživjela fijasko, unatoč svojim hodogramima, benchmarkima itd... Kako po vama ide HIO?
Od početka smo malo po strani. Dobili smo jedan mali dio HIO-a, to je logistika i zakup kapaciteta, i to smo shvatili ozbiljno. Nakon razgovora s vama imam sastanak s Austrijancima, koji su najveći logističari u ovom dijelu Europe, kako bismo pokušali stacionirati jedan logistički centar u okolici Zagreba. Logistika je za Hrvatsku vrlo značajna grana i zbog dviju velikih te nekoliko manjih luka i zbog infrastrukture, cesta i željezničkih pruga koje se grade, ali i zbog položaja.

Kad govorimo o HIO-u, taj je projekt star tek nešto više od godinu dana i on ni u Austriji u tako kratkom roku nije dao rezultate. To je dobra ideja koja treba vremena, dosljednosti i sredstava da se provede. A izvoz... Ne bih to uopće stavljao u prvi plan jer ćemo za koju godinu biti dio zajedničkog tržišta EU pa izvoz više neće postojati. Važna je konkurentnost, a ona se može poticati na više načina - od poboljšanja kreditiranja izvoza, osiguranja izvoza, poticaja za izvoz... Izvozna ofenziva tek je jedan od alata, ali danas je potreban čitav niza takvih alata kako bi se konkurentnost značajnije pojačala.

Najavljivali ste osnivanje regionalnih ureda Agencije u Hrvatskoj. Zašto dosad nisu otvoreni?
Ti uredi nisu predviđeni postojećim statutom pa ih trenutačno ne možemo otvarati. Na regionalnoj razini imamo partnerske institucije s kojima surađujemo i koje nam daju podatke, no one su nicale manje-više nekontrolirano.

U čemu je razlika između ulagački uspješnih regija i onih drugih?
U sinergiji. Najjednostavnije bi bilo da se priča koju imamo u uspješnim područjima preslika u druge regije. A za to trebamo instrumente, i zato nam trebaju regionalni uredi. To može biti i nekakva privatna tvrtka koja ima sporazum s Agencijom i koja će za određenu proviziju raditi ono što će Agencija od nje tražiti. Nas je u Agenciji 35 i ne možemo svaki dan biti u svakoj županiji, niti možemo znati što se ondje događa. To moraju raditi lokalni ljudi koji će prepoznati projekte, osmisliti projektnu ideju te s tim doći nama i uz našu je pomoć doraditi, da imamo što ponuditi investitorima. Naravno, mi smo i suport onim ulagačima koji sami dođu s projektima, ali sjediti u Zagrebu pa čekati da investitor sam dođe danas definitivno nije dovoljno. Moramo biti proaktivni, biti svugdje u svijetu te imati i dio vlastitih projekata koji su nama od posebnog interesa. Moramo, na temelju analiza, definirati nekoliko grana koje ćemo prodavati. Međutim, problem je ako smo danas za drvnu industriju, sutra za metalnu, potom za prehrambenu, jer svaka od njih traži različite uvjete.

Već ste triput spomenuli ograničenja koja proizlaze iz statuta Agencije. Zar je toliki problem promijeniti jedan statut?
Dali smo Vladi, koja je naš vlasnik, prijedloge promjene statuta, pa bi sada bilo neumjesno da prozivamo vlasnika kako nešto nije učinio.

Činjenica je da je većina problema s kojima se suočavaju inozemni poduzetnici, ali ne samo oni, iz Vladine domene. Pravosuđe, državna administracija, korupcija...
Definitivno su nam to najveći problemi. To znamo iz razgovora i anketa koje provodimo s investitorima. Agencija tu nema nikakve ingerencije i možemo samo davati prijedloge Vladi, što aktivno i činimo. Imali smo nekoliko takvih slučajeva - vodni doprinos, Zakon o građenju, pa Zakon o strancima... Preko našeg poslovnog kluba koji smo osnovali, u kojemu su članovi udruženja ulagača, komore drugih zemalja u Hrvatskoj, u razgovoru s njima detektiramo probleme i pokušavamo naći najbolja rješenja. Mi smo operativno tijelo, ne stvaramo politiku i ne donosimo rješenja. Tu smo da radimo analize, pripremamo projekte i upozoravamo na stvari koje ne funkcioniraju onako kako bi mogle.

Često se poduzetnici žale na transparentnost. Što se krije iza te riječi?
Evo primjer. Vani vam na svakom šalteru piše što trebate donijeti kako biste nešto dobili. Kod nas je to jedan od osnovnih problema. Uvijek se tijekom procedure pojavljuju nekakvi novi elementi, otkrivaju se nove stvari na koje potencijalnog investitora nitko nije upozorio.

Najavili ste izgradnju tipskih hala za mlade poduzetnike iz inozemstva, kao svojevrsne inkubatore. Na koji će se način te hale financirati i kako će lokalne uprave konkurirati za te projekte?
Upravo o tome razgovaramo s nekim lokalnim sredinama, bankama i leasing-kućama. Većinom bi to zapravo bilo za naše poduzetnike jer stranci lakše dolaze do sredstava za početak negoli Hrvati. Zbog toga smo inicirali i osnivanje udruge Poslovnih anđela. Pozivam sve one koji imaju iskustva, novac čak i nije presudan mada se tu može dobro zaraditi, da nam se jave pa da proširimo tu mrežu kako bismo pomogli mladim poduzetnicima. Te hale su model koji postoji već godinama, a jako se dobro pokazao, primjerice, pri ujedinjenju Njemačke.

To bi financirale banke, leasing-kuće ili fondovi rizičnog kapitala. Dio bi dala i lokalna samouprava, a treći bi dio mogao biti takozvani “soft kapital” od Svjetske ili Europske središnje banke, a moguće i nekih drugih poslovih banaka.

Lokalna bi samouprava svoj dio dala kroz zemljište, oslobađanjem od komunalnih doprinosa, ali ujedno garantirajući, zajedno sa svojim razvojnim agencijama, da će ti objekti sljedećih 10-15 godina biti popunjeni. Tu bi lokalna sredina odredila što im je od posebnog interesa, poput nekih deficitarnih zanimanja, branitelja ili žena poduzetnica, koje bi onda dodatno poticali da uđu u poduzetništvo u njihov inkubator. Ideja je da nakon što fond koji je uložio sredstva povrati svoj novac i zaradi koliko treba, taj inkubator ostane lokalnoj samoupravi.

Sustav je takav da se prve godine daju prostori i infrastruktura besplatno, druge se godine plaća 20 posto tržišne vrijednosti i tako redom. Za pet godina takav bi poduzetnik ili izašao iz inkubatora ili bi plaćao ekonomsku cijenu.

Agencija je intenzivno promicala ulaganja u golf. Napravili ste čak i vodič za ulagače Tee-OFF Croatia. Svjedoci smo koliko dugo Dražen Ladić neuspješno pokušava napraviti samo jedan takav teren. Je li bilo upita investitora?
Nažalost, Ladić nije jedini. Činjenica je da je njegov prvi takav projekt i to je uvijek problem. Koliko znam u tom se slučaju neprestano pojavljuju nekakvi novi problemi, bilo zbog neznanja ili sporosti administracije.

Bio sam nedavno u Turskoj i u Beleku i vidio kako se ondje gradi 27 terena za golf istovremeno, a za tri se mjeseca dobije dozvola za gradnju. Stoga se pitam gdje smo mi tu konkurentni. Ako ne želimo golf-terene, to treba reći. No, premijer se i sam zalaže za razvoj golfa, ali negdje u sredini, na birokratskoj razini, stvari poprimaju čudne dimenzije.

Uvjeren sam da ćemo sada konačno napraviti jedan sustav. U našem smo vodiču pobrojali koje bi sve radnje investitor morao napraviti da dobije dozvolu. Također u njemu postoji i 55 potencijalnih lokacija za golf-igrališta. No tu onda počinje priča s nesređenim zemljišnim knjigama, neriješenim vlasništvom i tako dalje. Agencija bi, u suradnji s državom, morala pripremiti do kraja sve te potencijalne projekte i onda održati projektnu konferenciju na koju bi pozvala sve zainteresirane i tamo iznijela svoje projekte i zahtjeve.

Kako je moguće da je, unatoč tome što se čak i premijer zalaže za nešto, to nemoguće provesti?
Pa sustav je još uvijek nedovoljno dorađen.

Koliko ulagača odustane nakon prvih kontakata?
Czech Invest je napravio analizu koja je pokazala da od sto razgovora tek jedan završi investicijom. Postoji veliki broj ljudi koji nemaju ništa i dođu kako bi investirali jer će dobiti poticaje. Mi smo uveli u Agenciju jedan list koji potencijalni ulagač mora ispuniti da uopće znamo s kim razgovaramo.

O čemu je točno riječ u priči o Magni i golf-terenima u Hrvatskoj?
Na jednom putovanju došao sam do direktora tvrtke Magna koja je jedan od najvećih proizvođača automobila na svijetu, ali nema svoju marku već proizvode za gotovo sve vodeće automobilske marke. Imaju oko 87 tisuća zaposlenih i 130 tvornica u svijetu, a centar im je u Kanadi. Oni su napravili krasan golf-centar s vilama u samom Beču, a služi im za njihove poslovne potrebe. Iz toga se rodila ideja da se u Hrvatskoj, negdje oko Dubrovnika, napravi golf-teren s ekskluzivnim vilama i svime onime što uz to ide, koji bi mogao prerasti u središte svjetske automobilske industrije. Svi se međusobno poznaju i moraju se negdje sastajati. Sada se sastaju u Beču ili u Kanadi te drugdje u svijetu, a jednako tako bi mogli i u Hrvatskoj. Zauzvrat su spremni razgovarati o ulaganju u tvornicu autodijelova u Hrvatskoj, što je nama i u strategiji jedan od osnovnih ciljeva.

Da završimo kako smo i počeli, s pričom o vašem odlasku. Kao odgovor na vašu navodnu prijetnju odlaskom, priča se da se oglasio ministar Polančec riječima da se ionako previše bavite Varaždinskom poslovnom zonom. Vaš komentar.
Ne vjerujem da je ministar to tako rekao ili mislio. Činjenica je da u Agenciji radimo s onima s kojima se može raditi. Ako napišete pismo nekom gradonačelniku i on vam tri mjeseca uopće ne odgovori pa morate deset puta zvati, onda je to puno teže. U tom dijelu Hrvatske stvari dobro funkcioniraju i tu je puno lakše, u odnosu na neke druge dijelove zemlje, investirati. Tu je uostalom i centralni položaj, tu je infrastruktura, tu su autoceste, pruga... Taj je dio od Koprivnice do slovenske granice, pa do Karlovca i Siska na jugu, za tu vrstu ulaganja najprimjereniji. Smatram kako je puno pametnije da se Slavonija bavi poljoprivredom, Dalmacija turizmom, a središnja Hrvatska industrijom, da to ne miješamo i da bi općenito naše usmjerenje trebalo biti ono koje je prirodno dano.