0

Petar Lovrić, predsjednik HUP - Udruge malih i srednjih poduzetnika

Velike tvrtke ucjenjuju i Vlada to mora zaustaviti

Petar Lovrić, novi predsjednik Udruge malih i srednjih poduzetnika pri HUP-u i član Upravnog odbora Fonda hrvatskih branitelja za Eukonomist govori o budućnosti Fonda, problemima malog i srednjeg poduzetništva i o rastu nelikvidnosti, koja, premu njemu, prijeti urušavanjem sustava. Govori o tome kako velike tvrtke financiraju svoj razvoj na račun malih zahvaljujući rokovima plaćanja koja su dostigla i 200 dana, a mali se od toga ne mogu zaštiti bez pomoći Vlade

Razgovarao Većeslav Kocijan

Pogledajte intervju sa Petrom Lovrićem

Ovih je dana započela isplata onima koji su odlučili prodati svoje udjele u Fondu hrvatskih branitelja. Nitko ne smije objaviti podatke o tome koliko je branitelja prodalo svoje udjele. Je li doista potrebna tolika tajnost?
Imovina Fonda nije disperzirana već on posjeduje samo dvije dionice, 5,7 milijuna dionica HT-a i 700 tisuća dionica Ine. Ako će se ta imovina u vrijednosnim papirima danas-sutra morati pretvarati u likvidna sredstva, moramo paziti da zbog toga ne dođe do potresa na hrvatskom tržištu kapitala. Budući da se danas na našoj burzi prodaje vrlo malo moramo u blok-transkacijama na tenderima tražiti strateške partnere i to napraviti u onom trenutku kad je za nas najpovoljnije. Zato je broj prodanih udjela u ovom trenutku strateška informacija.

Ali danas je relativno lako utvrditi drži li Fond još uvijek 7 posto HT-a ili Ine. Jednostavo odete na web-stranice SDA i pogledate.
U slučaju da moramo prodati određeni paket dionica potencijalni kupac naših dionica bi mogao znati jesmo li ucijenjeni i imamo li novaca za još pet ili trideset dana. Zato moramo taj podatak držati u tajnosti kako bismo u slučaju prodaje dionica dobili što je moguće više za vlasnike imovine, odnosno za hrvatske branitelje.

Držite li uspješnim svoje lobiranje protiv prodaje udjela kojim ste  se među braniteljima bavili proteklih mjeseci?
Apsolutno. Od 500 tisuća hrvatskih branitelja, bez obzira na njihovu socijalnu sliku i korekciju na burzi koja se događala posljednjih mjeseci, tek je mali dio došao u Fond da iskupi svoj udjel. Održali smo preko 150 predavanja diljem Hrvatske, nekoliko TV-emisija je bilo posvećeno toj temi, održavali smo tiskovne konferencije... Čini se da su branitelji shvatili da u imovini Fonda imaju zaista vrijedne dionice i kako ne bi bio povoljan trenutak da poplave tržište tim dionicama. Dokaz tome je i da je na prvi dan isplate vrijednost udjela bila 540 kuna, a danas je negdje oko 630 kuna. Dakle vrijednost imovine je porasla jer nije bilo tog plimnog vala i pritiska na hrvatsko tržište kapitala.

Zašto udjelničari u Fondu HB mogu samo prodavati, ali ne i kupovati udjele?
Praktički udjelničari u Fondu ne prodaju svoje udjele već ih iskupljuju, odnosno povlače svoju imovinu iz Fonda. Na to rješenje smo se odlučili zato što su najčešće prijevare u ranijoj pretvorbi i privatizaciji i PIF-ovskoj priči bile da su se torbari skrivali iza te stradalničke populacije. I zato nas je bio strah da ne bi pod imenom branitelja netko otkupljivao udjele po povoljnijim uvjetima. Ovako, kad branitelj odluči povući svoju imovinu, Fond ga korektno isplati. Naravno, perspektiva ovakvog Fonda, gdje ljudi mogu samo povlačiti imovinu, nije sjajna. Imamo neke prijedloge koje ćemo do kraja godine uputiti Vladi da branitelji mogu i ulagati u Fond kako se ne bi događalo da samo polako povlače svoju imovinu. Ovog trenutka takvo rješenje nije moguće jer bi, budući da smo osnovani po posebnom zakonu, EU odmah uputila primjedbu kako mi povlašteno trgujemo, što je nedopušteno. Dakle, ideja je da se Fond branitelja preoblikuje u klasični fond na tržištu i tada će branitelji moći i ulagati svoju imovinu u njega.

Koliko je realno da HEP, HP, Hrvatske šume, Hrvatske ceste, HŽ, HTV... u nekom kraćem roku također završe u Fondu? Je li to samo bila priča kako ljudi ne bi prodavali svoje udjele i jeste li o tome razgovarali s nekim iz Vlade?
Glede HEP-a tu smo optimisti, zato što je zakon o njegovoj privatizaciji donesen i njime je rezervirano 7 posto za Fond HB. Kad govorimo o Hrvatskim poštama i Hrvatskim željeznicama vjerujemo da bi u tri-pet godina mogle biti dovršene pripreme i doneseni zakoni o njihovoj privatizaciji. Za ostala tri poduzeća iz grupe od osam navedenih u Zakonu o privatizaciji, dakle Hrvatske ceste, Hrvatske šume i Hrvatska televizija, ne vjerujemo da će se to uskoro dogoditi.

Osim Ine i HT-a, koji čine oko 92 posto ukupne imovine fonda, što je s onih preostalih 8 posto?
Likvidna sredstva. To je novac koji se u tri godine slio od dividendi - 90 posto od HT-a i 10 posto od Ine. Taj je novac ostao na računu od trećine reinvestirane dobiti Fonda u protekle tri godine i od dobiti HT-a za 2007. koja se slila u Fond u iznosu od 171 milijuna prije dva mjeseca.

Zašto se ne diversificira portfelj i tako eventualno smanji rizik za Fond od potencijalnih gubitaka?
To je strateško pitanje o kojemu Upravni odbor i fond menadžeri razmišljaju. Dokle god mi imamo samo dvije dionice postoji rizik da jedna loša vijest izazove paniku na tržištu ili da nam se u jednom danu dogodi pritisak od 20 posto članova koji traže isplatu. U tom je slučaju puno bolje imati što više likvidnih sredstava i raznoliku imovinu, recimo sto različitih dionica.

Tko bi trebao donijeti takvu odluku?
Upravni odbor i on o svemu tome razmišlja. Prošlo je sedam godina kako radimo na Zakonu i tri godine otkako je unijeta prva imovina, i dosad Fond, mogu to slobodno reći, nije povukao niti jedan krivi potez. Razrađujemo dvadesetak različitih scenarija jer smo svjesni toga da u energetskom sektoru prema Ininoj dionici ima različitih interesa, a i u telekomunikacijskom sektoru se svašta događa. S našim fond menadžerom, koji nas redovito izvještava o svemu, radimo različite simulacije što će se događati za tri i šest mjeseci te za godinu dana.

Je li doista OMV došao s ponudom za kupnju dionica Ine u Fond HB-a?
Ne mogu vam reći tko je sve poslao pisma namjere, ali ih ima dosta za obje dionice, što je vrlo dobro u slučaju da ih Fond bude morao prodavati.

Borili ste se za otpis dugova braniteljima koji su podigli kredite za samozapošljavanje. Zašto mislite da bi im netko morao otpisati dugove?
Iz današnje perspektive to izgleda drukčije. No, kada su se ti krediti dodjeljivali ja sam volonterski radio za Vladu, a za branitelje je bila nadležna Ljerka Mintas Hodak, potpredsjednica Vlade. Tada je “nađeno“ 250 milijuna kuna neutrošenih namjenskih sredstava iz Zavoda za zapošljavanje koja su naprosto bila kamatarena. Tada je poruka iz Vlade i županija bila jasna - dodijelite kredite u visini 25 tisuća maraka, ne morate provjeravati kreditnu sposobnost jer ćemo ionako jednog dana to otpisati. Kako je to bila tako jasna poruka teško je sada da odgovornost za te kredite padne samo na jamce tih kredita. Moramo znati da je tada ‘95.-’96. istočna Slavonija još bila okupirana, industrija nije radila, i to je jednostavno bio politički program kako ljude s oružjem pokušati zbrinuti i uključiti u društvo. To je bio loš program i nitko od toga ne bježi, ali da sada sljedećih 10-15 godina mrcvarimo jamce ne vidim smisla. Nemojmo zaboraviti da su u tih pet-šest godina otpisivane porezne obveze privatnicima, raznim industrijama i sl. Apsolutno sam za pravilo da svi imaju jednake porezne obveze prema državi, ali iz današnje perspektive gledati ‘95. jednostavno nije moguće.

Bilo je branitelja koji su vraćali svoje kredite. Koliko je to fer prema njima?
A koliko je fer da vi brodogradnji dajete subvencije od svih hrvatskih građana, a da ih ostale tvrtke ne dobiju? Koliko je fer da nekome otpišete porezni dug, a nekom ne? Država je socijalna, a socijalnost nije pravda. Netko više iskoristi bolnicu, netko nikad, a svi uplaćujemo jednako. Netko više iskoristi mirovinsko, netko manje. Ideja države kao socijalne ne znači apsolutnu pravednost - da ćete dobiti ono što uložite.

Znam da je iz današnje perspektive to nemoguće otpisati jer je u javnosti stvorena klima da prema svima treba imati jednak stav. Ovako se taj problem samo odgađa. Da me danas netko pita i ja bih rekao - idemo jednako prema svima, ali, ponavljam, današnjim naočalama gledati 95.-96. godinu jednostavno nije primjereno.

Sivo tržište i siva ekonomija su udar na konkurentnost onih koji podmiruju sve svoje obveze prema državi. Što tu mogu učiniti sami poduzetnici?
Mi poduzetnici smo tu najglasniji, posebice Udruga malih i srednjih poduzetnika. Prije četiri godine smo s Vladom organizirali i kongres na tu temu. Predožba je da su poduzetnici ti koji krše pravila, međutim kako građanin koji uđe u banku s pištoljem nije štediša banke tako ni poduzetnik koji vara državu nije poduzetnik već kriminalac. Oni su konkurencija nama ostalima. Legalnost poslovanja poduzetnika košta oko 40 posto njegovih prihoda. PDV, bruto na plaću, zaštita na radu, socijalna prava...  Ako je netko na tržištu od vas povoljniji za tih 40 posto, onda se vi s tim ne možete natjecati. Očekujemo od sindikata da oni progovore o toj temi. Zgrozi nas kad sindikati gotovo sa simpatijom govore kako radnici moraju raditi na crno. To mi je nevjerojatno, mislim da je svatko tko sudjeluje u kriminalu odgovoran. Iz osobnih iskustava znam da neki radnici potiču rad na crno jer im to osobno odgovara zbog određenih socijalnih pogodnosti. Svi u ovom društvu, i poslodavci i sindikati i Vlada, moraju jasno reći što je pošteno, a što nepošteno.

Nije li toliki udio sivog i crnog na tržištu dokaz neefikasnosti vlasti?
Moja je vizija da Udruga malih i srednjih poduzetnika u suradnji s vlašću, odnosno politikom, djeluje na ustrojavanju države. Treba donijeti zakon o imovini tako da se sve na kraju godine mora saldirati, ne mogu financijski izvori nastati ni iz čega. Nadalje, i sadašnji je Zakon o radu potpuno neprimjenjiv. U njemu ima desetak članaka koji samo zlostavljaju poštene poslodavce, dok tužbe inspektora prema onima nepoštenima najčešće propadnu na sudu. Država mora odgovoriti na pitanje čemu služi nadzor i on mora biti krajnje efikasan.

Poduzetnici se neprestano žale kako nemaju potrebnih kadrova u zemlji, država na kapaljku izdaje dozvole za rad stranim radnicima, a sindikati se protive jačem priljevu iz inozemstva. Kakva su vaša iskustva s tržišta rada?
Stvari treba postaviti tako da se vidi kako tko preživi i otkud mu imovina. Onda će se vidjeti jesu li svi nezaposleni doista nezaposleni ili imaju nekakve izvore prihoda. Mi polako postajemo ozbiljna poduzetnička zemlja i vjerujem da sada slijedi uravnoteženje tržišta rada s potrebama gospodarstva. Svi zainteresirani koji pregovaraju na tu temu moraju shvatiti to da smo na istom brodu i da radna mjesta ne rastu na drveću. Radna mjesta su posljedica želje kapitala da se on oplemeni. Meni je jasno da se često politika lakše prikloni 1,5 milijuna radnika i milijunu umirovljenika nego onima na drugoj strani, a to je 200 tisuća poduzetnika i još 100 tisuća poljoprivrednika. Uvijek su tu neki izbori i lakše je voditi, kao što je Max Weber rekao, političku demagogiju nego rješavati probleme. Moram priznati da u razgovorima s politikom vidim kako ima volje da se neke stvari riješe, ali ti pregovori traju dugo, dugo, dugo...

Tko je najveća kočnica promjenama?
Teško mi je optužiti sindikate, ali oni jednostavno moraju shvatiti da nova radna mjesta neće nastati ako ostane ovakva klima. Za radnika je najgore ako nema radno mjesto. Ako ne postoji kvalitetna i stručna radna snaga, ako svi ne shvatimo da određenih struktura radnika nema, tvrtke će početi zatvarati i gradilišta i pogone. Ako vam nedostaje 20 posto vitalne radne snage, ni ovih 80 posto radnih mjesta neće opstati. Svi moramo raditi na tome da se ostvari cjeloživotno obrazovanje. Kad god otvorimo tu temu netko krene u demagogiju kako su radnici malo plaćeni, pa nema za tim ni potrebe ni vremena. Samo adekvatnom razinom znanja i vještina možemo održati radno mjesto i biti produktivni na tom radnom mjestu.

Kako ocjenjujete projekte i programe države za male poduzetnike?
Osobno ne vjerujem pretjerano u poticaje i mislim da ih često dobiju oni kojima nisu pretjerano nužni. Najveći dio malih poduzetnika, dok uskladi sve papire, porezni dug, doprinose..., ne stigne se baviti poticajima. Ono što ja kao poduzetnik s 22 godine iskustva mogu reći je to da je puno važnije stvoriti poduzetničku klimu i poduzetničku infrastrukturu u državi. Treba smanjiti normiranost i stvoriti uravnteženost ponude tržišta rada i potreba gospodarstva. To što se izdvoji 50-60 ili 100 milijuna kuna u poticanje nekih projekata nije presudno. Ono što hrvatska država dobro radi je decentralizacija poduzetništva. Često su, još od ratnih godina, svi bili okrenuti Zagrebu pa zato mislim da su dobri ovi lokalni poticaji razvoja, razvoj poduzetničke infrastrukture, poduzetničkih zona i inkubatora. Zahvaljujući tim poticajima države za razvoj infrastrukture imamo dobre primjere zona u Dugopolju, PODI u Šibeniku, Varaždinu, Čakovcu, Koprivnici... Politika treba poticati i stvaranje pozitivne klime u društvu prema poduzetnicima, da oni nisu lopovi. Također, država ne smije biti generator nelikvidnosti. Mora smanjiti dane naplate i možda čak donijeti zakon da zaštiti male poduzetnike od velikih.

Očito je da nelikvidnost ponovno raste. Kakve su vaše informacije?
Informacje koje dolaze s terena su vrlo alarmantne. To je jedan domino efekt i postoji opasnost da se sustav jednostavno uruši.

To najteže pogađa upravo najmanje jer imaju najmanje rezerve. Ima li ucjena od strane velikih tvrtki?
Apsolutno vjerujemo u to. Jednostavno nije prirodno da netko ugovara 200 dana rok plaćanja. S terena nam govore kako velike kompanije ucjenjuju male da će im biti plaćeno tek kad njima netko plati. A mali nemaju uvida je li ta velika kompanija to naplatila ili je možda s tom trećom tvrtkom dogovorila kompenzaciju ili neki drugi benefit za sebe. Rokovi plaćanja ponegdje su pomaknuti već na gotovo 200 dana, što je neizdrživo.

Može li Udruga zaštititi poduzetnike?
Očekujemo od države da nekakvim kvalitetnim zakonskim rješenjem odredi što je razuman rok za plaćanje. Jer, ako netko svoj razvoj financira na teret malog poduzetnika i pritom ga ucjenjuje, to je barbarski odnos. Treba to riješiti tako da tvrtka ne mora nekoga zbog predugog neplaćanja ili ucijenjenog ugovaranja  tužiti već da se to, recimo, smatra ulaskom u bankarstvo i da se naplati PDV, ili da postoji zakonska kamata koja se naplaćuje po automatizmu nakon određenog roka.

To država apsolutno mora riješiti jer je to naprosto svojevrsna poduzetnička pedofilija, kad je mali gotovo potpuno nezaštićen u odnosu na velikog.

Neprestano se govori o lošoj informiranosti poduzetnika. Tko je za to kriv? Poslovne tiskovine u Hrvatskoj tiražama ne prelaze 5-6 tisuća, a registriranih tvrtki i obrta je gotovo 200 tisuća.
Mi smo sada u procesu tranzicije i nemamo tradiciju poduzetništva. Veliki dio ljudi je u poduzetništvo ušao iz nužde, a ne po izboru, pa vjerujem da će u idućih deset godina početi uravnotežen razvoj poduzetništva. Danas 90 posto poduzetnika nisu ekonomske struke i ne poznaju ni terminologiju. S druge strane postoji zagušenost informacijama i često ne znate kamo da odete, na koju internetsku stranicu, koji je seminar dobar, koja knjiga... Ne mislim da je tu itko kriv. Ministarstva i država daju dovoljno kvalitetnih informacija, ali su ljudi prezagušeni njima. I Hrvatska gospodarska komora će se morati preustrojiti tako da postane zajednica gospodarskih komora, a da se iz nje dodatno ustroji komora trgovačkih društava na način da se zna što ona daje, jer nju većina trgovačkih društava ne prepoznaje kao svoju. Ona bi zapravo morala omogućavati komunikaciju s vanjskim tržištem, s izvozom, ali i s politikom.