0

U krizi nema dvije strane

Unatoč činjenici da su tekstilci među prvima proglašeni žrtvama globalne krize Nikola Mikić djeluje kao umjereni optimist i govori da kod njih neće biti otpuštanja, već kako im nedostaju radnici. Komentirajući krizu i ono što Vlada čini pita: Je li logično da se jedino realni sektor bori za opstanak, jedini snosi posljedice krize i jedini otpušta radnike, i još na kraju jedini bude kriv? Ne bude li tog realnog sektora sve će se te državne i druge kasice teško puniti

Razgovarao Većeslav Kocijan

Pogledajte intervju sa Nikolom Mikićem

Kako je vaša tvrtka poslovala u 2008.?
Uvjetno rečeno poslovala je dobro. Moram povezati 2006. i 2007. kada sam ušao u tvrtku i odlučio očistiti mnogo toga što se na neki način dotad nije rješavalo. Godina 2006. je zato bila s katastrofalno velikim gubitkom koji je iznosio gotovo 15 milijuna kuna. U 2007. je gubitak pao na 3,2 milijuna kuna. Poslovanje u 2008. karakterizira smanjenje svih troškova za oko 13 posto u odnosu na 2007. godinu, osim neto plaće koja je povećana za oko 18 posto. Procjena gubitka za 2008. kreće se na razini 2007. Ali uz napomenu da je Estare Culto prošle godine preselio proizvodnju iz Zagreba u Veliko Trgovišće, a upravu na novu lokaciju u Zagrebu, što je izazvalo velike dodatne troškove. U protivnom bi poslovanje u 2008. bilo pozitivno.

Gdje sve izvozite i koliki je udio prihoda iz izvoza u ukupnim prihodima tvrtke?
Prihod od izvoza komadno je oko 60 posto, a po financijskim efektima 55 posto uprihodujemo na inozemnom tržištu. Izvozimo u SAD, Irsku, Kanadu, Rusiju, Njmačku, Austriju, Bugarsku, Grčku i još neke zemlje.

Koliki udio u izvozu čini vaš modni brend Estare Culto, a koliko lohn poslovi?
Iz Njemačke ukupni prihodi dolaze od lohn poslova, a to je gotovo 50 posto od našeg ukupnog izvoza. Međutim taj naš lohn koji radimo je vrlo specifičan jer mi ne radimo u lohn poslovima tzv. klasične serije već isključivo po mjeri, a za neka druga tržišta, kao naprimjer rusko, ugrađujemo i dio vlastitog materijala. Preko Njemačke zapravo posredno izvozimo takvu vrst lohn poslova i u neke druge zemlje, poput Finske i sl. Ostali izvozni poslovi, dakle 50 posto, odnose se na brend Estare Culto.

Kako dolazite do novih tržišta?
Prije svega rekao bih, ako ne zvuči neskromno, kako Estare Culto ima jednu tradiciju kvalitete, počev od toga da u naše proizvode ugrađujemo izuzetno kvalitetne materijale koje nabavljamo kod najboljih proizvođača i dobavljača, naši dizajneri su stalni posjetitelji sajma u Parizu na Première Vision gdje kupujemo te materijale, a onda se s našim kolekcijama, koje su priznate i poznate, pojavljujemo na svjetskim sajmovima. Jedan je od njih, koji se održava dvaput godišnje, i najveći na svijetu - CPD u Düsseldorfu, gdje predstavljamo naše kolekcije. Moram reći da smo, nažalost, jedini iz Hrvatske koji se tamo pojavljuju sa svojom kolekcijom. Uspjeh je i ove godine relativno dobar, budući da je u odnosu na prošlu sezonu broj narudžbi udvostručen. Dakle unatoč krizi - eppur si muove.

Koliko imate zaposlenih u tvrtki?
Trenutačno imamo 550 zaposlenih u tvrtki, ali to nije sve. Puno naših poslova i za naš brend i u lohnu radimo kod naših kooperanata. Imamo jedan pogon u Makedoniji i jedan u Turskoj, a dio poslova radimo i po malim pogonima u Hrvatskoj.

Hoće li kod vas biti otpuštanja? Osjeća li se kriza i kod vas?
Kriza se, nažalost, osjeća po koječemu, ali u našoj tvrtki sigurno u dogledno vrijeme neće biti otpuštanja. Naprotiv, mi imamo problem da nam nedostaje određeni broj radnika. Samo u veljači smo zaposlili 27 novih radnika i trenutačno trebamo još najmanje 20 novih. U pregovorima smo i za otvaranje jednog manjeg, dislociranog pogona izvan Zagreba, baš zato što nemamo dovoljno radne snage.

O čemu je riječ? Nezaposlenost raste, ali se čini da nezaposleni ne žele raditi u tekstilnoj industriji.
Ima i toga. Mi smo zadnjih šest mjeseci uložili mnogo truda i napora oglašavajući slobodna radna mjesta i u medijima i posjećujući zavode za zapošljavanje u Zagrebu, njegovoj okolici, ali i u Hrvatskom zagorju, gdje se nalazi najveći dio naše proizvodnje, i to s manje ili više uspjeha. Moram reći da se u posljednje vrijeme vidi određeni pomak i da nam se sve više javljaju nezaposleni radnici. To je možda jednim dijelom i zato što se dio tvrtki iz naše branše zatvara pa ljudi ostaju bez posla.

Ima li Estare Culto “plan B” ako se ova kriza još pojača i potraje i koliko je već osjećate?
Naš “plan B”, bez obzira na krizu, uvijek je prisutan. To znači da smo se osiguravali dobrim poslovima i dobrim kupcima koji su stabilni ili novim kupcima koje smo uveli u sustav poslova ili planova koje imamo. Uvijek smo imali neke rezervne kupce, ako poneki od postojećih eventualo odustane od posla ili reducira svoje kapacitete. Naše najjače oružje je upravo izuzetno visoka kvaliteta koju smo pružali kroz sve ove godine. Jer, tržište, bez obzira na sadašnju krizu, uvijek nešto potresa i naučio sam da kad imate kvalitetu i kad poštujete rokove i kupce ta će vas kriza malo okrznuti, ali nećete potonuti. Nijedan od naših kupaca, zasad, nije otkazao poslove, nije čak ni smanjio rezervirane kapacitete, tako da se nadamo, ako nas ne zadesi nešto drugo, da bismo morali ipak, s manje ili više štete, prebroditi tu kriznu godinu. Naravno, ako to bude samo ova godina. Ali to sada nitko ne može reći.

Kakve dakle rezultate očekujete u ovoj godini?
U ovoj godini ne vjerujem da ćemo imati neke posebno pozitivne rezultate. U ovoj situaciji smatram maksimumom ako godinu odradimo na pozitivnoj nuli. Naime, nažalost, kriza se više osjeti u dijelu poslova koje tvrtka radi za domaće tržište negoli za inotržište. Upravo pokušavamo tome doskočiti otvaranjem maloprodajnih punktova jer smatramo da ne smijemo ostati skrštenih ruku ako nam veleprodaja reducira narudžbe ovdje u Hrvatskoj, kao što neki već jesu. Zato smo krenuli u otvaranje novih maloprodajnih punktova u Hrvatskoj, pa čak i izvan nje. Očekujem da bi to trebalo iskompenizrati ove traume na domaćem tržištu.

I drugi u branši govore o potrebi otvaranja vlastite distribucije. Zašto je to toliko važno za tekstilce?
Mi smo dosad bili samo proizvođači i taj naš brend je bio prepoznat preko velekupaca, odnosno kroz maloprodaju drugih lanaca. Jedan moj kolega iz branše je dobro rekao - brend se može prepoznati samo ako imate svoju “policu”. Dakle, maloprodaja je bitan preduvjet da što prije i po što povoljnijim cijenama dođete do svojih kupaca.

Koliko planirate u ovoj godini otvoriti maloprodajnih mjesta?
Već imamo naš outlet, koji je pravi outlet u doslovnom smislu te riječi, s robom od prethodne sezone, naravno visoke kvalitete, ali po 60-70 posto nižim cijenama. Otvorit ćemo u ovoj godini u Hrvatskoj tri maloprodajna mjesta, a jednu trgovinu uskoro otvaramo i u Crnoj Gori.

Kolika je to investicija i kako ćete je isfinancirati?
Ići ćemo na minimalističko uređenje, i sve skupa ne bi trebalo koštati više od 2 milijuna kuna. Financirat ćemo vlastitim sredstvima, a nadamo se i određenim potporama i kreditima za koje smo već aplicirali, i to ne samo zbog otvaranja prodavaonica već i za druge razvojne planove, odnosno strategiju razvoja.

Kakvi su vam inače odnosi s bankama? Kako dolazite do kredita, kako financirate gubitak s kojim poslujete?
U posljednje dvije i pol godine, koliko sam na čelu Estare Culta, dosad nisam uzeo niti jednu kunu kredita. Međutim, imam određene naslijeđene obveze koje nastojim redovito servisirati, iako sve to nije lako. S obzirom na našu strategiju razvoja za sljedećih pet godina, u što su uključene i trgovine, vjerujem da ćemo se morati obratiti i nekoj od banaka.

Je li kriza vrijeme za luksuznu robu poput vaše?
Naša je roba vrlo kvalitetna, dizajnirana na visokoj razini za naše ciljane kupce. Takvih kupaca uvijek ima. Primjerice u automobilskoj industriji, kažu, porasla je prodaja luksuznih automobila. Nije da se želimo uspoređivati, ali uvijek će biti kupaca čija je kupovna moć takva da mogu kupiti jedno kvalitetno odijelo ili kvalitetnu haljinu.

Koliko ulažete u tehnologiju i znanje i što je ključno za uspjeh vašeg brenda?
Prije svega to je dobar dizajn i kvalitetni materijali. Ulažemo jako puno u nove tehnologije i u novu opremu. Upravo smo sada u pregovorima za kupnju najnovijeg sustava za kompjutorsku izradu konstrukcije. To nije jeftino, ali u ovoj krizi ne smijemo zaboraviti ono što nam donosi ili povećanu kvalitetu ili profitabilnost, odnosno iskorištenost vremena i povećanje kvalitete, bez čega se ne može raditi. Ulažemo puno i u osposobljavanje stručnih ljudi. To je jedan od glavnih razloga što je u našoj branši dio poslova izgubljen. Naime, pojedine tvrtke, “uljuljkane” u poslove koje su imali godinama, nisu ulagale u nove tehnologije, nove strojeve i opremu, zatim rezanje svih troškova, eliminiranje praznih hodova tj. ukupno racionaliziranje poslovanja itd., što su bitni preduvjeti za konkurentnost.

Tekstilci su u 2008. dobili 100 milijuna kuna poticaja za razvoj. Hoće li ta sredstva doista pomoći njihovoj konkurentnosti i kontrolira li netko njihovo trošenje?
Ovo je prvi put, što je vrlo pohvalno za hrvatsku Vladu tj. Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, da su te potpore s 20 milijuna povećane na 100 milijuna za tekstilnu i još dodatno 50 milijuna kuna za kožarsku industriju. Svi koji su aplicirali i prezentirali svoje programe za idućih nekoliko godina i koji su poticaje dobili - ako su zaista to mislili uložiti u svoje razvojne programe, konkurentnost itd. - to bi moralo stvari maknuti makar s mrtve točke. Kontrola trošenja tih sredstava je predviđena mjerilima Ministarstva. Mi, kao udruga, upozoravali smo tvrtke da vode računa o tome na koji način raspolažu tim novcem i vjerujem da će kontrola biti provedena.

Koliko su jasni bili kriteriji raspodjele poticaja?
Onaj tko nije aplicirao ili nije dobio poticaje tvrdi da nisu bili jasni kriteriji ili da ih se Ministarstvo nije držalo. Uvijek postoje zadovoljni i nezadovoljni. S druge strane, mi tekstilci te smo potpore godinama uspoređivali s onima za hrvatsku brodogradnju koja je dobivala stotine milijuna kuna godišnje. Kad gledamo koliko hrvatska tekstilna industrija izvozi i koliko zapošljava, niti je manja razina izvoznih poslova u financijskom smislu niti broj zaposlenih od onih u brodogradnji. Zato smo to smatrali svojevrsnom nepravdom. Ovo je dobar znak i ako Ministarstvo nastavi s tom razinom potpora, ako se ne promijeni dobro osmišljena i započeta politika potpora i u ovoj godini, vjerujem da će to zaista spasiti one tvrtke koje imaju stvarne planove razvoja. A one koje to nemaju, uvjeren sam, ne može spasiti bilo kakva potpora ili pomoć.

Poduzetnici su mjesecima od Vlade tražili da donese mjere za ublažavanje dolazeće krize. Vlada je napokon izašla sa svojih deset mjera. Mislite li da su dovoljne i pravovremene?
Hrvatska udruga poslodavaca predlagala je Vladi donošenje određenih mjera, no u nas su izvjesno vrijeme trajali dogovori oko toga je li kriza ili nije kriza. U više smo navrata predlagali paket hitnih mjera za spašavanje radnih mjesta i pomoć gospodarstvu. Predlagali smo Vladi i provođenje nekih mjera neovisno o krizi, kao što je rasterećenje gospodarstva od neporeznih davanja, zatim osiguranje likvidnosti itd. kako bi se pomoglo generalno svim poslodavcima. Ne mogu komentirati mjere koje je Vlada najavila, ali one su uvijek dobrodošle, iako je šteta da nisu donesene kada smo ih mi predlagali.

Pa, je li dovoljno ono što Vlada sada čini?
Rezultati će to pokazati nakon što se mjere provedu. Mislim da poslodavci imaju pravo, bez obzira na krizu, od Vlade tražiti da osigura lakše poslovanje gospodarstvenicima. Vlada poslodavcima ne treba tražiti kupce i osigurati tržišta, ali bi im trebala osigurati lakše poslovanje. Naročito kad je riječ o tekstilnoj branši, koja je radno intenzivna te o izvozno usmjerenom gospodarstvu. Samo industrija, realni sektor, i izvoz mogu garantirati otvaranje novih radnih mjesta ili barem zadržavanje postojeće zaposlenosti.

Koje su, po vama, najvažnije i najhitnije mjere koje Vlada mora poduzeti?
Prije svega povećanje likvidnosti. HUP je tražio da se izjednače obveze plaćanja privatnog sektora prema državi i javnim poduzećima s plaćanjem obveza države i javnih poduzeća prema privatnom sektoru. Evo jednog primjera - kada mi državi dugujemo PDV moramo ga platiti točno u dan, međutim država, evo primjerice HZZO, nama svima duguje i kasni u plaćanjima mjesecima, a mi ne možemo napraviti cesiju s državom, što je nelogično. Dakle, država tu može puno više učiniti. Osim toga, ako ja utužim nekog svoga kupca godinama čekam da se riješi taj spor. Država i tu može puno učiniti. Ne mislim pod time da se treba miješati u pravosuđe, ali ga može učiniti efikasnijim.

Predložili smo i da se PDV plaća nakon realiziranog posla, a ne nakon fakturiranja posla ili usluge. Od srpnja prošle godine uvedeno je plaćanje carine u roku od 10 dana umjesto nakon 30 kao što je dotad bilo. To vjerojatno ne smeta trgovačkim lancima koji već sutradan tu robu mogu staviti na police, ali nama je ciklus obrtaja puno duži - dok uvezeni repromaterijal stavimo u proizvodnju, distribuiramo i naplatimo svoju robu potraje otprilike 10-12 mjeseci. To jednostavno nije isto.

Predložili smo i osnivanje interventnog jamstvenog fonda za garancije bankama za kredite poduzećima koja trpe posljedice globalne krize. Tražili smo i kompenzaciju izmakle koristi za gubitke na tečajnim razlikama. Tražili smo i troškovno rasterećenje industrije smanjenjem parafiskalnih nameta kojih je oko 240. Budući da ih je teško pojedinačno razdvajati, rekli smo neka to bude za 20 posto manje. Jedna od mjera koja se predlagala bila je i zbrinjavanje nezaposlenih. Mi smo to okrenuli i rekli kako je bolje osigurati sredstva za zbrinjavanje zaposlenih, da bi se spriječio njihov odlazak na burzu rada, na kojoj opet padaju na teret svih. Sve u svemu puno toga smo predlagali i tražili. Moram reći da načelno pozdravljam mjere Vlade u smislu da su napokon donesene i da se o njima počelo razgovarati, ali bilo bi jako dobro da se odredi neki rok kada i koliko čega bi trebalo u kojem vremenu provesti. Jer, ovako se može dogoditi da mjere ostanu samo načelno objavljene bez konkretno očekivanih rezultata. Suglasan sam s tim da je sigurno jedna od najznačajnijih antirecesijskih mjera jačanje makroekonomske stabilnosti Hrvatske.

Dojam je da se u posljednje vrijeme u javnosti stvara antipoduzetnička klima. Vlada traži da poduzetnici sada vraćaju ono što su godinama zarađivali, spominje se HT, banke... Sindikati govore o tome da neće dopustiti otpuštanja. A, s druge strane, jedino je gospodarstvo to koje nas može izvaditi iz krize?
Točno. Pitamo se tko su poduzetnici. Nisu li poduzetnici i one tvrtke u vlasništvu države, javna poduzeća, pa i uprava? Ako je kriza, nju najviše osjeća industrija. Zbog toga su i strelice usmjerene ka tom realnom sektoru. Je li logično da se jedino taj sektor bori za opstanak, jedini snosi posljedice krize i jedini otpušta radnike, i još na kraju jedini bude kriv? Ne bude li tog realnog sektora sve će se te državne i druge kasice teško puniti. Nemam namjeru upirati prstom u bilo koga, ali pitam se tko onda u toj priči ispada druga strana. U krizi nema jedne ili druge strane. Krizu moramo razumno i racionalno primiti kakva jest i učiniti maksimum, svatko u svojoj domeni, što može. A kad je riječ o otpuštanju radnika to nije sindikalno pitanje, jer sindikat je naš socijalni partner i naša dodirna točka su upravo ti radnici. Ne daj bože potresa u bilo kojoj tvrtki. Ostane li ona bez kvalitetnih radnika tvrtka nema budućnosti, pa nitko neće otpuštati radnike bez krajnje potrebe. A sindikalno je pitanje, i u tome ih podržavam, da tamo gdje se dogodi otpuštanje svi se moraju potruditi da tvrtka ispoštuje prava radnika, procedure i njihovo zbrinjavanje. Taj dio je pitanje poštovanja hrvatskih zakona, a ako jest drukčije onda je to, ponavljam, sigurno i sindikalno pitanje.