0

Hrvatska mora uvesti kontrolu uvoznih proizvoda

Unatoč krizi i sve lošijim previđanjima za 2009. koja stižu sa svih strana, Ivan Miloloža, predsjednik Uprave i većinski vlasnik jedine tvornice akomulatora u Hrvatskoj, djeluje opušteno i sigurno. Nekoliko puta tijekom razgovora kaže kako vjeruje da je, što se Munje tiče, najgore iza njih. Prema njema, jedna od ključnih mjera koje Hrvatska mora primjeniti ukoliko želi potaknuti domaću proizvodnju, je kontrola uvoznih proizvoda

Razgovarao Većeslav Kocijan

Pogledajte intervju sa Ivanom Miloložom

U posljednjih šest mjeseci ključna je riječ - kriza. Među prvima ju je osjetila autoindustrija. Kako ste to osjetili vi u Munji?
Prve poremećaje osjetili smo još početkom godine, ali tada to nismo shvatili kao ozbiljnu krizu na globalnoj razini. Naime, sezonske oscilacije na našem tržištu normalna su stvar. No, kada su se pad i otkazivanje narudžbi nastavili i tijekom ljeta počeli smo shvaćati o čemu je riječ. Taj pad je do studenoga poprimio strašne razmjere.

Znate li koliko ste dosad izgubili?
Do početka prosinca 2008. izgubili smo oko 2,5 milijuna eura u ugovorenim a otkazanim poslovima, koje nismo uspjeli kompenzirati negdje drugdje. To je oko 30-35 posto naše ukupne realizacije u protekloj godini.

Kakva je za Munju inače bila protekla godina? Koliki su vam prihodi, a kolika dobit?
U 2008. u odnosu na 2007. planirali smo značajniji iskorak u dobiti. Naime, posljednjih smo godina investirali jako puno - oko 7,5 milijuna eura - i ujedno očistili sve ono što je bilo problematično. Zato je u Munji teško uspoređivati godinu s godinom - 2007. nam je bila pozitivna, a i 2008. ćemo završiti pozitivno, ali znatno manje nego što smo očekivali.

Prihodi će nam na razini grupe, koju čine četiri tvrtke, u 2008. biti oko 100 milijuna kuna, a kad govorimo o samoj proizvodnji negdje oko 38-40 milijuna kuna.

Što rade druge tvrtke u grupi?
Tvornica Munja ne proizvodi samo akumulatore već i baterije za cjelokupni industrijski program te baterije za vojnu industriju. Ostale se tvrtke bave trgovinom, transportom, graditeljstvom.

Koliko izvozite?
Izvozimo oko 75 posto naše proizvodnje.

Koje vam je inozemno tržište najjače?
Svih ovih godina naša su najjača tržišta ona zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza, uglavnom Rusije i Ukrajine, te bivše Jugoslavije.

Vojni program radite samo za Hrvatsku ili i za izvoz?
Radimo i za izvoz. Naime, Munja je bila jedini proizvođač za potrebe bivše zajedničke vojske JNA i vojne industrije i cjelokupno naoružanje osim osobnog treba nešto - inicijalnu bateriju za pokretanje ili ispaljivanje. Mi smo pokrivali cijeli taj vojni program - od topova i tenkova, do haubica, podmornica i aviona. Danas je to vrlo profitabilan proizvod jer tu nije jaka konkurencija kao što je na tržištu akumulatora za široku potrošnju.

Munja je jedini dobavljač baterija za Hrvatsku vojsku?
Da. I ne samo za hrvatsku već i za vojsku BiH, ali i za druge zemlje bivše Jugoslavije. Naime, sve što se ugrađivalo u proizvode koji su se izrađivali u Jugoslaviji bili su specijalizirani proizvodi koji se ne mogu lako zamijeniti onima iz nekih drugih zemalja.

Kakav je platiša Ministarstvo obrane?
Ne znam kako će biti dalje, ali u posljednjih sedam-osam godina Ministarstvo obrane bilo je vrlo uredan platiša i svoje su obveze podmirivali gotovo u dan. U posljednja dva mjeseca osjećaju se promjene i kod njih i u rokovima plaćanja i u smanjenju narudžbi. Pomalo je i kod njih prisutna nelikvidnost.

Koliko inače radite s državnim tvrtkama i državom?
Ako bi se gledale ukupne potrebe državnih tvrtki mogli bismo i puno više. No, nažalost, kod nas je puno, i to ne samo kad je riječ o akumulatorima, čudnih kriterija u nabavi za državne tvrtke, a pritom je najvažnija najniža cijena i ne vodi se računa ni o čemu drugom. Stalno radimo s Ministarstvom unutarnjih poslova i obrane, s Inom, pokatkad s HŽ-om... Međutim, problem su javne nabave i to je već notorno. Svi govore o tome, a naročito mi proizvođači.

Kako to riješiti?
Puno je puta to već rečeno. Ako je jedini kriterij najniža cijena, mi koji proizvodimo tu nemamo nikakve šanse da konkuriramo nekome čiji su svi troškovi jedna tajnica i jedan ured. Pritom se uvozi roba sumnjive kvalitete koja nema kategorizaciju našeg proizvoda i ne zadovoljava zahtjeve koje imaju naši proizvodi. Po meni je jedna od mjera koje Hrvatska mora primijeniti ako želi izaći iz ove krize upravo kontrola uvoznih proizvoda. Nisam za zabranu uvoza, ali ne može se na tržištu nuditi roba bez deklaracije. S druge strane kod nas je inspekcija svaki drugi dan, od zaštite okoliša do poreza.

Negdje ste jednom rekli kako niste prošli na natječaju za NATO jer Hrvatska nije članica tog saveza.
Često se puta zaklinjemo u nešto i pričamo o nečemu što u realnom svijetu baš nije tako. Pričamo o javnoj nabavi i kako se ona mora provoditi jer nam je tako nametnula Europa. U vrijeme natječaja za hrvatsko borbeno vozilo, dok se još nije odlučilo hoće li to biti Patria ili Steyr, mi smo zajedno s Đurom Đakovićem razvijali novi akumulator za ta vozila. Nakon što smo uložili veliki novac u razvoj, a podršku su nam davala oba ponuđača, i kad smo taj novi proizvod dovršili, otvoreno nam je rečeno: “Onog trenutka kad budete članica NATO-a dobit ćete mogućnost ulaska unutra.“ Vidite taj apsurd - s jedne smo strane otvorili širom vrata za sve proizvode i za sve zemlje, a na drugoj strani vam kažu: “Vi niste naši.“ Identičan je slučaj bio s Metroom. Prošli smo na natječaju u Mađarskoj, ali nismo mogli ući unutra jer nismo članica Europske unije. Je li to onda i za nas način kako da zaštitimo vlastito tržište i vlastitog proizvođača? Takvu odluku treba prepustiti onima koji o tome odlučuju...

Svojedobno ste s HGK-om putovali u Argentinu u sklopu gospodarskog izaslanstva. Putujete li često s takvim izaslanstvima?
Bio sam uključen u dosta takvih izaslanstava u posljednjih petnaestak godina i mislim da su ona korisna. Nama su se na taj način otvorila mnoga vrata, ne samo u prodaji naših proizvoda već u bitno jeftinijoj nabavi dobara za naše potrebe. Ta putovanja, po mom osobnom iskustvu, daju rezultate.

Prodajete li akumulatore u Argentini?
Moram kazati da smo mi i cjenovno i kvalitetom prošli, i to ne samo u Argentini već i u Čileu i Peruu. No, nažalost, dogodila se ova kriza. Zaključili smo poslove krajem rujna 2008. i definirali isporuke za prvi kvartal 2009., i to s dobavljačem rezervnih autodijelova za argentinsku autoindustriju, ali dogodio se lom.

Hoće li Munjini akumulatori biti u kragujevačkim fiatima?
Mi smo sa Zastavom u Kragujevcu radili prije rata, a unatrag tri-četiri godine ponovno smo s njima uspostavili kontakt. Sa Zastavom imamo potpisan ugovor koji je trebao krenuti u realizaciju, ali je sve stavljeno na čekanje do ulaska Fiata u Zastavu. Već nakon nekoliko dana nakon što je Fiat preuzeo Zastavu dobili smo novi upitnik od Fiata, a nakon toga smo dobili informaciju da je Munja ušla u krug potencijalnih dobavljača komponenti i početkom godine će biti izvršen detaljan audit. Oni su već bili jednom kod nas i otišli vrlo zadovoljni onim što su vidjeli. Dvije su stvari ključne - puno smo uložili u tehničko-tehnološki dio, ali i u pogledu obrazovanja smo učinili puno. U vrlo kratkom roku smo certificirali tvrtku s tri certifikata koja nije lako dobiti.

Što konkretno znači za Munju taj posao. Koliko je to akumulatora?
Za Munju on strateški znači puno. Ono što mi zovemo “prva ugradnja“, znači da se auto prodaje s tim akumulatorom, nije profitabilna proizvodnja, a i rokovi plaćanja su tu nešto odgođeni. Ne mogu reći kolika je planirana proizvodnja u Kragujevcu i koliko bi to bilo naših akumulatora. To bi nama bila bitna stvar, ali ne i dominantna. Dugoročno bi taj posao, naravno ako ga dobijemo, značio određenu sigurnu bazu i za druge “prve ugradnje“.

Dugo najavljujete seljenje svoje tvornice sa zagrebačkog Žitnjaka. Zašto se zapravo selite iz Zagreba?
Razlog je širenje grada Zagreba. To se događa u svim gradovima svijeta. Razvojem grada događa se izmještanje industrijske proizvodnje i to je dominantan razlog zašto se selimo s ove lokacije. Naime, urbanističkim planom grada Zagreba promijenjena je namjena cjelokupnog prostora na kojemu se Munja sada nalazi. Žitnjak danas, nažalost, nije više ono što je nekad bio, on je činio 15 posto ukupne jugoslavenske industrije.

Pitanje je koliko nažalost s obzirom na vrijednost koju je taj teren prenamjenom dobio...
Mislio sam nažalost s obzirom na činjenicu da je većina te industrije propala. Nekoć je na Žitnjaku radilo 50 tisuća ljudi.

No, vi ste krenuli u priču o preseljenu prije mijenjanja urbanističkog plana.
Naravno. Promijenile su se i druge stvari. Strahovito su porasli troškovi proizvodnje izazvani rastom davanja za lokalnu zajednicu - komunalna naknada, vodna naknada... Krajem 2003. počelo je bujanje cijena komunalnih naknada, a to je kulminiralo 2006. Da smo samo 20 kilometara niže imali bismo gotovo za 3 milijuna kuna manja davanja na razini godine.

Hoće li vam se u novoj tvornici povećati i kapacitet?
Mi imamo dosta veliki kapacitet - oko milijun akumulatora godišnje. On se u novoj tvornici neće bitno povećati jer ćemo iz stare tvornice preseliti naše strojeve koji su novi. No dogodit će se druga stvar - smanjit će se proizvodni troškovi, cijena održavanja nove tvornice, ali će se i proširiti djelatnost, a to je prerada otpadnih akumulatora u značajnijoj količini, koji će gotovo udvostručiti prihode.

U kojoj je fazi izgradnja te nove tvornice i gdje će ona biti?
Imamo u vidu dvije lokacije. Munja je zagrebačka tvornica i smatramo da treba ostati u krugu grada. Budući da to ne može biti u Zagrebu iz razloga koje sam već naveo, onda će biti u njegovoj bližoj okolici. Planiramo da se do kraja 2010. preselimo na tu novu lokaciju.

Kako ćete financirati gradnju i preseljenje?
Munja nije zadužena. Vodeći tvornicu mi smo ponajprije vodili računa o tome da ne uđemo u dubioze, što će nam pomoći da prebrodimo i ovu dolazeću krizu. HBOR-u i Fondu za razvoj podnijeli smo program restrukturiranja krajem 2003. godine koji su oni prepoznali kao isplativ. Zajednički smo isfinancirali strojeve i dogovorili zajedničko kreditiranje novih pogona. Međutim, pitanje je kako će se ova situacija s bankarskim sektorom odraziti na naše planove. U svakom slučaju Munja ima dobre i kvalitetne nekretnine pa nam neće biti problem isfinancirati tvornicu, bilo prodajom dijela naših nekretnina ili kreditom HBOR-a ili naše poslovne banke.

U medijima se dosta govori i piše o vašem terenu na Žitnjaku i spominju se razni potencijalni investitori, uključujući i Grad Zagreb. Vodite li neke konkretne pregovore o prodaji tog terena?
Nema dana, čak i u ovo doba krize, a da nam se ne javi netko zainteresiran za taj teren. Međutim, mi ga nikad nikome nismo nudili. Među zainteresiranima je bio i Grad Zagreb. Vodili smo s gradom neko vrijeme pregovore oko javno-privatnog partnerstva, no, s obzirom na ovu dolazeću krizu te puno projekata Zagreba nismo ih dovršili. Najprije je trebalo napraviti prenamjenu zemljišta, pa onda ozbiljnije sjesti.

Najavljivali ste i natječaj za potencijalne investitore.
U sklopu Urbanističkog plana koji je donesen na razini Grada Zagreba rađen je natječaj Urbanističkog plana uređenja kako bi se procijenila vrijednost investicije. Nakon toga je trebao uslijediti natječaj za kompletnu studiju, i to je u tijeku. Mi od toga nećemo odustati.

Aktivni ste u razgovorima koji se vode između poslodavaca i druga dva socijalna partnera. Koje su po vama mjere koje treba poduzeti kako bi se smanjile posljedice krize i zaštitili prije svega mali i srednji poduzetnici, koji su puno osjetljiviji od velikih?
Dosta sam aktivan i u HUP-u i u Komori, osobito u HUP-u jer smatram da su oni pokazali više sluha za rješavanje aktualnih problema. Veća je fleksibilnost i želja ljudi da naprave nešto jer imaju direktnu informaciju iz stvarnog gospodarstva. Predsjednik sam Nadzornog odbora HUP-a pa sam po funkciji uključen u te razgovore. Puno smo puta na Vladu adresirali naša rješenja i viđenja, ali nažalost nisu nas baš slušali, što se pokazalo nerazumnim. Sjetite se samo donošenja Zakona o minimalnoj plaći kad smo upozoravali što će se dogoditi. I to se dogodilo. I danas predlažemo rješenja upravo u cilju zaštite malog i srednjeg poduzetništva, jer nemojmo zaboraviti da ono čini gotovo 70 posto hrvatske privrede.

Koje su to konkretne mjere?
Puno smo mjera u posljednjih petnaestak dana predlagali, a jedna je od središnjih koje Hrvatska mora učiniti ako namjerava što bezbolnije prebroditi ovu krizu - kontrola ulaznih proizvoda.

Drugo je sačuvati ulogu HBOR-a. To svakako mora ostati. Ako se dopusti da HBOR ne bude imao adekvatan izvor sredstava kako bi se nastavilo započeto, to je strahovita opasnost za naše gospodarstvo. Treća je stvar da se Hrvatska mora napokon okrenuti proizvodnji. Ne možemo održati niti turizam bez proizvodnje. Dalje, cijena rada u Hrvatskoj je previsoka. Nisam pobornik malih plaća, ali sam za to da se ona ne dobije već zaradi. Gledajte paradoks - mi imamo 3,78 sati aktivnog rada u 8 sati radnog vremena, što je ispod svih razina u svijetu. To su relevantni podaci. Pridoda li se još tome stopa bolovanja u Hrvatskoj, koja su nekontrolirana...

Ekonomsko vijeće sada predlaže snižavanje minimalne plaće i skraćenje radnog tjedna.
Vratio bih se malo unazad. Ovo što se sada događa mi u HUP-u predvidjeli smo i predlagali još u svibnju, kad je donesen Zakon o minimalnoj plaći. Tada smo tražili da se za pojedine grane tom problemu drukčije priđe, no to nije prihvaćeno. Pojedine su grane, poput tekstilne i drvne, teško isplaćivale i one plaće. Znam da to nije velika plaća, ali u danom se trenutku mora odlučiti - sačuvati radno mjesto ili minimalnu plaću. Ponekad imam osjećaj da se nije čak ni razgovaralo s onim ljudima o kojima smo donosili odluke, da se njih nije konzultiralo i pitalo što misle. Donosili smo odluku o povećanju minimalne plaće svima linearno, i nakon toga ljudi su se našli u strašnim problemima jer ni to nisu mogli isplatiti. I sada se događa što se događa. Drago mi je što se najzad o tome razgovara. I to je jedna od mjera.

Traži se i produženje rokova plaćanja PDV-a. Koliko bi to pomoglo?
Likvidnost nećemo povećati smanjenjem rokova za plaćanje PDV-a na osam dana. Možemo napraviti kategorizaciju, što je jedan od prijedloga, tako da za potrošnu robu i dalje ostane osam dana naplata PDV-a, ali za repromaterijal, za potrebe industrije i proizvodnje ili lijekove, da se to pomakne na 30 dana, kao što je to nekad bilo. Također, predlažemo da se PDV plaća po naplaćenim računima, što bi bilo logično. Na povike iz Vlade da će to povećati nelikvidnost, s tim se apsolutno ne slažem. Zastupam ideju da bi se, ako bi se PDV plaćao na osnovu naplaćenog računa, povećala likvidnost. Država mora uvesti kontrolu onoga tko uzima robu i za nju izdaje zadužnice bez pokrića te to sankcionirati. Dakle, treba promijeniti status vjerovnika i dužnika. Ako bi se primijenile takve mjere likvidnost bi se strahovito povećala, a time bi se povećala i odgovornost poslovanja.

Kakva će biti 2009. za Munju?
Teško je to reći sada na početku dolazeće krize, iz pozicije kad vam se storniraju narudžbe, kad vam se prolongiraju rokovi isporuka robe koju već imate na skladištu i rokovi plaćanja. Munja sigurno neće biti ugrožena u roku od šest do devet mjeseci, a u tom razdoblju imamo vremena da se prilagodimo i nečemu drugom. Naime, Munja je napravila restrukturiranje znatno ranije, kao da smo slutili da će se nešto dogoditi, i teško nas mogu ugroziti sekundarni efekti. Mislim da će 2009. globalno biti najgora. Po prirodi nisam pesimist, ali ne mogu biti niti nerealan optimist. Munja će biti zahvaćena svime što će se događati oko nas. Jer, ako padne potrošnja, ako padne likvidnost, mi na to ne možemo utjecati. Možemo samo sugerirati i predlagati, ali to će se sve odraziti i na rezultate kod nas. Nemamo viška radnika i nećemo ih otpuštati, niti ćemo smanjivati plaće. Ne želim biti nerealan, ali u ovom trenutku mislim da smo se dobro pripremili za 2009. Čak očekujem da je moguće napraviti i jedan veći iskorak. Naime, ako se Hrvatska okrene sama sebi i počne ozbiljno rješavati svoje probleme, s razumom, i Munji i svima drugima će biti bolje.