0

Igor Oppenheim, predsjednik Uprave Ingre

Ne dogovaramo cijene, ali kooordiniramo poslove

Igor Oppenheim vodi tvrtku koja je u proteklih šest mjeseci u odnosu na lani utrostručila prihode i učetverostručila dobit. Otkriva da jedan dio rasta financijskih prihoda dolazi od aktivnosti na burzi i ne taji da se domaće tvrtke dogovaraju oko poslova na javnim natječajima. Kaže, postoji određena koordinacija, ali ne radimo ništa nekorektno

Pogledajte intervju sa Igorom Openhheimom

Ingirna dokapitalizacija kroz javnu ponudu dionica, po ocjeni Igora Oppenheima, protekla je odlično. Budući da su 75 posto ponuđenog kupili postojeći dioničari s pravom prvokupa, za preostalih je 25 posto interes bio 11,5 puta veći od onoga što je preostalo. Čini se razumljivim jer je tržišna cijena dionice u trenutku javne ponude već prelazila 40 tisuća kuna, a u javnoj ponudi prodavala se po 35 tisuća kuna. Nakon nekoliko dana Ingrina je dionica stigla i do 47 tisuća, dokazujući povjerenje ulagača u tvrtku koja je u proteklih šest mjeseci u odnosu na lani utrostručila prihode i učetverostručila dobit

Jeste li i vi, kao drugi po veličini dioničar Ingre, upisali maksimalan dopušteni iznos?
Rekao bih da su svi postojeći dioničari, uključujući i deset najvećih, u maksimalnom iznosu iskoristili svoje pravo prvokupa. To potvrđuje činjenica da je 75 posto javne ponude iskorišteno od strane postojećih dioničara.

Što za poduzeća poput Ingre znače ograničenja HNB-a bankama?
HNB pokušava u okviru svojih nadležnosti voditi određenu monetarnu politiku koju ocjenjuje primjerenom iz svoje perspektive. Za gospodarstvo, na drugoj strani, svako ograničenje rasta plasmana banaka nije produktivno i nanosi određenu štetu. Ono djelomično utječe i na nas, ali mi smo u posljednjih godinu-dvije dosta prisutni na tržištu kapitala, najprije kroz izdanje komercijalnih zapisa, pa zatim kroz obveznice i sada kroz ovu javnu ponudu, tako da je taj utjecaj na nas znatno manji negoli na tvrtke koje su više ovisne o kreditiranju kroz banke.

Većina novca dobijena dokapitalizacijom trebala bi ići na gradnju zagrebačke Arene. Potpisivanje ugovora sa Zagrebom bilo je praćeno teškim riječima i optužbama, a upravo u Osijeku svjedočimo krizi vlasti zbog izgradnje tamošnje dvorane. Zašto se to događa?
To nije pitanje afera već je riječ o tome da se ide graditi nekakav objekt za koji ne postoje sredstva u budžetu grada ili države. Dakle, potrebno je osigurati značajna sredstva kroz javno-privatno partnerstvo, mada kad je riječ o Areni to je više klasični zakup. I kada se pojave tako velike brojke, uvijek se postavlja pitanje mora li to toliko koštati. Postoje nekakvi svjetski parametri i kad govorimo o zagrebačkoj Areni tih 87 milijuna eura, na koliko je sada procijenjena vrijednost naše investicije, to je fer vrijednost za dvoranu te veličine, s takvim kapacitetima i mogućnostima ona je usporediva s dvoranom u Budimpešti ili Pragu. To su veličine koje se mogu provjeriti ili izračunati. Druga je stvar kad nešto morate isfinancirati na dvadeset, trideset ili više godina. To onda znatno poskupljuje cjelokupnu priču. I zato uvijek treba promatrati cjelokupnu sliku, a ne tek jedan segment. Sedam milijuna eura godišnjeg najma je veliki iznos, ali gledate li u ukupnim troškovima to je onda relativno.

Optužili su vas da ste sa svojim partnerom Trigranitom željeli uštedjeti na komunalnoj i vodnoj naknadi i infrastrukturi za trgovački centar koji gradite pokraj Arene.
To je jedan dio slike. S druge strane je naš interes bio da ukupni troškovi dvorane budu što manji. Smatrali smo da je ono što plaćamo državi ili gradu, poput PDV-a, komunalne naknade i slične stvari, prebacivanje iz džepa u džep. Pokušali smo dogovoriti da te troškove preuzme grad, odnosno država. Međutim, to nije išlo i sva komunalna naknada će biti plaćena. Jedino što je dogovoreno je da se ona namjenski iskoristiti za potrebe izgradnje Arene. Jedan dio će se iskoristiti za ostalu infrastrukturu koja je tamo potrebna, i zbog obližnjeg naselja i zbog trgovačkog centra. To je nemoguće izbjeći jer se rješava prometna situacija koja će nastati na tom području i mora se riješiti sada za idućih deset godina, a ne samo za Arenu.

Kako je došlo do suradnje s Trigranitom? Surađujete li u još nekim projektima osim zagrebačke Arene?
To je ugledna srednjoeuropska kompanija koja ima cijeli niz sličnih trgovačkih centara i poslovnih angažmana po srednjoj Europi. Kontaktirali smo s njima jer smo bili zainteresirani za suradnju na izgradnji trgovačkog centra u Zagrebu i zajedničkim pothvatima na Jadranu u području turizma. Kada se pojavio natječaj za Arenu odlučili smo se na njega zajednički javiti, s obzirom na to da je Trigranit raspolagao zemljištem i određenim know howom za izgradnju trgovačkog centra, a mi smo imali iskustvo u gradnji sličnih objekata. Trigranit planira i izgradnju jednog turističkog kompleksa u Trogiru koji je kompatibilan onome tome što mi planiramo u Posedarju. Ima tu neke sinergije koja sigurno nije jednokratna.

Postoje li planovi za suradnju s Trigranitom i u regiji?
Da. Imamo slične interese u Crnoj Gori. Zajednički dogovaramo marine koje bi se vezale  uz ovaj naš sustav marina Južni Jadran Nautica koji ćemo, nadamo se, sagraditi.

Nedavno se pojavila priča o nacionalnosti kapitala, a vezano uz privatizaciju KIM-a. Nanosi li se takvim izjavama šteta tvrtkama poput Ingre koje rade vani?
Takve su izjave zaista loše. Kapital ne bi trebao imati ni boju ni zastavu već je jedino važno da je “čist”. Svaka strana investicija u Hrvatskoj trebala bi biti dobrodošla jednako kao i investicija od domaćih partnera. Tko god investira svoj novac u neki projekt ili program očekuje nekakav zaradu, nitko to ne radi da bi izgubio. Svaki kapital u bilo kojoj zemlji mora biti dobrodošao jer je to osnova tržišne ekonomije za koju smo se opredijelili.

Koji su vam u ovom trenutku najveći projekti na kojima radite?
U Hrvatskoj postoji cijeli niz projekata - od izgradnje autocesta, gdje smo prisutni na ovom zadnjem segmentu od Splita prema Pločama, potom Arena Zagreb, koja je u ovom času prioritet jer mora biti gotova na vrijeme i maksimalno kvalitetno. Radimo HE Lešće te cijeli niz stambeno-poslovnih objekata u Zagrebu i u Dubrovniku, gdje smo prisutni i kroz zajedničko vlasništvo u hotelu Lapad s Atlantskom plovidbom, a započeli smo na Lapadu i gradnju stambeno-poslovnog niza. Zatim tu je i Posedarje Rivijera kao greenfield investicija od 100 mil. eura itd.

U tom je projektu došlo do problema s lokalnom zajednicom oko zemljišta?
Tamo je nastao problem oko zahtjeva za povrat nekakvog zemljišta. Međutim, dobili smo uvjeravanja iz općine, koja je naš partner kao dio javnog sektora, da zapravo nikavih problema nije ni bilo već se pokušavalo, iz nekog razloga, usporiti odvijanje projekta.

A Južni Jadran? Osnovali ste tvrtku Južni Jadran Nautica - u kojoj Ingra ima 51 posto vlasništva, a Dubrovačka županija 49 posto - i još 2004. najavili kako ćete za dvije-tri godine izgraditi petnaestak marina i lučica. Gdje je zapelo?
Po našem originalnom programu trebalo je izgraditi 13 luka nautičkog turizma, u prvom redu oko Dubrovnika, a zatim i na nekim od otoka. Zapelo je u papirologiji, kako to kod nas obično biva. Eto prošlo je gotovo tri godine i rekao bih da smo sada na dobrom putu da u marini Slano ove jeseni iskopamo prvu lopatu. To će biti prva od 13 marina koje bi se trebale graditi. Također smo daleko odmakli u pripremama za marinu Dubrovnik koja će biti jedna od najvećih iz tog programa. Što reći? Prostorni plan grada Dubrovnika usvajao se devet godina. Usklađivanje županijskih i svih ostalih prostornih planova je izuzetno dugačak proces. A da ne govorim o studijama zaštite okoliša i svemu ostalome... Treba puno strpljenja, ali ja sam optimist i vjerujem da će se dobar dio tog programa uspjeti realizirati.

Počelo se ponovno govoriti o inflaciji. Što je za vas gore - jaka kuna ili inflacija? Rekao bih kako je jednako loše i jedno i drugo. Danas je Ingra puno više prisutna u Hrvatskoj nego što je bila prije desetak godina, tako da bi nam danas inflacija sigurno otežala poslovanje, kao uostalom i cijelom gospodarstvu. Sjećamo se onih vremena kada su se bez ikakvih ograničenja tiskale novčanice. Vjerujem da se tako što nikad više ne može dogoditi. S druge strane teško je gospodarstvo i nekakvu pespektivu njegova razvoja temeljiti bez ozbiljnog izvoza, bez prisutnosti na inozemnim tržištima, bilo u proizvodnji ili kroz druge oblike nastupa vani. A tu tečaj igra vrlo važnu ulogu.

Ingra je poticala udruživanje kroz klastere i pojavljivala se u raznim konzorcijima. Zašto zastupate stajalište da bi se tvrtke poput Ingre, Konstruktora, Dalekovoda, Tehnike i Hidroelektre trebale čvršće povezati?
Ingra je dugi niz godina poslovala kao poslovna zajednica i poslovno udruženje. Pedesetih godina je formirana kao poslovno udruženje tadašnjih najvećih proizvođača u području strojogradnje i elektrostrojogradnje radi poticanja izvoza i izvođenja investicijskih objekata u inozemstvu. Navikli smo na nekakav partnerski odnos i na to da zajedno udruženi predstavljamo snagu. I danas mislimo da je Hrvatska sa svim svojim potencijalima u graditeljstvu relativno mala, gledajući iz neke europske ili svjetske pespektive. Jedino povezivanjem možemo zajednički ostvariti ozbiljnije nastupe u inozemstvu. Naime, Ingra je u zadnjih desetak godina u inozemstvu bila zapravo u poziciji da ne može sama obaviti sve poslove koji su joj se nudili, a u Hrvatskoj nije bilo dovoljno potencijala koji je bio spreman ići s nama u inozemstvo.

Međutim, to udruživanje za nastup u inozemstvu nije se realizirao?
Pa, ide teško. Više je problema. kao prvo kako bi se stvorila ozbiljna grupacija treba uložiti i ozbiljan novac. Nije problem na papiru napraviti neki sporazum. Međutim, kako biste zaista  predstavljali ozbiljnu snagu sa stotinama milijuna eura i s brojem ljudi, mehanizacijom i svime ostalim, to zahtijeva čvršće povezivanje. Svatko od nas voli na određeni način imati nekakav svoj integritet pa kad dio toga prenesete na novu, zajedničku tvrtku gubite dio vlastitog identiteta. To, naravno, nije lako prevladati, najprije sa samim sobom, ali i u svim situacijama u koje ulazite s drugim pratnerima, vlasnicima i sl. S druge strane, pojedinačno gledajući, u Hrvatskoj će se sve više pojavljivati jake strane kompanije. Bio je tu Bechtel, Bouygues i cijeli niz drugih.

Ali ste ih uspjeli istisnuti?
Pa jesmo, ali ne znači da se neće vratiti kad ocijene da im je Hrvatska interesantna kao tržište, bilo da pokušaju kupiti neku domaću kompaniju ili dođu sa svojom snagom protiv koje se u nekim segmentima vrlo teško boriti. Zato vjerujem da će se svojevrsno udruživanje morati dogoditi. Neko prirodno povezivanje. I danas na neki način surađujemo.

Na jednoj strani surađujete kroz razne projekte, a na drugoj ste “ljuta konkurencija“. Međutim, često se čuju optužbe da se velike građevinske tvrtke dogovaraju oko podjele poslova i cijene. Ima li toga?
Teško je to tvrditi. Stalno se pokušava inputirati da su uspostavljene nekakve grupe i grupacije. Postoje europski i svjetski parametri cijene kilometra autoceste s opremom. Ona varira, dakako, ovisno o konfiguraciji terena i svemu ostalom što želite ugrađivati u tunel ili autocestu. Te cijene ne mnogu biti ni puno više ni puno niže od tih okvira. S te strane ne postoji bojazan da bi netko na tome nešto specijalno zarađivao izvan uobičajenih profitnih stopa. Dapače, to su relativno nisko akomulativni poslovi. Međutim, s druge strane, imate određenu mehanizaciju i veliki broj ljudi koji zaista mogu u relativno kratkom vremenu napraviti značajan broj kilometara. Prošle smo godine napravili 40-50 kilometara autocesta. U Europi nećete naći primjer gdje se toliki broj kilometara gradi u jednoj godini.

Ima li dogovora među tvrtkama ili ne?
U svakom od tih segmenata postoji određena koordinacija u smislu da vi gradite na jednom dijelu autoceste, sljedeća radi na drugom, treća na trećem i normalno je da postoji nekakva koordinacija u smislu građenja i onoga što je potrebno. Primjerice, iskorištenje asfaltnih baza, kamenoloma, šljunčara, izvora cementa i sl. To su normalne stvari. Nemate puno proizvođača ograda ili drugih elemenata koje se ugrađuju u autocestu. Postoji deset tvrtki u Hrvatskoj koje su prisutne u cestogradnji na ovaj ili onaj način. Taj krug je relativno uzak i, naravno, postoji određena koordinacija, premda ne u smislu da se doista dogovaramo, da se na nekim segmentima nešto radi što ne bi bilo korektno.

Ingra više nije samo u investicijskoj izgradnji. Kakva je struktura prihoda Grupe?
Rekao bih to drukčije. Ingra možda nije više danas toliko prisutna u inozemstvu već je ta podjela pola-pola. Kad govorimo o izvornom biznisu 80-90 posto je ono što je i bilo - izgradnja raznih investicijskih objekata. Je li to energetika, industrija ili graditeljstvo, ali u svakom slučaju to je onaj core biznis kojim smo se i bavili. Dakako, ušli smo i u neke segmente financijskog tržišta, banaka, osiguranja itd. za koje smo u tom trenutku smatrali da su perspektivni, odnosno gdje smo imali neki interes.

Možete li nabrojati sva područja u kojima Ingra ima udjele?
To je dosta široko. Mislim da ima 18 povezanih društava u zemlji i inozemstvu. Tu je cijeli  niz interesa u proizvodnim i financijskim institucijama. Ovisi o trenutku s kim radimo itd. Mislim da je to normalno. Kompanija koja sebe smatra ozbiljnom mora imati dio svježeg novca u investicijama i nekim drugim stvarima, tamo gdje možete naći zajednički interes u perspektivi ili u sadašnjosti.

Odlučili ste ući i u proizvodnju biodizela. Zašto?
Gledajući razvitak energetske politike u Europi procijenili smo kako je biodizel vrlo zanimljivo područje. Postoje smjernice EU po kojima se određeni postotak fosilnih goriva mora zamijeniti gorivima iz biomase, a bili smo u mogućnosti da sa stranim partnerima dođemo do tehnologije koja omogućuje izgradnju takvog pogona. S obzirom na hrvatske mogućnosti jedan takav pogon od 150 tisuća tona nam se učinio kao investicija koja će se sigurno isplatiti, gdje neće biti problem plasmana. Bit će veći problem same sirovine, organizacije proizvodnje uljane repice, ali se nadamo da će tu država prepoznati svoj interes i stimulirati njenu proizvodnju. S jedne strane to bi bio poticaj poljoprivredi, a s druge bismo dobili potreban proizvod.

U što sve Ingra ulaže slobodna sredstva? Imate dionice HGspota, RIZ-a, Luke Ploče, bili ste ili jeste u raznim bankama...
Jednim dijelom ulažemo u kompanije s kojima imamo određenu suradnju, bilo kao dio našeg core biznisa ili nekog od turističkih i drugih angažmana u kojima smo prisutni. S druge strane ulažemo i u kompanije za koje procjenjujemo da su pespektivne i gdje nalazimo neki interes da sudjelujemo u njihovom razvoju.

U prvih šest mjeseci financijski prihodi iznosili su 34,65 milijuna kuna, pet puta su veći od prošlogodišnjih. Odakle toliki rast? Bavi li se Ingra špekulacijama na burzi?
Jedan dio rasta je prisutan kroz financijske efekte od aktivnosti na burzi. Ali ne primarno. Veći dio toga rezultat je određenih financijskih operacija na inotržištu, naplata nekih potraživanja iz inozemstva, prodaja nekih potraživanja itd.

Zapravo je zanimljivo to što na jednoj strani Ingra investira u dionice, dakle ima višak novca, a na drugoj se zadužuje na tržištu kapitala. Kako to?
To je dosta logično. Svatko nastoji zaraditi novac. Sigurno da u određenim projektima nastojimo ući s vlastitim novcem, a ostatak tražimo ili na tržištu kapitala ili kroz kredite banaka. Primjerice, projekt Posedarje Rivijera stoji 100 mil. eura i Ingra ga sigurno neće u potpunosti financirati iz vlastitih sredstava. Dio će iskoristiti s tržišta kapitala, dio će doći od partnera u tom poslu. Uvijek nastojimo kombinirati, jedan dio se zadužujemo, drugi dio investiramo, treći dio radimo. To je normalan životni ciklus. Svaka kompanija mora imati nešto vlastitog novca, mora imati neku mogućnost zaduživanja, dobar kreditni rejting i mora imati projekte koji donose novac.