0

Prepušteni smo sami sebi

Gordana Deranja, predsjednica Uprave grupe Tehnomont, posljednjih se dana našla u gotovo svim medijima nakon što ju je udruga poslovnih žena KRUG proglasila menadžericom godine. Možeš, kaže, graditi ne znam kakve brodove i postići uspjeh, ali to mediji poprate eventualno na razini crtice. A onda dobiješ jednu nagradu i odjednom si svugdje. Dodaje kako joj danas za posao to pojavljivanje u medijima malo znači, ali bi joj prije nekoliko godina, kad je digla Tehnomont s dna, puno značilo da je kroz njih mogla objaviti kako nisu propali, da rade i da opet redovito plaćaju dobavljače. Tehnomont d.d., na čijem je čelu, u stopostotnom ili djelomičnom vlasništvu ima tri tvrtke: Tehnomont Marina Veruda, Tehnomont brodogradilište Pula i Tehnomont BMN, koji izrađuje čelične konstrukcije za građevinarstvo i druge industrije te proizvodi solarne kolektore.

Razgovarao Većeslav Kocijan

Pogledajte intervju sa Gordanom Deranjom

Krajem devedesetih godina preuzeli ste tvrtku pred stečajem i sa stotinama milijuna kuna dugova te je pretvorili u profitabilnu i stabilnu kompaniju. U čemu je tajna uspjeha?
Tajna uspjeha je u upornosti i radu, a može se reći djelomično i sreće te stjecaja okolnosti. Imali smo viziju, znali smo da to možemo i da ćemo naći posla. Trebalo je dugovanja i dubioze koje smo naslijedili razriješiti i u tome smo uspjeli. Bilo je velikih problema budući da su mnogi bacili oko na našu marinu, ali i zbog tadašnjeg neplaćanja velike brodogradnje. Tada smo se uspjeli kod Ministarstva gospodarstva izboriti za jednokratnu sanaciju, budući da je velika brodogradnja u kontinuitetu bila u sanaciji pa mi svoja potraživanja nismo mogli naplatiti. U tom smo trenutku više potraživali od velike brodogradnje nego što smo dugovali. Priložili smo plan i program iz kojega je bilo razvidno da ćemo moći, kada se riješi ta sanacija, nastaviti dalje raditi. Također, morali smo zatvoriti sve što nije bilo profitabilno i smanjiti broj zaposlenih na optimum koji se uklapao u cijenu koštanja.

Tehnomont je primjer uspješnog radničkog dioničarstva.
Mi nismo klasičan primjer ESOP-a. Upravo zbog naše marine, koju su mnogi poželjeli, a bojeći se raznih “torbara“, kako su ih tada nazivali, da će preuzeti dionice od radnika - sinula nam je jedna ideja. Osnovali smo BMN i ponudili radnicima da svoje dionice ulože u njegov temeljni kapital. Time smo u tom trenutku uspjeli blokirati rasprodaju tvrtke. Većina radnika je uložila svoje dionice Tehnomonta d.d. u kapital BMN-a, Tehnomont d.d. je uložio sredstva, a naše brodogradilište novac. Radnici su bili 75-postotni vlasnici tog novog društva, koji su ujedno indirektno bili i vlasnici d.d.-a. Kad se situacija smirila i nakon što smo proveli dokapitalizaciju uspjeli smo dokupiti 25 posto društva. Kad je bila najbolja godina burze, 2008., te smo dionice vratili radnicima. Neki su ih potom prodali, ali većina nije. U ovom trenutku naša društva, zajedno s radnicima, drže 60 posto dionica, 24 posto ima HFP, a ostatkom se trguje na burzi.

Što očekujete od ove krizne godine, ali i od 2010. za koju također kažu da neće biti laka?
Očekujem je da opstanemo ovakvi kakvi jesmo i da ne otpuštamo ljude te da uspijemo redovito isplaćivati plaće.

Koliko radnika imate u inozemstvu i što ondje rade?
Godine 2008. smo imali oko 250 radnika u Njemačkoj i oko 100 u Italiji koji  izvode investicijske radove. U Njemačkoj radimo preko hrvatskog detašmana, a u Italiji imamo radne dozvole. Radimo u svim velikim brodogradilištima u Njemačkoj i u Italiji, a nekoć smo radili i u Nizozemskoj.

Njima, dakle, nedostaje takvog kadra?
Da, nedostaje im kadar. No i naša je cijena daleko niža od, recimo, njemačkog radnika pa oni s radnom snagom iz Hrvatske, Rumunjske i Poljske mogu biti konkurentni i dobivati poslove. Samo sa svojim radnicima ne vjerujem da bi to mogli.

Nemate problema s lokalnim sindikatima zbog rušenja cijene rada i slično?
Ne.

Koliki udio u prihodima tvrtke čini taj najam radnika?
Prošle je godine to bila polovica ukupnog prihoda grupe.

Otvorili ste tvrtku u BiH kako biste mogli tamošnje radnike slati van jer u Hrvatskoj nedostaje kvalificiranih radnika.
Da. Godine 2007. i 2008. sam izjavljivala da bismo mogli istoga trena zaposliti 200 ljudi više da ih imamo, koliko je bilo posla i kakva je bila potražnja. Tih su godina bile pojačane aktivnosti i u našem brodogradilištu pa se nedostatak kvalificirane radne snage izuzetno osjetio. Naša je ideja pri otvaranju Tehnomonta Sarajevo bila da idemo i na kontigent radnih dozvola koje se dijele u BiH, a tih tridesetak dozvola koje smo tamo dobili koristimo na radovima u Njemačkoj.

Broj nezaposlenih u Hrvatskoj je velik, a i dalje raste, ali se mnogi poslodavci žale kako ne mogu doći do radne snage. Koji su glavni problemi hrvatskog tržišta rada?
Problem počinje od srednjoškolskog obrazovanja. Ne vodi se takva politika da se školuju djeca za zanimanja u kojima se kasnije mogu zaposliti. To je jedan problem, dok je drugi percepcija u društvu. Narušili smo sustav vrijednosti i rad se ne cijeni pa nije atraktivno ići u obrtnička zanimanja poput brodomontera ili varioca. Govorim samo o branši koju poznajem. Malo se djece upisuje u takva zanimanja.

Zar je nemoguće povezati obrazovne institucije i poduzetnike te vidjeti koje su stvarne potrebe gospodarstva?
Lokalno same tvrtke vjerojatno pokušavaju surađivati sa srednjim školama. U Puli to čini Uljanik, a i mi uzimamo djecu na praksu i nudimo im stipendije. Plaće varioca i brodomontera nisu niske za hrvatski prosjek. Naravno, ne može početnik odmah imati visoku plaću, ali to su zanimanja koja se traže i koja su dobro plaćena.

Tehnomont u svom sastavu ima marinu Veruda i svoj čarter, dakle bavite se i turizmom. Kakvu sezonu očekujete?
Za nas je specifično to što imamo različite djelatnosti pa uvijek nešto ide. Tako smo i opstali sve ove godine. Prije dvije godine kupili smo na leasing brodove za čarter pa se bavimo i time. Velikih problema u samom poslovanju nautičkog turizma ne vidim jer je to najam veza. Svejedno je, dakle, je li klijent na brodu ili kod svoje kuće, on taj vez mora platiti. Možda će se osjetiti pad prometa ostalih sadržaja, od ugostiteljstva do servisa.

Najavili ste gradnju hotela, doma za starije, hostel ste već izgradili. Koja je ideja iza tih investicija i na koji način to mislite financirati?
Imamo teren na atraktivnoj poziciji u Puli koja je nekoć bila industrijska zona. Danas su tamo trgovine i saloni pa je nekako neprimjereno na tom mjestu vidjeti industrijske hale. Uz to tu su i visoke komunalne naknade pa nije isplativo da više tvrtki bude na toj lokaciji. Osim toga smo dislocirani, a koncentracija više dijelova tvrtke na jednom mjestu smanjila bi troškove. Zato je moja namjera, naravno ne u ovo vrijeme recesije, da prodamo to zemljište, ali tek kad nađemo kvalitetnog kupca. S tim bismo sredstvima sagradili novu upravnu zgradu i suvremenije hale. U samom pak gradu imamo jedan teren koji bi bio primjeren za uređenje doma za ljude starije dobi, a u njegovoj su blizini kazalište i kafići. Naš je koncept da imamo više djelatnosti jer uvijek nešto od toga ide.

Kako je završila priča s gradnjom ribarica za Maroko? Na koji je način u to bila uključena država i s kakvim rezultatima?
Tu smo priču počeli prije tri godine. Vladinim projektom obnove ribarske flote stekli smo odlične reference i smatrali smo da je to odličan proizvod koji se može ponuditi inozemstvu. To može biti sjeverna Afrika ili istočne zemlje jer Europa ima dosta razvijenu malu brodogradnju. Istraživali smo razne zemlje, a u Maroku su imali sličnu ideju obnove svoje ribarske flote, poput one hrvatske. Od ove godine je krenula realizacija tog projekta Vladine potpore obnove ribarske flote u Maroku. Imamo dobre kontakte, a nedavno smo bili i na tamošnjem sajmu u Agadiru. Međutim, kako bi neka tvrtka iz Hrvatske ondje imala bolji status nužno je da dvije države potpišu nekakve sporazume o suradnji, bilo u segmentu ribarstva ili na nekom drugom području. Time bi se kontakt na državnoj razini uspostavio i onda bismo imali otvorena vrata pri nuđenju naših brodova. Na sajmu u Agadiru bili su i predstavnici našeg Ministarstva poljoprivrede koji su uručili poziv tamošnjem ministru da dođe u Hrvatsku, ali kada će se taj posjet realizirati ne znam.

Koliko gradite brodove za inozemstvo i kako dolazite do poslova poput gradnje patrolnih brodova za Sudan? Jesu li tu ključne veze s državnom administracijom ili nešto drugo?
To je isključivo rezultat našeg rada. Najprije smo molili da netko ide s nama u Agadir kako bi se između naših dviju država uspostavio nekakav kontakt i otvorio našim gospodarstvenicima pristup na to tržište. Riječ je o stotinama brodova, i to nije posao samo za Tehnomont već i za ostala naša brodogradilišta, koja smo kontaktirali i koja bi bili spremna preuzeti gradnju određenog broja brodova. Sada izlazi natječaj u Rumunjskoj za 20 brodova, a dali smo i jako puno drugih ponuda po svijetu, pa ćemo vidjeti što će se od toga realizirati. Tehnomont je bio specijaliziran za gradnju čeličnih brodova, a sada smo puno uložili u tehnologiju, inženjere i certifikate pa radimo i aluminijske brodove. Nedavno smo isporučili tri aluminijska broda za MUP, za čuvanje rijeka. Puno ulažemo u tehnologiju i okrećemo se novim stvarima kako bismo bili konkurentni.

Dosta radite s državom, što direktnih poslova poput brodova za MUP, što kroz program obnove ribarske flote koji se dijelom financira iz proračuna. Kako dolazite do tih poslova?
Posao za MUP dobili smo putem javnog natječaja, dok ribari nađu nas. Naime, ribarima se na osnovi ugovora s nama odobravaju sredstva na razini ministarstva i HBOR-a, ali mi kontaktiramo s ribarom, a ne s državom.

Kakvi su vam rokovi naplate? Ispunjava li država na vrijeme svoje obveze?
Dosta dugo čekamo sredstva koja ribar treba dobiti od HBOR-a, i to ne ide tako tečno kako je zacrtano. Zbog gradnje ribarskih brodova dosta smo se zadužili kod naše poslovne banke i plaćali kamate, što nam je u konačnici povećalo troškove gradnje koje, naravno, nismo naplatili.

Koliko ćete brodova kroz program obnove ribarske flote napraviti i o kolikoj je vrijednosti riječ?
Dosad smo napravili tri tunolovca i porinuli jedan kočar. Pregovaramo za tri nova ugovora s ribarima i nadamo se realizaciji. Sve u svemu to su milijuni eura.

Koji su glavni problemi “velike“ i “male“ hrvatske brodogradnje?
Vjerojatno bi direktori velike brodogradnje bolje znali koji su njihovi problemi. Mi se bavimo područjem koje ja zovem “srednja brodogradnja“, iako taj pojam nije prihvaćen jer gradimo brodove do 50-60 metara duljine, što nije mala brodogradnja, ali naš je problem tržište. U Hrvatskoj je premalo takvih natječaja i potreba. Za nas je veliki zamašnjak bio Vladin projekt za obnovu ribarske flote. Činjenica je da smo dosta tih brodova ugovorili, no u najavi je bilo puno više, ali do realizacije nije došlo. Za izlazak na vanjska tržišta trebala bi nam jača podrška države u njihovu otvaranju. Pritom ne mislim da bi nam država trebala tražiti poslove već da sklapa sporazume s državama u kojima bi bilo zanimljivo plasirati naše proizvode.

Velika je brodogradnja za mene velika nepoznanica, jer svi dobro znamo da je Hrvatska bila treća u svijetu po proizvodnji brodova. Što se u pojedinim brodogradilištima dogodilo teško je reći, ali činjenica je da Uljanik dokazuje kako i državno brodogradilište može biti uspješno i konkurentno.

Imate li naznake kako će na kraju i kada biti riješeno pitanje pomorskog dobra? Kako to utječe na vašu tvrtku?
Ministar Polančec je na jednom skupu u Puli rekao kako se na rješenju pitanja pomorskog dobra radi vezano uz veliku brodogradnju. Mi smo pretvorbu proveli na sličan način kao i Uljanik. Raduje me da će se morati pronaći neko rješenje za njih, pa će se to onda primjenjivati i na ostale.

Stalno se najavljuje privatizacija brodogradilišta. Kako je moguće prodati brodogradilišta bez riješenog pitanja pomorskog dobra?
Kod nas se sve rješava po sistemu jačega i sile. Pretvorba je išla korektno, bilo je rečeno - šest metara je plimni val i to je pomorsko dobro. Godine 1997. su rekli - sve što je u funkciji marine ili brodogradnje je pomorsko dobro. Međutim, nitko nije rekao što onda s pretvorbom iz 1992. I što s tom Uredbom iz 1997. u kojoj se decidirano kaže da se država mora uknjižiti na pomorsko dobro, mora obeštetiti vlasnike, pa će se onda plaćati koncesija. Međutim kod nas se sve što piše u zakonu nije dogodilo već samo onaj dio da moraš plaćati koncesiju. Nadam da će netko ozbiljan to napokon raščistiti. Svaka tvrtka vjerojatno ima specifične probleme, ali je činjenica da nam je 1992. to ušlo u temeljni kapital, a 1997. su htjeli reći da su to ulaganja. No u pretvorbi je to jasno ušlo kao osnovna sredstva - protustavka temeljni kapital. Dakle, to se ni teoretski ne može tako riješiti jer bi se morale ispraviti bilance, a onda je to nešto sasvim drugo. Danas je 2009. i ne znam kako će se to riješiti.

Tehnomont puno radi za veliku brodogradnju. Koliko bi bio pogođen njenom propašću?
Tehnomont je više puta već bio na koljenima zbog velike brodogradnje. Jedanput smo dobili dionice za dug koji smo imali, svojedobno jednokratnu sanaciju, a uvijek smo s drugim našim dijelovima i djelatnostima nekako uspijevali preživjeti. Ono što sigurno podržavam je velika brodogradnja i smatram da ona Hrvatskoj treba. Što će se s nama dogoditi? Tražit ćemo druge načine preživljavanja. Mi sada godišnje radimo 8000 tona sekcija za Uljanik i 3. maj. Imali smo odličnu suradnju i našu smo djelatnost usmjerili u tom pravcu. Ako se smanji obujam tog posla, tražit ćemo druga rješenja. No, mislim kako bi za cijelu Hrvatsku bila tragedija da ostane bez velike brodogradnje.

Predsjednica ste i Izvršnog odbora HUP-ove granske udruge metalaca. Koji su najveći problemi u toj grani? Postoji li nacionalna strategija razvoja te grane?
HUP je ponudio svoju strategiju razvoja industrije na razini Hrvatske, ali jasnu strategiju od države nemamo još dan-danas. Situacija u metalu je teška. Teško je u autoindustriji, u velikoj brodogradnji...  Sindikat vapi kako od kolovoza u brodogradnji neće biti likvidnih sredstava. Zna se da su ugovori potpisani, ali zašto sredstva za te brodove nisu osigurana stvarno ne znam. No, činjenica je da će doći do velikih problema, a da ne govorimo o onima manjih tvrtki. Evo, konkretno kod nas, kad gledate ukupan prihod mi nemamo nekakvu stagnaciju od početka ove godine, ali je pitanje likvidnosti. Toga se bojim za Hrvatsku - daljnjeg rasta nelikvidnosti.

Koju dobrim dijelom generira upravo država.
Da.

Ovih je dana sindikat metalaca tražio od Vlade osnivanje fonda za subvencioniranje skraćenog radnog tjedna, što već neko vrijeme traže i poslodavci. Zašto Vlada, po vašem mišljenju, to ne želi učiniti? Kažu da za to nema sredstava...
Vjerujem da nemaju sredstva. Inače mislim da je Vlada već trebala donijeti puno odlučnih i nepopularnih mjera. Neprestano smo nečim umrtvljeni. Kažu - ne talasaj pred izbore. Poslije će doći drugi izbori. Čini mi se da smo prepušteni sami sebi. Vlada vjerojatno radi ono što ona smatra važnim, međutim pitanje je efekata toga što čini. Znam da je najteže poduzeti nepopularne mjere, međutim ako ih nitko ne povuče nema nam budućnosti.