0

Đuro Popijač, glavni direktor Hrvatske udruge poslodavaca

Sa Sanaderom se dogovaramo, ali lokalna vlast nas uništava

Đuro Popijač govori o najvećim problemima hrvatskih poslodavaca - skrivenim nametima, radnom zakonodavstvu i tržištu rada, ali i o glomaznoj i neefikasnoj državnoj administraciji te što hrvatsko gospodarstvo i društvo u cjelini čeka u 2008.

Razgovarao Većeslav Kocijan

Pogledajte intervju sa Đurom Popijačem

Kako je 2007. izgledala iz perspektive poslodavaca?
Već duže vrijeme svjedočimo kontinuiranom gospodarskom rastu u našoj zemlji i to pod utjecajem dva paralelna procesa: poboljšanje političkog statusa Hrvatske te gospodarski rast u regiji na koju se gospodarski oslanja naša zemlja. Ova su dva međuovisna procesa utjecala na stvaranje povoljnije gospodarske klime. Istovremeno nam predstoje i mnoge promjene koje će našem gospodarstvu dati priliku da se brže razvija, funkcionirajući u jednakim uvjetima u kojima rade oni koji su u ovom trenutku daleko ispred nas na ljestvici konkurentnosti. Hrvatsko gospodarstvo, poslodavce i poduzetnike još uvijek opterećuju isti problemi. Još uvijek je funkcioniranje pravne države i pravosuđa dominantna i društvena i gospodarska tema. I dalje imamo izrazito visoku cijenu poslovanja. U tome veliki doprinos ima preskupa državna uprava na nacionalnoj i lokalnoj razini. Ovdje je dodatni paradoks da nam je administracija i glomazna i neefikasna, odnosno dvostruko skupa - plaćamo je previše, a usluga koju nam pruža nije na razini kakvu trebamo. Stanje na tržištu rada postaje sve kritičnije i već neko vrijeme osjećamo kroničan raskorak između tražitelja posla (nezaposlenih) i onoga što nam treba u gospodarstvu. HUP posebno ukazuje na neodrživi trend rasta nameta gospodarstvu. I na razini središnje države, gdje državni proračun raste u pravilu i više od stope rasta BDP-a, ali i na nižim razinama. Ovdje je vidljiva neobuzdana strast za povećavanjem lokalnih nameta, bez obzira je li riječ o lokalnim proračunima županija ili gradova ili o komunalnim i javnim poduzećima. To je, u grubim crtama, opći okvir u kojemu smo funkcionirali ne samo u 2007. godini, odnosno problema koji nisu u dovoljnoj mjeri rješavani. Treba ukazati i na strukturu relativno visokog rasta BDP-a koji se značajno temelji na prihodima koji se u velikoj mjeri generiraju uvozom, dakle potrošnjom i velikim državnim investicijama.

Koliko uspješnim možete ocijeniti rad HUP-a? Većina vaših prijedloga nije prihvaćena od strane države.
Ovdje postoje dvije razine: deklarativno se ističe uspješan socijalni dijalog, ali u stvarnosti to nije tako. Hrvatski poslodavci drukčije zamišljaju socijalni dijalog koji je u svom sadržaju različit od onoga što je u ovom trenutku društvo u stanju prihvatiti. HUP je nastojao, naročito 2007. godine, biti proaktivan, potičući raspravu o sadržajima važnim za hrvatsko gospodarstvo, ali nudeći i sasvim konkretna rješenja. Premijer Sanader je pokazao veliku otvorenost i spremnost za razvijanje socijalnog dijaloga, što smo mi u HUP-u spremni prihvatiti. Međutim, na nižim razinama državne vlasti postoje veliki otpori prihvaćanju drukčijih modela funkcioniranja administracije. Kada premijer i Vlada donesu odluku da se mora, barem jednom mjesečno, prihvatiti razgovor s predstavnicima poduzetnika organiziranih unutar HUP-a i da se razmatraju svi problemi koji se delegiraju s naše ili njihove strane, to se vrlo teško ostvaruje u praksi, osobito na nižim razinama administracije. I Vlada i HUP imaju veliku zadaću da taj odnos preokrenemo. Na lokalnoj razini još je gore. U našoj se zemlji mora prihvatiti opće pravilo uređenih sustava kako vlast nije sama sebi svrha, na bilo kojoj razini. Vlast mora služiti onima koji je financiraju: građanima i gospodarstvu. Hrvatski poslodavci žele sudjelovati u procesu kreiranja zakona, pravila, odluka kojima se utječe na naš poslovni život... Želimo participirati i mislimo da je to najprihvatljiviji model funkcioniranja.

Koliko ste dosad u tome bili uspješni?
Na puno segmenata jesmo. Puno se toga događa izvan dosega javnosti. O nekim stvarima i nije potrebno govoriti, a i pitanje je koliko su medijima pozitivne vijesti zanimljive za objavljivanje. Upravo zato imamo i zadaću da u javnim medijima promoviramo što više pozitivnih sadržaja iz gospodarstva jer oni postoje. Pojedina ministarstva doista kvalitetno prihvaćaju suradnju i to ne samo na deklarativnoj razini, ali u nekim slučajevima ima i nerazumijevanja, što će se vrlo uskoro, preuzimanjem standarda EU, razriješiti i ovaj će odnos i njima postati obvezan model. Ta komunikacija je zajednička zadaća. I kad govorimo o neefikasnoj administraciji, to je zato što kod nas još uvijek nije profunkcionirao takav model prema kojemu je administracija važan dio sustava koji mora isporučiti određeni standard kvalitete usluge svojim korisnicima, ali ne na način koji je administraciji prihvatljiv već onima koji se služe njihovim uslugama. O efikasnosti javne administracije ovisi i efikasnost cijelog sustava. Ključno je razumjeti da kada se govori o konkurentnosti hrvatskog gospodarstva postoji limit. Poduzeća ne mogu nadoknaditi nekonkurentnost države i svi moraju učiniti sve da postanu konkurentni u svom segmentu. Tek se onda čitavo društvo diže na ljestvici konkurentnosti. Ne može finsko gospodarstvo biti konkurentno ako i država nije konkurentna.

Očekujete li da će nova Vlada u tom dijelu učiniti neki pomak?
Najmanji pomaci su se tu događali. Naša je administracija u nekim segmentima lošija od one socijalističke. Broj državnih službenika rapidno se povećeva, a time, naravno, i trošak, ali ta gomila državnih službenika, koja se na državnoj i lokalnoj razini broji stotinama tisuća, u jednom trenutku postaje sama sebi svrha. Funkcioniraju na način da ništa ne isporučuju, samo koštaju. To je nešto što neprestano pokušavamo nametnuti kao temu i obvezu da država taj svoj dio mora razriještiti. To je njen pravi posao, a ne da se bavi biznisom, što kod nas u velikoj mjeri još čini. Država je kod nas i kao vlasnik i kao generator posla jedan veliki poduzetnik. A zapravo bi se trebala baviti ovim važnim projektom.

HUP je najavio zahtjeve s kojima će izaći pred novu Vladu kad bude formirana. Koji su zahtjevi?
Mi ćemo govoriti o nekoliko segmenata, jer ne možemo obuhvatiti sve probleme poslovne zajednice, te se usmjeriti na ključne sadržaje. Kao prvo to je porezni sustav i neporezna davanja, tzv. “skriveni nameti“, koji eskaliraju i imaju tendenciju da eksplodiraju izvan svake kontrole. Drugo što držimo ključnim je tržište rada, dakle radno zakonodavstvo, te pokušaj dogovora i stvaranja socijalnog pakta s našim socijalnim partnerima. Njegova je temeljna zadaća da prepoznamo međusobne potrebe, mogućnosti i na kraju obveze. Treći segment su aktivnosti koje svaki od nas mora učiniti kako bi svoj sektor pripremio za pristupanje EU. Čini mi se da nismo svjesni toga koliko je to zapravo blizu. Gospodarstvo će se pripremiti ili ne i onda opstati ili ne, ali država i administracija moraju jednako tako učiniti sve da svoje funkcioniranje pripreme tako da isporučuju svoj servis gospodarstvu i stanovništvu, kao što se to čini u svakoj efikasnoj europskoj zemlji.

Čini se da napetost između poslodavaca i sindikata raste i da su im stajališta sve udaljenija.
Mislim da se zapravo radi o nečemu drugome. Dosad su sindikati bili puno glasniji od poslodavaca. Možda se sada stvara dojam napetosti zato što smo mi ojačali svoju poziciju i bitno smo prisutniji na javnoj sceni kao ozbiljan, relevantan treći socijalni partner. I sada kad mi kažemo: pa ne možete forsirati Zakon o minimalnoj plaći, a da ne razgovaramo o tome što to znači za gospodarstvo, tko to plaća i s kakvim efektima i kakve to sve posljedice i kakve dobitke ili gubitke to može donijeti radniku, ali i samom gospodarstvu, sada kad se naš glas intenzivnije čuje, stječe se dojam pojačane napetosti. Prirodno je da mi o istim stvarima ne mislimo uvijek jednako, ali na kraju će se morati donijeti najkvalitetnije rješenje - ono koje je moguće za sve, ali koje neće ugroziti konkurentnost nacionalnog gospodarstva. Želimo razgovarati o tome što je zaista minimalna plaća, želimo vidjeti koji je to neoporezivi dio plaće. Ali jednako tako postavljamo pitanje: zašto se država ne bi odrekla jednog svog dijela? I nas zanima zašto je hrvatski radnik slabo plaćen. Zato jer je trošak poslovanja u ovoj zemlji  takav da ostaje malo prostora za povećanje plaća. Država se kod ove teme ne može držati po strani. Možda je došao trenutak da se i ona odrekne jednog dijela tog kolača u korist radnika, ali i ostavi više prostora samom poslodavcu i poduzetniku.

Svojedobno vam je premijer obećao izradu kataloga skrivenih nameta kao prvi korak u rješavanju tog pitanja. Dokle se stiglo?
Mi više od godine dana potičemo to pitanje i u našim susretima s premijerom, no dosad taj katalog nije napravljen. Posljednjih mjeseci se o tome nije razgovaralo, ali definitivno ćemo to pitanje otvoriti na prvom susretu s novom Vladom. To je dramatičan problem. Lokalne vlasti, komunalna poduzeća i javna poduzeća bez ikakve kontrole kreiraju svoje zahtjeve i zahvaćaju u džepove stanovništva i poduzeća bez ozbiljnih mogućnosti bilo kakvog utjecaja. Na razini države razgovoramo, diskutiramo i imamo mogućnosti upozoravati, ali na lokalnoj razini ne uspijevamo ništa učiniti. Zadnji je primjer voda i ovaj zagrebački pročišćivač. Tu dolazite u jezivu situaciju da ne možete ništa učiniti. Danas na primjeru zagrebačkog pročišćivača vidite kako lokalna samouprava može bez obzira na sve činiti to što čini. HUP više od dvije godine pokušava pomoći Diokiju, a i on je sam na svim instancama pokušao riješiti svoje pitanje. Pritom je Dioki samo ogledni primjer problema koji muči cijelo gospodarstvo, i ne samo u Zagrebu. Recimo spomenička renta koja će pozatvarati hotele u Opatiji ako se nešto ne dogodi. Opatijsko gradsko poglavarstvo donijelo je odluku o uvođenju obvezne spomeničke rente na temelju projekcije gradskog proračuna, odnosno njegovog popunjavanja. Uzimaju toliki dio od prihoda da ozbiljni poduzetnici, vlasnici hotela razmišljaju o zatvaranju hotela i prodaji jer im se ne isplati raditi.

S državne razine poručuju da oni tu ništa ne mogu.
Često se događa da se u administraciji svi proglašavaju nenadležnima. To je učinio i Ustavni sud u ovom slučaju s vodom i pročišćivačem. I tu onda postajete nemoćni. Sada se radi novi tarifni sustav u Zagrebu i neke su pretpostavke da će, kada se sve zbroji u zadnje dvije godine, s tim novim tarifnim sustavom trošak za vodu porasti devet puta! Gdje da poduzetnici nađu te rezerve iz kojih će pokriti takvo povećanje troškova. I onda se pitamo zašto hrvatski radnik nije dovoljno plaćen. Možda i jest, ali onaj u lokalnoj administraciji ili u komunalnim i javnim poduzećima.

Što kanite poduzeti u svim tim slučajevima s lokalnom samoupravom?
Registar nameta smo i tražili zato što u državi na jednome mjestu nitko ne zna koji su to nameti, tko ih je generirao, na osnovu čega i koliki je na kraju sve to iznos. Nakon toga se moraju dogovoriti mehanizmi uz pomoć kojih će ti nameti biti kontrolibilni. Dakle koja će biti uloga države i gospodarstva, odnosno socijalnog partnerstva, pri određivanju pojedinih tarifa. To je sada prepušteno samo politici i vijećnicima koji sjede u gradskim, županijskim  skupštinama i vijećima, odnosno poglavarstvima. Njima se množe ambicije, a da pritom ne razmišljaju o posljedicama svojih odluka po gospodarstvo i stanovništvo. Sada se u pregovorima oko nove Vlade govori o decentralizaciji. Mi se samo plašimo da to ne bi značilo nove financijske pritiske i na gospodarstvo i na stanovništvo iz lokalne samouprave, a da se državni proračun neće odreći ničega i da će ukupna masa davanja porasti.

Pregovara se i oko zabrane rada nedjeljom. Kakav je stav udruge kojoj ste na čelu?
To je pitanje potpuno prebačeno na politički teren, a i ranije su se rasprave, manje-više, vrtile unutar političkih stajališta. Moj je stav da to pitanje treba promotriti s gospodarskog, socijalnog i na kraju društvenog aspekta. Moraju se pobrojati svi razlozi za i protiv te na racionalan način donijeti odluku koja će jedinstveno vrijediti za sve. Očito je da ne postoji dovoljno volje da se pitanje rada prodavaonica nedjeljom iz političke sfere prebaci u gospodarsku i da se argumentima razgovara o posljedicama, uzrocima i učincima ovakve ili onakve odluke.

Činjenica je da u HUP-u postoje oni koji zagovaraju rad nedjeljom i oni koji su protiv toga. I zato držim da stav na tu temu na razini cijelog HUP-a nećemo niti donositi, a ako Udruga trgovine, koja je vrlo snažna u HUP-u, donese svoj zaključak, mi ćemo to promovirati kao stav Udruge trgovine u HUP-u. Oni su već jednom izašli sa svojim stavom te rekli da bi rad nedjeljom trebalo jedinstveno regulirati i da ne bi trebalo raditi nedjeljom.

Je li HUP konkurencija Hrvatskoj gospodarskoj komori?
Mi surađujemo s HGK u segmentima gdje je to potrebno. Komora ima velike resurse, ima ogromna financijska sredstva, ima 600 zaposlenih i sigurno da se u tom segmentu pronalazi dovoljno kvalitetnih sugovornika da zajednički diskutiramo određene teme.

Obvezna članarina za HGK također spada u jedan od onih 80-ak prikrivenih nameta...
Sasvim smo jasno rekli kako s obzirom na način na koji se prikupljaju prihodi za HGK oni ne mogu imati karakter članarine. Oni imaju porezni karakter jer Porezna uprava kontrolira uplatu doprinosa za Komoru. Prihodi Komore rastu proporcionalno s prihodima gospodarstva. Dakle, Komora uzme 200 milijuna ili 300 milijuna kuna, Hrvatske šume na jednak način uzmu 400 milijuna, Hrvatske vode 400 milijuna, a možda i više, no mi to ne znamo, Turistička zajednica uzima 400 milijuna ili 500 milijuna... A poticaji gospodarstvu u Ministarstvu gospodarstva su protekle godine iznosili jedva 150 milijuna kuna. Ova nas situacija dovodi do one paradoksalne situacije da zatražimo: nemojte nam davati nikakve poticaje, samo nam ukinite nekoliko nameta.

Gospodarske komore postoje i u drugim zemljama, ali mislim da je sada stvarno krajnji čas da se i kod nas otvori pitanje načina funkcioniranja i financiranja HGK. Mi nismo konkurenti, jer to i ne možemo biti. Ne možemo mi s 30 zaposlenika i tridesetak puta manjim proračunom konkurirati jednom sustavu s preko 600 zaposlenih. Ali činjenica je da mi generiramo društveni utjecaj u onom segmentu gdje želimo nametnuti stav da se bez gospodarstva ne može ni u jednom segmentu donositi odluke koje direktno utječu na njegovu konkurentnost i mogućnost rada. A to su ove teme o kojima sada razgovaramo. Taj način djelovanja od Komore ne vidimo, a mislimo da bi trebalo. Osobito s obzirom na njihove resurse.

Što očekuje poduzetnike u 2008.? Guverner Hrvatske narodne banke najavio je rast inflacije na 4,5 posto. Očekuje se rast cijene energenata, sindikati traže veće plaće...
Troškovi poslovanja će se povećati, ali ne svima jednako. Postojat će i pritisak za povećanjem plaća i sigurno je da ćemo doći do teme socijalnog pakta, da vidimo granicu potrebnog i mogućeg. Ono što nas zaista najviše treba zaokupiti je da učinimo sve, u onom dijelu u kojemu smo odgovorni, kako bismo se što kvalitetnije pripremili za ulazak u EU. To doista nije fraza već prijeka potreba. Ako se čitavo društvo na to neće pripremiti imat ćemo velikih problema. Gospodarstvo je žilavo i ono će uvijek učiniti dovoljnu razinu promjene da može funkcionirati i preživjeti i na tom tržištu. Ali ako se država i društvo u svim svojim segmentima ne pripremi za taj ulazak, to će biti izuzetno bolno i teško.

Ne možemo s ovakvom neučinkovitom i glomaznom administracijom i birokracijom i stupnjem vladavine prava graditi vlastitu konkurentnost. To se mora shvatiti vrlo ozbiljno. Potom pitanje tržišta rada. Kako ćemo i iz kojeg kontingenta crpsti dovoljnu količinu kvalitetne radne snage. Danas hrvatskom gospodarstvu u svim segmentima nedostaje ljudi. U Hrvatskoj je zaposlenost svega 48 posto, a u EU se teži 70 postotnoj. To je dramatična razlika. Kod nas 48 posto ljudi proizvodi i pokušava hraniti preostali dio. Treba znati i da su veliki dio u tih 48 posto oni koji rade u državnoj upravi i javnim poduzećima, pa je pitanje koliko doista ljudi stvara novu vrijednost iz koje se prikupljaju prihodi za financiranje ovog drugog dijela društva koje radi u javnoj upravi ili uopće ne radi. Sve su to ozbiljna pitanja i vrlo konkretni poslovi koji će dočekati novu Vladu. Neće tu više biti pitanja o prošlosti već čitav set pitanja za budućnost koja će se morati rješavati. Budućnost nije na čekanju.