0

HNB šteti hrvatskim izvoznicima

Darinko Bago, predsjednik Uprave Končar - Elektroindustrije d.d. i predsjednik udruge Hrvatski izvoznici, zadovoljan je Hrvatskom izvoznom ofenzivom, iako priznaje da strategija nije obuhvatila sve, prije svega dio vezan za monetarnu i fiskalnu politiku. No, gospodarstvenici su, kaže,  pragmatični i ohrabruje ih činjenica da se Vlada prihvatila izrade projekta od kojeg će gospodarstvenici već ove godine imati koristi. S druge strane, hrvatski izvoznici nezadovoljni su Hrvatskom narodnom bankom, koja bi trebala biti jedan od pokretača hrvatskog gospodarskog razvoja, čiji su predstavnici, usprkos pozivu, izostali i s ovogodišnje Konvencije. Osim o izvozu, s predsjednikom Uprave Končara razgovarali smo i upravljanju tečajnim rizicima, o privatizaciji holdinga i društava-kćeri, suradnji s Gredeljom, ulaganjima u obrazovanje zaposlenika te o Končarovim projektima: tramvaju, električnom vlaku, vjetrogeneratoru, transformatoru, računalu…

Postoji li nešto što Hrvatska izvozna ofenziva nije obuhvatila, a trebala je?
Svakako da nedostaje, prije svega dio vezan za politiku tečaja kune, odnosno monetarne i fiskalne politike. Pojavili su se prigovori kako programu nedostaje cjelovita studija industrijalizacije zemlje, i to je točno. Ali gospodarstvenici životu pristupaju krajnje pragmatično. Dok se izradi program industrijalizacije ili neki drugi cjelovit program proći će sigurno nekoliko godina, a u međuvremenu bi pomoć izvoznicima izostala. Od programa HIO izvoznici će imati koristi već ove, ali i idućih godina. Za nas je ohrabrujuća činjenica da je Vlada prihvatila i vodila izradu ovog projekta jer to znači da je svjesna kako neke stvari u gospodarstvu, a posebice u izvozu, nisu onakve kakve bi trebale biti pa se i sama prihvatila njihovog sređivanja.

Kakve rezultate očekujete i u kojem segmentu najviše?
Vlada je odobrila samo u ovoj godini direktno 27 milijuna kuna raznih poticaja koji su u suglasju s kriterijima EU za promicanje izvoza. Namjena sredstava je podizanje efikasnosti postojećih izvoznika, a jasno i u sljedećim godinama za povećanje broja novih izvoznika. To nije veliki novac u usporedbi sa sredstvima koja se daju za druge poticaje. Sa svim ostalim mjerama koje prate te osnovne mjere hrvatski bi izvoznici trebali dobiti oko 100 milijuna kuna, što je znatno, znatno više od ranijih godina kada po tim osnovama nije uopće bilo sredstava.
Sada krećemo s dodatnom edukacijom ljudi o svakoj mjeri pojedinačno te kako koju mjeru primijeniti u vlastitom poslu. Pretpostavljamo da će biti i određenih promjena u predviđenom provođenju mjera jer nije realno da se sve dobro artikulira otprve.

Poduzetnici koji su govorili na konvenciji najviše su primjedaba imali na troškove, komunalne naknade, cijene komunalija... Čini se da je to najveći problem u ovom trenutku. Kako tu država može pomoći?

Pa to je prirodno. Izvoz je najsloženiji poslovni pothvat u prodajnom lancu. On, za razliku od prodaje na domaćem tržištu, traje duže i rizici su znatno veći. Kad u inozemstvu dogovorite neki posao i preuzmete obveze, a iza toga stoje i garancije banke i cijeli aparat, te krenete ralizirati posao i ulazni vam troškovi iznenada porastu za tko zna koliko posto, to je katastrofa za posao. Čini mi se da ljudi koji donose odluke na razini lokalne uprave i samouprave, ali i države, a ne sporim njihovo pravo da oni te troškove korigiraju, moraju razmišljati o posljedicama koje njihove odluke imaju i na izvoznike. Njih ništa ne sprečava da donesena poskupljenja stupaju na snagu za šest mjeseci ili godinu dana. Time bi izbjegli šokove kod poduzetnika, posebice izvoznika, a oni bi znali s kakvim troškovima ulaze u svoje kalkulacije. To bi jednostavno trebao biti standard ponašanja.

Na ovogodišnjoj Konvenciji nije bilo spominjanja tečaja. Je li to uopće tema o kojoj još treba razgovarati?
Politika tečaja ne može se promatrati izdvojeno, bez cjelovitog ekonomskog programa nastalog kao konsenzus svih relevantnih političkih čimbenika u zemlji. U Hrvatskoj prevladava uvjerenje da će ulaskom u EU svi negativni efekti, nastali kao posljedica nedostatka jedne jasne i čvrste ekonomske politike, jednostavno nestati. A posljedica pomanjkanja jedne takve politike svih ovih godina je zaostajanje u izvozu. To je jednostavno činjenica. Programu HIO nije bio cilj promijeniti ono što nitko dosad nije uspio promijeniti već da se  aktivira potencijal koji postoji u našem okruženju. I neki govornici koji su bili kritični prema programu HIO naglasili su kako takve mjere mogu podići izvoz za 15-20 posto. Nismo ni planirali više. I u Austriji, čiji model je uzet za osnovu programa HIO, na taj su način ostvarili rast izvoza za 20 posto, a nakon toga su zadržali uobičajeni trend rasta.

Govori se neprestano o nepostojanju industrijske strategije. Što bi takva strategija morala sadržavati?
Hrvatska spada u kategoriju manjih zemalja. Ako želi zadržati i povećati standard svojih građana mora biti jako vezana s međunarodnim gospodarstvom. I izvoz i uvoz moraju biti vrlo intenzivni jer ne možemo sve proizvoditi, budući da je naše tržište vrlo malo. Prema tome, morali bismo se usmjeriti po metodi izvrsnosti, uvažavajući naše komparativne prednosti, na proizvodnju određenih proizvoda, ne samo za Hrvatsku već i za svjetsko tržište, pa da iz tih deviznih priljeva možemo kupovati sve ono što nije ekonomski opravdano proizvoditi kod kuće. Činjenica je da možemo povisiti naš BDP s postojećom industrijom za oko 20-ak posto. Ali ostaje pitanje kakva je naša budućnost. Mislim da naša industrija u cjelini mora biti zasnovana na gospodarstvu baziranom na znanju i da to mora biti temelj industrijske strategije.

Ide li politika Vlade i društva u tom smjeru?
Vlada je donijela odluku o uključenju Hrvatske u društva znanja po uzoru na neke razvijene zapadne zemlje, a uvođenje obvezne srednje škole konkretan je iskorak u tom pravcu. To je obveza po kojoj svako dijete mora 50 posto više vremena provesti u školi. Taj cilj nije jednostavno riješiti ni u financijskom ni u kadrovskom smislu. Naravno, nužno je usmjerenje na cjeloživotnu edukaciju. U posljednjih dvadesetak godina znanje čovječanstva je udeseterostručeno. Ako se netko u tom razdoblju nije usavršavao po prirodi stvari zaostaje sa znanjem za onima koji su u isto vrijeme učili. Prošlo stoljeće bilo je karakterizirano po sili kao sredstvu za ostvarivanje ciljeva. Danas je sredstvo za ostvarivanje političkih, ali i gospodarskih ciljeva znanje, pa se čak i suvremena kolonizacija provodi znanjem, ne silom. Pitanje odnosa prema znanju nije samo pitanje Vlade. Zašto sveučilišta ne vode brigu o tome gdje njihovi proizvodi-studenti završavaju? Ako odete na web-stranicu bilo kojeg vodećeg američkog sveučilišta, vidjet ćete da oni imaju statističke podatke o tome otkud su došli i kamo su otišli njihovi studenti, a to znači da i danas znaju gdje su njihovi studenti koji su diplomirali prije deset, dvadeset i više godina. Ta je briga ujedno i odnos prema znanju. Mi u Končaru već četrdeset godina imamo razrađeni sustav edukacije zaposlenih. U prosjeku svaki naš zaposlenik provede dva i pol dana na doedukaciji. Takav prosjek nećete naći u Hrvatskoj ni u poduzećima manjima od nas. Mi u Končaru smatramo da sva naša snaga proizlazi iz znanja naših ljudi, a to je i život višestruko potvrdio.

Koliko je to u novcu?
Godišnje financiramo 60-90 stipendista, plaćamo zaposlenima škole stranih jezika, poslijediplomski, doktorski  i specijalistički studij, seminare, kurseve, a to je samo za visokoobrazovani kadar. Međutim, ne smijemo zaboraviti kako ništa nema bez radnika. Jedan dobar radnik mora imati od pet pa do čak 20 raznih certifikata koji se moraju periodički obnavljati, zavisno od složenosti posla koji obavlja. Kad zbrojimo sve skupa, za obrazovanje izdvajamo 50-ak milijuna kuna.

A menadžeri?
Svaki menadžer mora minimalno 14 dana godišnje provesti na edukaciji. O njima se vodi posebna briga. Gleda se gdje, po procjenama članova Uprave Končara i naših stručnih ljudi iz kadrovske službe, postoje rupe u njihovom znanju pa im se daju upute kojim novim znanjima moraju ovladati. Ponudimo im tri-četiri moguća mjesta za edukaciju, a oni od toga biraju što im je najprihvatljivije.

Koliko se boljim upravljanjem tečajnim rizicima mogu spriječiti problemi vezani uz tečaj?
Tečajni rizici su vrlo važni. Jedan od načina izbjegavanja tečajnih rizika je vrlo jednostavan - ako ugovor imate u eurima uvoz ostvarujete dominantno u eurima, a ako je ugovor u dolarima uvoz ostvarujete u dolarima. Naravno, u Končaru radimo i hedging, osiguravamo se od tečajnog rizika, ali to nije dovoljno. Hedging je dobar za proizvođače robe široke potrošnje, gdje je naplata 60-90 dana ili su rokovi isporuke vrlo sigurni. Međutim, kad je riječ o opremi za investicijsku izgradnju, problem je puno složeniji. Zna se dogoditi da prođe više od godinu dana od trenutka kad ste predali ponudu do ugovaranja. Tko će osigurati tečajne razlike od godinu dana, a još nemate niti ugovor. Kad potpišete ugovor, tek tada možete napraviti ugovor o hedgingu. No, ti su ugovori vrlo kruti i nisu povoljni za nas proizvođače opreme, gdje može doći do velikih kašnjenja. Naime, oprema se ugrađuje serijski, pa ako netko ispred nas kasni, posljedice će se odraziti i na nas, a u ugovoru o hedgingu rokovi su fiksni. Zato danas za tečajne rizike mi iznalazimo polurješenja koja nas svakako ne zadovoljavaju. No, kad govorimo o opremi za investicijsku izgradnju prirodno se nameće pitanje bankarskih garancija i njihove cijene. Primjerice, za garancije na takvim velikim poslovima morate imati nekretnine u vrijednosti 1,2 puta većoj od visine potrebnih garancija. U SAD-u i nekim drugim zemljama postoje fondovi, ali i osiguravajuća društva, koja relativno jeftino podržavaju proizvodnju za izvoz, uključivo i osiguranje potrebnog garantnog potencijala te znatno fleksibilniji hedging. Kod nas svega toga zasad nema, mehanizme treba izgraditi, ali i za to treba vrijeme. To su sve elementi koji sprečavaju Končar i neke druge tvrtke da se još snažnije šire.

Postoji li interes među onima koji bi vam u tome trebali biti partneri da se razvijaju takvi proizvodi?
Hrvatska je bankarski Eldorado. Po jednom euru koji banka okrene u Hrvatskoj, u odnosu na recimo Italiju, u prosjeku se 2-2,5 puta više zaradi. Dok god imaju mogućnost takvih plasmana, banke nemaju interesa raditi s poduzećima na afirmaciji izvoza. Ako uzmemo u obzir i rizike u izvozu, postavlja se prirodno pitanje - zašto bi banke radile projekte za izvoz, pa nisu ni one humanitarne udruge.
Razvijene zemlje taj problem rješavaju administrativnim mjerama koje su nastale kao posljedica jasne gospodarske politike zemlje. Uz Vladu, HNB bi trebala biti jedan od pokretača hrvatskog gospodarskog razvoja, ali mi iz gospodarstva uopće je ne doživljavamo tako. Slažem se s tim kako je stabilnost tečaja za nas vrlo bitna, i to jest temeljna uloga HNB-a. Ali oni nisu strano tijelo u Hrvatskoj pa njihovo današnje ponašanje šteti hrvatskim izvoznicima.

Kakve mjere očekujete od njih?
HNB i hrvatska Vlada moraju djelovati zajedno te preko fiskalne i monetarne politike, uz aktivnu brigu o stabilnosti tečaja, moraju voditi brigu o ekonomskom rastu, a to prije svega znači o izvozu i zapošljavanju. Jasno je da je Hrvatska atipična zemlja jer ima veliki priljev iz inozemstva od deviznih doznaka, veliki priljev deviza od prodaje nekretnina, potom od turizma, a sve to skupa stvara sliku kako kuna treba još jačati. Postavlja se pitanje je li to tako. Ako jest, onda nam ne treba industrija. No, jasno je da nam industrija itekako treba, ali prije svega ona koja ima aktivnu ulogu na međunarodnom tržištu. Stoga zdrava pamet nalaže da, osim Vlade, i HNB mora osigurati toj industriji barem onakvu poziciju kakvu ta industrija ima u razvijenim zemljama.

Končaru su izgledna dva procesa. Jedan je privatizacija od strane Vlade, vjerojatno po novom Zakonu o privatizaciji, a drugi je onaj koji se događa na razini vaših društava-kćeri, gdje vi prodajete, odnosno kupujete udjele. Kako teku ti procesi?
Analizirali smo svjetska iskustva koja pokazuju, posebice u zadnjih desetak godina, da se zaposleničko dioničarstvo provodi, ali najčešće do 25 posto minus jedne dionice. Pokazalo se da ono dodatno stimulira radnike koji znatno kvalitetnije obavljaju svoje poslove, a od toga u konačnici najveći interes imaju većinski vlasnici. Utvrdili smo kako bi jasna vlasnička struktura u društvima-kćerima imala pozitivan odjek kod investitora, a nakon što je takav stav zauzeo i Nadzorni odbor na posljednjoj Skupštini dioničara dobili smo suglasnost za prijedlog vlasničkog restrukturiranja portfelja. Ni mjesec dana nakon Skupštine cijena dionica Končar - Elektroindustrije skočila je za više od 20 posto. Vlasnici će nešto izgubiti prodajom dionica radnicima po povlaštenoj cijeni, ali su već nakon odluke Skupštine kroz porast cijena dionica taj gubitak naplatili, a i još nešto zaradili.

Koliko će taj proces trajati?
Otprilike oko četiri godine.

A privatizacija holdinga?
To nije u domeni menadžmenta. To ne znamo. Vlada raspolaže s oko 52 posto dionica, koliko kontrolira kroz Kapitalni fond, HZMO i HFP. Na njima je da odluče što će biti s tim. Usmena obećanja i sindikatima i menadžmentu idu u pravcu radničkog dioničarstva do 25 posto minus jedne dionice.

Kako vidite budućnost Končara?
Napravili smo svoj strateški plan za sljedećih pet godina koji je prošle godine prihvatio NO. Danas imamo 20 poduzeća, a plan podrazumijeva da ih bude 17. Ostala je dilema oko kućanskog programa. Sve ukazuje na to da bi i to trebao biti naš osnovni, core biznis. Ali kako se ne bismo zalijetali, rekli smo da ćemo za dvije godine još jednom preispitati je li taj stav u redu. Na razini Končara nismo dirali vlasničku strukturu, niti to imamo pravo raditi. Nije naša nadležnost. Cijeli program je rađen kao da neće biti nikakve vlasničke promjene.

Kako se izračunavaju udjeli u konzorciju s Gredeljem?
Tramvaj se sastoji od projekta tramvaja i potprojekata te niza komponenti. Vlasništvo cjelokupnog projekta i potprojekata je unaprijed dogovoreno između partnera. Komponente jedanput proizvodimo mi, drugi put Gredelj, a pokatkad ih kupujemo izvan sustava. S Gredeljem se dogovaramo - ovo je vaš dio isporuke, ovo je naše, a ovo moramo kupiti mi jer mi to ugrađujemo, ovo morate kupiti vi...  Nema problema o izračunavanju udjela partnera u konzorciju CROTRAM.

Kako posluje tvrtka koju ste osnovali s kineskim partnerom?
Osnovali smo tvrtku u rujnu 2006. i ona je u probnom radu. Prolazi sve procese koji su potrebni za certificiranje opreme koja je potrebna za tržišta Kine i susjednih zemalja. Dosad su rezultati odlični, nismo imali nikakve probleme.

Najavili ste osnivanje centara izvrsnosti za transformatore i električna tračnička vozila. Što bi se u tim centrima izvrsnosti trebalo događati?
Centar izvrsnosti je mjesto koje objedinjuje i koordinira sva znanja potrebna da se neki proizvod, koji mora biti konkurentan u svijetu, razvija, proizvodi i plasira na svjetskom tržištu. To je mjesto gdje su sva ta znanja koncentrirana. Na Hrvatsku otpada 0,06 posto cjelokupnog stanovništva svijeta, a proizvodi 3 posto svjetske proizvodnje transformatora. To znači da po glavi stanovnika proizvodimo 50 puta više transformatora od svjetskog prosjeka. To nam daje za pravo da se smatramo izvrsnima za taj proizvod. Kroz organizaciju centra izvrsnosti tom proizvodu želimo osigurati budućnost. Na fakultetu Elektrotehnike i računarstva osniva se specijalistički studij transformatora. Svi koji žele posebna znanja o transformatorima na fakultetu, mogu ih dobiti kroz taj studij. Na tom studiju osim ljudi s FER-a sudjeluju i svi oni koji imaju što reći o transformatorima, ne samo iz Končara nego i iz Hrvatske elektroprivrede, potrošači transformatora, ljudi s drugih fakulteta iz Rijeke, Splita, Osjeka i Zagreba. Stvara se organizirana grupa ljudi koji se bave transformatorima. Rezultat toga je da smo već na samu najavu osnivanja dobili upite iz Mađarske, BiH i Austrije kad počinje studij, kako mogu studirati, po kojim cijenama. Studij je inače na engleskom jeziku.

Dakle tu se stvara potencijalni kadar?
Interes Hrvatske, grada Zagreba, ali i Končara je osnivanje centra izvrsnosti za transformatore. Uz aktivnosti na fakultetima za očekivati je daljnji rast proizvodnje transformatora, ali i prateće industrije.

Kako teče projekt vjetroelektrana koji je najavljen kao potencijalni izvozni proizvod?
Planiramo u ovoj godini, do ljeta, početi s tipskim ispitivanjima. Ispitivanja našeg vjetroagregata trebala bi trajati devet do 12 mjeseci. Možemo očekivati da od iduće godine ozbiljno počnemo nuditi vjetroelektrane kao svoj proizvod. Nakon uspješne izrade prototipa trebamo referencu tj. izgradnju jedne vjetrofarme koja će biti spremna za rad u drugoj polovici 2008. godine.

Očekujete li u tome podršku države?
Dobili smo podršku Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, Ministarstva gospodarstva, Ministarstva zaštite okoliša i graditeljstva jer bez toga ne možemo ni početi raditi prototip. Kad završimo prototip, već smo razgovarali s HBOR-om da nam daju potporu za izgradnju vjetrofarme, a nakon toga ćemo biti spremni za izvoz.