0

Damir Kuštrak, predsjednik HUP-a i izvršni potpredsjednik Agrokora

Pružili smo ruku, ali očekujemo nešto zauzvrat

Damir Kuštrak govori što sadrži Bijela knjiga priređena za Vladu, o tome kako teku razgovori sa sindikatima i Vladom o minimalnoj plaći i sporazumu o socijalnom pratnerstvu, o Hrvatskoj gospodarskoj komori i gospodarskom pogledu na događaje oko Kosova

Razgovarao Većeslav Kocijan

Pogledajte intervju sa Damirom Kuštrakom

Kada smo prije godinu dana razgovarali bili ste upravo izabrani za predsjednika HUP-a. Tada ste najavili ambiciozne planove vezane uz HUP. Kako teče njihovo ispunjavanje?
Prošlo je malo manje od godinu dana. Realizirali smo predstojeći dan poduzetnika, na kojemu će biti i skupština HUP-a. Na njoj će biti izglasan novi statut, Vijeće članica je prihvatilo novi pravilnik o članarinama, krajem prošle godine organizirali smo okrugli stol s političkim strankama uoči parlamentarnih izbora, a cijelo smo vrijeme pokušavali biti što prisutniji u javnosti želeći da se čuje naš glas o pojedinim temama koje su danas aktualne.

Tada ste najavili i veći utjecaj HUP-ovih regionalnih ureda, no čini se da svi nisu zadovoljni kako teče decentralizacija. Evo, primjerice, dalmatisnki Trenton tvrdi kako je HUP previše centraliziran i da je zapravo udruga trgovaca.
HUP se sastoji od 23 granske udruge i svaka se od njih treba boriti za svoje specifične interese, a HUP u cjelini za opće interese poslodavaca bez obzira na to čime se bave.

HUP ove godine obilježava i 15 godina od osnutka. Je li opravdao svoje postojanje i što se promjenilo u percepciji poduzetnika u tom vremenu?
Rekao bih da se percepcija promijenila, ali ipak ne dovoljno. HUP je definitivno prepoznat kao reprezent poslodavaca i poduzetnika. Na kraju krajeva mi smo u tom smislu jedini predstavnici u Gospodarsko-socijalnom vijeću. Naravno, potrebno je još mnogo toga učiniti, međutim mi smo ograničeni našim financiranjem, a osobito s postojanjem ovakvog modela financiranja Hrvatske gospodarske komore, koja nam je u jednom dijelu i konkurent.

Za predstojeći Dan poduzetnika, koji je HUP-ov godišnji središnji događaj, najavali ste Bijelu knjigu za Vladu, svojevrsni spisak zahtjeva poduzetnika prema izvršnoj vlasti. Što ona sadržava?
Ona se sastoji od dva dijela. U prvom su naši pogledi na nekoliko ključnih tema koje su promovirane i na posljednja dva Dana poduzetnika. Riječ je o industrijskoj politici, o opterećenju gospodarstva i o tržištu rada. To su tri ključne teme koje HUP zanimaju. U drugom dijelu Bijele knjige smo dali našim granskim udrugama da svaka za sebe napravi popis problema koji ih tište. Smatramo da je brzina reformi prespora u Hrvatskoj. Na kraju krajeva to se pokazalo i na ovoj raspravi o proračunu. Sada se traži nekakav konsenzus, što mislim da nije realno jer oko nekih stvari nikad neće biti konsenzusa, ali to ne znači da se reforme ne trebaju provoditi.

Subvencije u hrvatskom proračunu za ovu godinu iznose milijardu eura i ne znam može li itko dokazati kakvu će one korist gospodarstvu donijet

Kakvu reakciju na vaše zahtjeve očekujete od Vlade? HUP-ove dosadašnje inicijative, od porezne reforme do reindustrijalizacije, nisu bile prihvaćene. Što ćete poduzeti ako se Vlada ogluši na vaše zahtjeve?
Točno je da nisu prihvaćene. Ova Bijela knjiga je napravljena jer je naša dužnost da Vladu upozorimo na probleme. A Vlada je ta koja je odgovorna, prije svega pred Saborom, a onda i pred biračima. Na njima je da sami izaberu hoće li poslušati naš glas ili neće. Naravno, bilo bi bolje da to učine. Jer, poduzetnici i kapital imaju neku svoju logiku. Ako im okruženje ne odgovara ovdje, otići će negdje drugdje. Tako je to svuda. Moramo voditi računa o tome da je riječ o globalnom tržištu i da se hrvatske tvrtke već dobrim dijelom tako ponašaju.

Što je od traženih reformi i zahtjeva za poduzetnike najvažnije?
Dvije su vrlo važne. Zadnji put se nekakvo rasterećenje gospodarstva dogodilo 2000. godine kada su smanjeni doprinosi za socijalno osiguranje. Od onda do danas ne da nije bilo nikakvih rasterećenja nego se pojavio čitav niz novih opterećenja. Doduše ne direktno od središnje države već na lokalnoj razini - ono što mi kolokvijalno zovemo skriveni nameti. Mi ni dandanas nemamo registra tih nameta, a kamoli da se netko ozbiljnije pozabavio time koji su sve njihovi negativni učinci.

Druga je tema tržište rada. Mislim da je tržište rada u vrlo kompleksnoj situaciji u Hrvatskoj. To se vidi po činjenicama. Razlika između statističke i anketne nezaposlenosti je vrlo velika. Mislim da je čak anketna nezaposlenost pala na 8 posto, a s druge strane HUP pokušava govoriti o stopi zaposlenosti u odnosu na aktivno stanovništvo, što je danas terminologija koja se upotrebljava u EU. Ako nam radi samo 48 posto aktivnog stanovništva onda tu nema sreće.

Što kažete na najavu Vlade o promjenama vezanim uz Hrvatsku gospodarsku komoru i dramatičnu reakciju predsjednika HGK koja je nedugo zatim uslijedila?
Premijer Ivo Sanader je to napravio na našu inicijativu. Upozorili smo ga da je samo u posljednje četiri godine Gospodarska komora iz gospodarstva izvukla milijardu kuna. Mi baš ne vidimo velikog efekta od tih milijardu kuna, a i ovakav model financiranja ne postoji nigdje više u Europi osim u Hrvatskoj. Želim jasno reći kako HUP nije protiv Komore. Mi smo samo za to da se ona reformira. Prije svega mora se reformirati model njenog financiranja. Ako ona ima određeni broj javnih ovlasti onda se zna tko to treba platiti. Dakle, ta tema je otvorena i obećanje je premijera da će ona uskoro biti formalizirana i u obliku nekakvog razgovora o zakonu.

Možete staviti u nekakve relacije HUP i HGK?
HGK ima 20 puta veći budžet od HUP-a. Ima 600 zaposlenih, a HUP 30. Mi smo dobrovoljna organizacija, a HGK nije i ono što je potpuno apsurdno u ovom modelu financiranja je da se doprinos računa kao postotak od ukupnog prihoda i, što je još gore, da neplaćanje tog doprinosa Porezna uprava tretira kao da niste platili porez, što je apsurdno za članarinu u jednoj organizaciji.

I iz Hrvatske i izvana može se čuti da je neučinkovita javna uprava najveći problem za hrvatsko gospodarstvo. Što ona konkretno znači za poduzetnike?
To znači da je javna potrošnja 50 posto hrvatskog BDP-a, a s takvom javnom potrošnjom nije moguće postići stope rasta od 6 ili 7 posto. To je jedna od rijetkih stvari u ekonomiji koja se da empirijski dokazati. Prema tome jasno je da treba javnu potrošnju smanjiti i da netko za to mora preuzeti odgovornost. To je prije svega odgovornost Vlade, odnosno u ovom slučaju koalicijskih partnera. Mi se mnogih tema u našoj Bijeloj knjizi nismo ni dotakli, poput zdravstva, brodogradnje... Dovoljno je reći da subvencije u hrvatskom proračunu za ovu godinu iznose milijardu eura i ne znam može li itko dokazati kakvu će one korist gospodarstvu donijeti.

Očekujte li reakcije sindikata na Bijelu knjigu?
Očekujemo reakciju, ali ne znamo kakva će ona biti. U posljednje vrijeme smo pokušali intenzivirati bilateralne susrete sa sindikatima, dakle bez prisutnosti Vlade, i mogu reći da se oni razvijaju u dobrom smjeru jer postoji visok stupanj razumijevanja. Naravno, uvijek ćemo imati suprotstavljene interese, ali mi se čini da ćemo se ipak uspjeti dogovoriti oko nekih zajedničkih točaka, kao što smo se već djelomično dogovorili u nekim segmentima, primjerice kad je riječ o minimalnoj plaći.

U posljednje vrijeme kao da se osjeća pojačana napetost između sindikata i poslodavaca.
Ne. Sindikati planiraju organizirati jedan prosvjed koji će se dogoditi bez obzira na to hoće li se u međuvremenu neke stvari riješiti ili ne. Poslodavce jako zanima tržište rada, a i njih to zanima. Suština je samo u tome hoće li reforme u tom segmentu biti u funkciji rasta konkurentnosti hrvatskog gospodarstva ili u funkciji zaštite onih koji trenutačno imaju posao.

Vlada očekuje od poslodavaca intenzivniju suradnju sa sindikatima. Trebali bi se dogovoriti oko minimalne plaće, novog Zakona o radu, socijalnom paktu...

Vlada očekuje da se mi dogovorimo, tako da ona ne bi morala arbitrirati. Smatram, međutim, da to nije dobar stav. Ako je riječ o socijalnom partnerstvu Vlada se mora aktivno uključiti na način da kaže koji su njeni interesi i ciljevi u tom segmentu. Niti se može pojaviti kao arbitar, niti se može izvlačiti od svoga dijela odgovornosti. Ako je Vladi u interesu snažniji rast konkurentnosti gospodarstva, onda je jasno što joj je činiti.

Kako teku pregovori oko minimalne plaće? Sindikati traže povećanje od 8 posto i da cijela minimalna plaća bude neoporeziva, a poslodavci i Vlada kažu kako je to nemoguće. Hoće li na kraju ipak presuditi Vlada?
Dogovorili smo sa sindikatima zajednički stav da minimalna plaća, ako se već uvodi kao zakonsko rješenje, mora biti neoporeziva. Rekacija ministra Šukera je bila negativna. Sljedeći je problem iznos. Koji postotak minimalne plaće od prosječne ona treba iznositi. Mi smatramo da treba krenuti od sadašnjeg faktičnog stanja, a to je 35 posto i vjerujem da ćemo se dogovoriti sa sindikatima da Ekonomski institut napravi analizu učinaka eventualnog povećanja tog postotka. Naime, osim o postotku treba voditi računa i o nominalnim iznosima. Trenutačno je hrvatska minimalna plaća apsolutno najveća od plaća u svim tranzicijskim zemljama osim Slovenije. I to ne samo nominalno već i po paritetu kupovne moći. Te dvije stvari moramo staviti u kontekst, i zato smo se dogovorili da Institut napravi nešto na temelju čega bi se dalje moglo razgovarati.

Hoće li dogovor sa sindikatima biti postignut u vremenu koje je odredila Vlada?
Ne. Nećemo se dogovoriti u tom vremenu. Mislim da to čak ni za sindikate nije nekakav conditio sine qua non. A Vladi se žuri iz nekih drugih razloga.

Iz kojih razloga?
Žuri joj se ne bi li se stvorio dojam kako u Hrvatskoj vlada socijalno partnerstvo na visokoj razini.

Poslodavci su pristajanjem na smanjenje cijena pojedinih prehrambenih proizvoda napravili ustupak prema socijalnim partnerima. Očekujte li možda nešto zauzvrat?
Naravno. Očekivali smo, primjerice, da voda u Zagrebu neće poskupjeti 30 posto nego recimo 8 posto, što bi bilo puno primjerenije. Međutim, vidjeli ste i sami. Reakcija lokalne samouprave je bila takva da oni misle kako nemaju prostora za takvo što. Nadalje, Vlada s ovim proračunom nije ni u jednom segmetnu nagovijestila bilo kakvo rasterećenje za gospodarstvo. Mi smo, dakle, pružili ruku, neko vrijeme će to još možda trajati, ali onda će stvari ići svojim tijekom.

Znači li to povrat cijena na staro i nova poskupljenja?
Kako budu rasli inputi tako će rasti i cijene.

Što je sa sporazumom o socijalnom partnerstvu?
Premijer Sanader bi volio imati jedan takav sporazum. Trenutačno radimo tek na formiranju radnih skupina koje bi trebale definirati sadržaj tog sporazuma. On može biti jako detaljan ili malo manje detaljan. Vidjet ćemo. No ja sam osobno veliki pobornik tog sporazuma, naravno ako sve tri strane izađu s razumnim ciljevima i načinima na koji će se mjeriti njihovo ispunjavanje.

Dakle, razgovori se vode?
Da, ali vam sada ne mogu reći u kojem ćemo vremenu doći do nekakvih rezultata. Trenutačno sa sindikatima raspravljamo oko toga što bi bili njihovi ciljevi. Mislim da bi red stvari trebao biti takav da se najprije sklopi Sporazum, a nakon toga da rješavamo, primjerice, Zakon o minimalnoj plaći ili neka druga pitanja, a ne obrnuto.

Predstavljen je proračun za 2008. Kakav je on iz perspektive poslodavaca? Vlada mu tepa da je to proračun za “konkurentnost hrvatskog gospodarstva“.
Budžet za 2008. godinu je zapravo više posljedica nego alat. On je posljedica stanja u ovom društvu, nedostatka reformi u pojedinim sektorima i zapravo ne može biti bitno drukčiji. U njemu je dobro jedino to što se tendira daljnjem smanjenju deficita, makar bi u ovakvoj situaciji inflacijskih pritisaka to trebalo ići još oštrije.

Upravo ste iz Medike prešli na mjesto izvršnog potpredsjednika Agrokora za izvozna tržišta. Agrokor je najveći hrvatski investitor u Srbiji. Kako će se trenutačna tamošnja napetost oko Kosova odraziti na Agrokor te što će to značiti i za druge hrvatske tvrtke koje posluju u Srbiji?
Ne mogu u ime drugih tvrtki komentirati kakvo im je točno trenutačno stanje. To na kraju krajeva spada u njihovu poslovnu politiku, ali u svakom slučaju stanje nije dobro. Ovisi, naravno, o tome jeste li retailer ili proizvođač, naime negdje to ima trenutne efekte, a negdje se to osjeti kasnije. Generalno govoreći, za nadati se da će se situacija primiriti. Dosad, koliko mi je poznato, nije bilo nekih većih šteta, ali situacija u svakom slučaju nije ugodna.

Kakva su očekivanja poslodavaca od Vlade i njene politike prema Kosovu?
Tvrtkama koje su investitori u Srbiji, i onima koje bi to htjele biti, svakako je u interesu da hrvatska Vlada vodi računa o njihovim tamošnjim investicijama, a to znači da u pogledu Kosova bude u nekakvom main streamu. Dakle, ne treba žuriti, ali se ne treba odricati ni svoje vanjske politike ni svojih interesa.
Tu nije riječ samo o akvizicijama u Srbiji već i o trgovačkim odnosima. Srbija je veliki trgovinski partner Hrvatske i s njom imamo suficit u razmjeni. Mir i zajednička perspektiva u EU po meni je najbolje rješenje za sve.

U medijima se vaš prelazak u Agrokor povezivao s, na kraju neuspješnim, Agrokorovim pokušajem preuzimanja turskog Migrosa. Kako se u Agrokoru komentira cijela ta priča - je li to dobra ili loša vijest i postoji li “plan B“?
Rekao bih da je pokušaj Agrokora da kupi Migros sjajna vijest bez obzira na to što se na kraju nije realizirao. Već sama činjenica da se jedan equity div poput Blackstonea uopće upustio u takav pothvat zajedno s Agrokorom daje nadu da će se, kad već nije u slučaju Migrosa, negdje drugdje nešto lijepo dogoditi.