0

Ana Knežević, predsjednica Saveza samostalnih sindikata Hrvatske

Kod nas je socijalno partnerstvo samo iluzija

Predsjednica SSSH odlučna je da 14. travnja organizira velike radničke prosvjede i objašnjava zašto bi za Hrvatsku bilo dobro da napokon započne stvarni socijalni dijalog. U poslodavcima vidi potencijalno boljeg partnera od Vlade i smatra da se do najboljih rješenja može doći dogovorom predstavnika radnika i vlasnika

Razgovarao Većeslav Kocijan

Pogledajte intervju sa Anom Knežević

Prosvjeda će biti bez obzira na to što u međuvremenu Vlada učinila?
Da. Mi smo o organiziranju tog prosvjeda razgovarali još jesenas. Tada u prosvjede nismo išli zbog kratkoće vremena, ali naši su temeljni zahtjevi jednaki - želimo veće plaće, i u privatnom i u javnom sektoru, i da plaće rastu sukladno s porastom troškova života i produktivnosti. Tražimo i izmjenu radnog zakonodavstva, ponajprije izmjenu odredaba o radu na određeno vrijeme. Potom tražimo i nastavak mirovinske reforme te bolje uvjete rada i života radnika.

Što očekujete da će se promijeniti nakon prosvjeda?
Očekujemo da će se situacija u Hrvatskoj ozbiljnije shvatiti. Nedavno smo premijeru na sastanku rekli kako želimo u Hrvatskoj stvarni socijalni dijalog. Mi ga imamo na nekakoj pojavnoj ravni, sastajemo se i raspravljamo o nekim temama, ali najčešće se to što raspravimo ne provede.

Najava prosvjeda je ponovno pokazala razjedinjenost sindikata. Šest sindikalnih središnjica, a samo 400 tisuća radnika u sindikatima. Vi ste rekli da druge ne želite na prosvjedu. Je li važnija slava ili rezultati?
Ne, ne, ne... Drugi sindikati nas optužuju da nismo za zajedništvo. Mi smo rekli da jesmo za zajedništvo, ali ne onako kako ga oni doživljavaju. SSSH je najveća središnjica u Hrvatskoj s 211 tisuća članova i naše posljednje iskustvo s tim njihovim zajedništvom je bilo za prošli Prvi svibnja. Mjesec dana prije smo dogovorili da svi zajedno organiziramo prosvjednu povorku za novu mirovinsku reformu koja bi krenula s Trga bana Jelačića, i da krećemo s 2000 ljudi. Dva dana prije Prvoga svibnja kolege Sever i Kunst su rekli kako oni neće nikoga dovesti na Trg već da će oni sami doći u Maksimir. Ne želimo takvo zajedništvo. Mi smo doveli 1500 ljudi koliko smo se obvezali i krenula je povorka... Ne želimo da mi organiziramo i dovodimo naše ljude jer to traži vremena, novaca i svega ostaloga, a da nam se onda samo pridruži čelnik neke druge središnjice i kaže kako smo mi to zajedno odradili.

Sudjeluje li SSSH u radu Koordinacije sindikalnih središnjica i koordinirate li svoje stavove prije nastupa na GSV-u?
Postojala je formalna koordinacija iz koje smo nedavno istupili, ali sudjelujemo u dogovorima o nekim pitanjima. Problem je u načinu rada. SSSH kao najveća središnjica ima 115 zaposlenih. Nemamo ni mi dovoljno ljudi, ali ipak možemo odgovoriti na zahtjeve koji se pred nas postavljaju. Postoje sindikalne središnjice koje nemaju niti jednog zaposlenog. Kako se od njih može očekivati da odrađuju neki posao, da daju primjedbe na zakone ili da čak naprave prijedlog nekakvog zakona, ako nemaju niti jednog zaposlenog. To je problem sindikalizma u Hrvatskoj.

Koordinirate li, dakle, svoje nastupe na GSV-u ili svaki od vas nastupa za sebe?
Koordiniramo. Ali kažem vam u čemu je problem. Ako dobijemo prijedlog proračuna, onda ga je netko morao proučiti kako bismo mi mogli tamo reći svoje primjedbe. Ako neka središnjica nema nikoga tko to može odraditi, očekuje od onoga tko to ima da to odradi, a onda ispada kao da smo to zajednički odradili.

Primjer sindikalne nekoordiniranosti je minimalna plaća. Postoje dva prijedlog Zakona. Jedan vaš, preko HSU-a je došao i na dnevni red Sabora, i drugi ostalih sindikata.
Nisu bila dva prijedloga. Inicijativa je krenula u kolovozu 2006. kada smo bili kod premijera Sanadera. Predložili smo da se krene sa cjelovitim projektom Politike plaća, jer to Hrvatska, nažalost, nema. Drugi dan nakon toga kolega Kunst je poslao prijedlog Zakona o minimalnoj plaći, a da se ni sa kim nije oko toga konzultirao. Budući da je taj prijedlog bio loš, i samo za dva posto povećavao sadašnji iznos minimalne plaće, mi smo rekli da nećemo o tome razgovarati već smo priredili drugi prijedlog. Naš je zahtjev bio da minimalna plaća bude 50 posto prosječne plaće i da 75 posto bude neoporezivo. Dakle, kako raste prosječna plaća da tako raste minimalna i neoporezivi dio te da se tim zakonom odrede i minimalne plaće za određene stručne spreme. Središnjice su između sebe godinu dana raspravljale o tom zakonu i problem je uglavnom bio u tome da je za njih previše bilo 50 posto prosječne plaće, jer da pojedine djelatnosti to neće moći izdržati, te da će doći do otpuštanja radnika. SSSH je rekao kako je naš posao da mi predložimo zakon i onda sjednemo s poslodavcima. Nažalost, prošla je cijela godina u osporavanju našeg prijedloga od strane drugih središnjica, a da nisu ponudili ništa drugo. Onda smo mi odlučili ići sami preko Hrvatske stranke umirovljenika pa su se onda oni nabrzinu složili oko svog prijedloga, ali nisu ništa drugo napravili. Naš je prijedlog došao u Sabor, na posljednje zasjedanje, ali nije stigao na red.

U HUP-u kažu kako je vaš zahtjev za minimalnom plaćom u iznosu od 2700 kuna potpuno nerealan i da mnoge tvrtke to ne bi mogle izdržati već bi dio propao, dio preselio proizvodnju negdje drugdje, a dio otpuštao radnike...
To nije točno. Oni nisu proveli istraživanje već anketu među direktorima.

Jeste li vi proveli istraživanje?
I mi smo mogli provesti takvu anketu među radnicima i svaki bi radnik rekao kako mu je i 2700 kuna premalo. To nije to. Znamo koje su djelatnosti koje imaju problema pa smo i predlagali rješenja. Najviše bi problema imala tekstilna industrija. Seljenje tvornica se događa i sada i bez minimalne plaće, dakle to nije razlog za njihovo seljenje. Kad je Slovenija donosila Zakon o minimalnoj plaći poslodavci, sindikati i Vlada su se dogovorili da će se i na tekstilnu industriju primjenjivati zakon, ali se neće plaćati porezi i doprinosi. Dakle, država tu pomaže.

Ali čini se da ovdje tog socijalnog dijaloga nema.
Da. Kad se naš prijedlog pojavio HUP ga je odmah napao da je previsok i da poslodavci to neće moći izdržati.

Oni su se požalili da ste bez rasprave s njima taj prijedlog poslali u Sabor.
Ne možemo razgovarati “preko nišana“, na način da se kaže - nama je to neprihvatljivo i ne želimo o tome razgovarati. Rekli smo da su dva osnovna razloga za donošenje toga zakona, borba protiv siromaštva i rada na crno. Činjenica je da 200 tisuća radnika primaju sadašnju minimalnu plaću i činjenica je da s tom plaćom ne mogu živjeti, moraju raditi nešto dodatno, a to je onda najčešće u zoni rada na crno. Ako rad na crno, kojega u Hrvatskoj ima 20 posto, svedemo na prosjek EU koji je 5 posto, tu će nastati prostor da se rasterete poslodavci jer bi se stope doprinosa mogle smanjivati.

Zapravo su poslodavci sindikatima potencijalno bolji partneri nego Vlada?
I trebaju biti. Ako se mi kao predstavnici poreznih obveznika, radnika i vlasnika, dogovorimo, onda Vlada nema u ime koga biti protiv takvog dogovora. To je princip rada Europske komisije. Devet mjesci je rok koji EK daje poslodavcima i sindikatima de se oko nečega dogovore. Ako se oni uspiju dogovoriti to se pretoči u direktivu, a ako ne onda EK ima pravo to rješavati sama. I mi to tražimo od premijera Sanadera kao princip. Pustite nas da se dogovaramo.

Poslodavci traže fleksibilizaciju radnog zakonodavstva, pozivajući se pritom na ocjene Međunarodne organizacije rada, Svjetske banke, EK koje kažu  da je u Hrvatskoj prilično rigidno zakonodavstvo u zaštiti radnika. Sindikati traže povratak na staro, kad je radnik bio još više zaštićen. Je li dogovor moguć?
Moguć je ako ćemo razgovarati argumentima. Činjenica je da smo 2003. izmijenili Zakon o radu kojim je rad na određeno vrijeme s godine produžen na tri, skraćeni otkazni rokovi i smanjeni iznosi otpremnina. Kad se Zakon mijenjao rečeno je da će on povećati zaposlenost u zemlji i rasteretiti poslodavce, ali ništa značajno se nije dogodilo. Istraživanja pokazuju da su  radnici najzaštićeniji u Sloveniji, Portugalu, Italiji i Njemačkoj, a te su zemlje i konkurentnije i naprednije od Hrvatske.

Poslodavci se žale kako je puno manipulacija s bolovanjima, da je puno kategorija zaštićenih od otkaza...
Pa, nema puno zaštićenih kategorija.

Mislim da ih je četrnaest.
Dobro, ima zaštićenih kategorija. Gledajte, puno bolovanja ima iz razloga što je Hrvatska ušla u jedan divlji kapitalizam, što i poslodavci moraju priznati. Godine 1886. radnici su se borilli za osam sati rada, osam sati razonode i osam sati sna. Mi to danas na početku 21. stoljeća nemamo. Velika većina zaposlenih danas radi duže od 8 sati. Nije im to nigdje evidentirano i plaćeno...

Ne govorili li to zapravo o nesposobnosti sindikata?
Mi smo svoj posao odradili potpisavši kolektivne ugovore kojih u Hrvatskoj ima dosta, s obzirom na situaciju, ali se oni ne primjenjuju. Nemamo dovoljno inspekcija, nadzor nije djelotvoran, a sudstvo nije efikasno. Radnik, ako želi zaštititi svoje pravo, dakle ako je radio prekovremeno a to mu nije plaćeno, mora ići na sud. Danas kada je 250 tisuća ljudi na burzi nitko neće tužiti svog poslodavca.

A sindikalne akcije poput štrajkova protiv poslodavaca koji se ne drže zakona i kolektivnih ugovora?
Ne možete očekivati nikakve sindikalne akcije kad gotovo 90 posto novozaposlenih radi na određeno vrijeme. Oni neće biti članovi sindikata iz straha. Sindikat se zato ponajprije bori da se donesu kvalitetni zakoni, osigura njihova primjena i njihovo poštovanje te da se kažnjavaju oni koji ih ne poštuju. U ovakvom strahu imamo tajne članove sindikata i djelujemo kao pokret otpora ‘41. Sastajemo se rano ujutro ili kasno navečer.

Zalažete se za zabranu rada nedjeljom, ali se čini da to tražite samo za trgovce i prodavaonice. Što je sa svim ostalima koji moraju raditi nedjeljom?
Dok sam bila na čelu sindikata trgovine zastupali smo to da prodavači ne rade nedjeljom jer je našim zakonodavstvom jasno propisano da je nedjelja neradni dan u Hrvatskoj i da rade samo one službe u kojima postoji prijeka potreba. Trgovina nije takva služba. Rad nedjeljom je sporan ako imate 40 tisuća prodavača koji rade, a 75 posto od njih su žene, od toga 15 tisuća majki s djecom predškolskog uzrasta, a nijedan vrtić ne radi nedjeljom. Djeca su nedjeljom slobodna, kao i većina muževa, i onda ta žena nije sa svojom obitelji. Cijeli društveni život je okrenut prema nedjelji. Sve ostalo je svedeno na nužnu mjeru. Policija ima dežurstva. Hitna pomoć ima dežurstva, tramvaji i autobusi voze rjeđe.

Da, ali glumci glume, muzeji rade...
Glumac glumi u nedjelju, ali ne radi u ponedjeljak, a prodavačica je radila u nedjelju i opet je u ponedjeljak na poslu.

Dakle, ne bi bilo sporno da ima slobodan ponedjeljak?
Mi smo rekli da kad bi se primjenjivali propisi, zakoni i kolektivni ugovori malo kojem poslodavcu bi se rad nedjeljom financijski isplatio. Dakle, da plati radnika 85 posto više i da mu u idućem tjednu da slobodan dan.

Nedavno ste izašli s ponudom sklapanja socijalnog pakta. Prije toga je HUP izašao s takvom ponudom, ali ste to odbili. Što se u međuvremenu promijenilo i što bi taj socijalni sporazum trebao sadržavati?
S HUP-om smo razgovarali načelno o sporazumu i složili se da on treba. Izašli smo s prijedlogom sada jer smo čekali da se konstituiraju Sabor i Vlada. Uzor nam je Slovenija koja to radi od 2000. godine. Ugovor definira što će u iduće dvije godine poduzimati Vlada i poslodavci, a što će raditi sindikati u pojedinim segmentima. Recimo, politika cijena, zapošljavanje, obrazovanje, plaće, mirovinsko, zdravstveno itd. Dakle, mi želimo da profunkcionira stvarni socijalni dijalog u Republici Hrvatskoj.

Kako ocjenjujete sadašnju komunikaciju s Vladom i poslodavcima. Žalite se da u GSV-u sindikati znaju biti nadglasani. Kako bi trebalo biti?
Bilo bi dobro da se prije GSV-a usuglase sindikati i poslodavci. Ako bi se mi, kao dva ključna socijalna partnera usuglasili, onda odista Vlada ne bi imala u ime koga biti protiv naših rješenja.

Uspijevate li uspostaviti tu komunikaciju?
Ne uspijevamo. Bilo je slučajeva, poput kvota za uvoz radne snage. Tu su nas Vlada i poslodavci preglasali.

Činjenica je da Hrvatska mora uvoziti radnike jer nema određenih zanimanja, nema dovoljno obrazovanu radnu snagu, ona nije mobilna i sl.
Da, ali ne možemo to rješavati na taj način. Mi smo rekli da na Zavodu za zapošljavanje imamo 800 graditelja od kojih je 500 nesposobno za bilo kakav posao. Dakle, mi njih ne možemo voditi kao nezaposlene i reći kako oni neće raditi. To su ljudi koji više ne mogu raditi i koje moramo riješiti na neki drugi način, a reći da imamo 350 radnika na raspolaganju... Tih 350 se na Zavodu našlo sa znanjima i kvalifikacijama iz vremena kad su se našli na burzi, u međuvremenu se nešto promijenilo i oni nisu osposobljeni za neki drugi posao.

Ali oni sami nisu spremni na cjeloživotno obrazovanje...
Pa ne mogu ni biti. Od 250 tisuća ljudi koji su na Zavodu 52 tisuće prima novčanu naknadu od 1200 kuna. Ne možete očekivati da on od tog novca ulaže u svoje osposobljavanje.

SSSH traži mirovinsku i zdravstvenu reformu, a obje koštaju. Gdje pronaći novac?
Zdravstvena reforma je nužna kako bi se napravila racionalizacija u našem zdravstvu. Primjerice, Hrvatska ima 29 uređaja za magentsku rezonancu. Jedan takav uređaj je dovoljan za milijun stanovnika, što znači da bi ih trebali najviše pet. Inače, Švedska ih ima osam.

Mirovinska reforma se mora provesti jer Hrvatska ima jako veliki broj umirovljenika i veliki postotak među njima su siromašni ljudi. Njih 75 posto ima mirovinu ispod granice siromaštva koju je Svjetska banka izračunala u visini 1845 kuna. Dakle, reforma je nužna, a može se provesti novom raspodjelom i uvođenjem novih poreza, ali i borbom protiv rada na crno jer u tom segmentu imamo veliku poreznu evaziju. Tu se izgubi oko osam milijardi kuna.

Poslodavci se i onako žale na to da im konkurentnost trpi zbog prevelikih davanja, a ove reforme traže dodatna sredstva.
Ne traže dodatna sredstva od poslodavaca. Hrvatska mora uvesti nekoliko novih poreza, poput poreza na nekretnine, što stoji i u našem Sporazumu o pridruživanju.

U vrijeme posljednjeg kongresa SSSH izašli ste s dva prijedloga koja su izazvala prilično mnogo komentara. Jedan je bio o ograničavanju menadžerskih plaća i u privatnim poduzećima, a drugi o radničkoj participaciji u dobiti poduzeća. Doista vjerujete da bi i jedan od tih prijedloga danas mogao proći u Hrvatskoj?
Najozbiljnije smo to mislili i tu nije ništa kontrovezno. U Njemačkoj se nedavno otvorila javna rasprava oko menadžerskih plaća. Mi smo na našem kongresu rekli da je to jedan od segmenata naše politike plaća jer je činjenica da je jako veliki nerazmjer u Hrvatskoj - najniža plaća 1700 kuna, a najviša 257 tisuća kuna.

Tko može vlasniku određivati koliko će platiti svoje ljude?
Država mora uvesti reda u sve te segmente. Postoji Nordijski model kapitalizma s ljudskim licem, primjerice Norveška gdje je najniža mirovina 10 tisuća kuna, najniža plaća 11 tisuća kuna, a najviša plaća 40 tisuća kuna. Onaj s 11 tisuća može pristojno živjeti...

Ali Norveška, bogata naftom, je jedna u Europi.
Dobro. Ali i mi smo bogati. No, treba nam jedna nova preraspodjela, da Hrvatska postane doista socijalna država. U pogledu sudjelovanja radnika u dobiti mi smo s Vladom imali velikih rasprava oko radničkog dioničarstva. Budući da nismo postigli dogovor odlučili smo se na donošenje novog zakona kojim će se cjelovito riješiti sudjelovanje radnika u dioničarstvu i u dobiti, bez obzira na to je li poduzeće državno ili privatno. To nije ništa novo i u Europi postoji jedanaest modela kako je to riješeno. Mi ćemo s tim ići i vjerujem da ćemo uspjeti.