0

U začaranom krugu birokracije

Među preprekama koje investitori susreću u tranzicijskim zemljama trošak rada je na posljednjem mjestu, a na vrhu su korupcija, neadekvatna infrastruktura, slab pravosudni sustav, nedostatak kvalificirane radne snage, nedostatna zaštita vlasništva i neefikasna državna uprava. Hrvatska tu nije izuzetak, naprotiv

Piše Edita Vlahović Žuvela

Strana ulaganja u Hrvatsku lani su dosegnula povijesno visoku razinu, 3,6 milijardi eura, trećinu više nego do tada rekordne 2006. godine. Nekako u vrijeme dok je središnja banka objavljivala taj podatak medije su zasule pritužbe inozemnih investitora, u prvom redu iz Austrije, Njemačke i Slovenije o teškim uvjetima poslovanja u Hrvatskoj. Zamjerke su već dobro poznate i ne muče samo inoulagače: spora i loša javna administracija, netransparentni javni natječaji, korupcija, sporo pravosuđe...

Vlada je kao jednu od bitnih poluga gospodarskog rasta i većeg izvoza navela privlačenje oko milijarde eura godišnje samo u greenfiled investicije, što je izuzetno ambiciozno s obzirom na procjene prema kojima je greenfiled investiranje u sedam godina (2000.-2007.) iznosilo oko dvije milijarde eura. I ne manje bitno, glavni sektor u koji stranci ulažu u Hrvatskoj je financijski. Podaci HNB-a pokazali su da je lani u taj sektor uloženo 2,6 milijardi eura, dok je u ostale sektore (u preuzimanje postojećih poduzeća i dokapitalizaciju te u ulaganje u osnivanje novih poduzeća) uloženo ukupno oko milijardu eura, što je samo nešto više od prosječnih godišnjih ulaganja do 2007.

Korupcija svojstvena svima
Je li Hrvatska, dakle, dovoljno konkurentna da u uvjetima globalne recesije privuče nove inozemne ulagače i zadrži postojeće, samo je jedno od pitanja koje se nameće nakon takvih vijesti.

“Hrvatsku se pritišće na razne načine, a to što izjavljuju predstavnici gospodarstva (vlada) Njemačke, Austrije itd. isprazne su floskule. Korupcija je svojstvena zapadnim predatorskim društvenim uređenjima, ima je svugdje, protiv nje se sustavno treba boriti, a od nje, nažalost, nije imuna ni Hrvatska. Ali, zar nije jasno da hrvatski poduzetnici teško osvajaju razvijena tržišta EU. Njihove administrativne barijere prestrašne su za pridošlice s istoka. Ako je to je istina, to onda znači da nama trebaju manje razvijena tržišta jer tamo naši izvoznici imaju šanse“, rezolutan je Drago Jakovčević, profesor na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu.

I Jakovčević i Nadan Vidošević, predsjednik Hrvatske gospodarske komore, ističu da je vjerodostojna usporedba inozemnih izravnih ulaganja (FDI) Hrvatske i drugih zemalja moguća na temelju ukupne vrijednosti tih ulaganja / per capita. Po takvom kriteriju Hrvatska za razdoblje 1993.-2006. zauzima 5. mjesto s 3115,6 eura , ispred Litve, Slovenije, Poljske, Bugarske. Bolji rang od Hrvatske zauzele su Slovačka, Mađarska, Češka i na 1. mjestu Estonija s 5660 eura per capita FDI.

Slovenski primjer
“To znači da izravna strana ulaganja nisu presudna za razvijenost i uspješnost nacionalne ekonomije. Slovenija prkosi svim ostalim zemljama s kojima je zajedno ušla u EU jer nije ‘rasprodavala’ ništa od nacionalnog interesa, čime je mogla sama upravljati na dobrobit svog stanovništva. Ali zato Slovenija od svih država koje su pristupile zemljama ‘Stare Europe’ ima najpovoljnije trendove učinaka izvozne strategije, ima najjači paritet kupovne snage, najmanju stopu nezaposlenosti, zadovoljavajuću razinu vanjskog duga“, kaže Jakovčević.

Vidošević nudi nešto drukčije tumačenje i ukazuje na nepovoljnu sektorsku strukturu ulaganja jer nedostaju značajnije investicije u prerađivačkoj industriji.

“Iz tog razloga u nas je izuzetno skroman doprinos izravnih stranih ulaganja rastu proizvodnje, zaposlenosti i izvoza. Skromna su i sporadična ulaganja naših poduzeća u inozemstvo. U procesu globalizacije snaga određenog gospodarstva mjeri se ukupnom uključenošću u međunarodne gospodarske tokove, dakle ne samo koliko prima investicija nego i koliko to gospodarstvo ulaže u druge zemlje“, kaže Vidošević i dodaje da su izravna ulaganja iz Hrvatske 2004. iznosila 278,8 milijuna eura, 2005. godine 192,1 milijuna eura, a 2006. godine 164 milijuna eura. “S druge strane Slovenija više investira u druge zemlje nego što prima izravnih stranih investicija, a Mađarska ulaže u druge zemlje oko 50 posto primljenih izravnih stranih investicija.“

Oko pitanja zašto su Hrvatsku mimoišle greenfiled investicije ekonomisti nemaju dvojbe. Mladen Vedriš podsjeća kako vanjski investitori vrednuju sve elemente konkurentnosti neke lokacije, i to paralelno u više zemalja, a za ostvarenje projekta se odlučuju na onoj destinaciji koja se pokaže kao najprofitabilnija.

Bez komparativnih prednosti
“Mi nemamo komparativne prednosti cijene radne snage i prirodnih resursa. To su odlučujuće komponente investicijske strategije. U tom smislu treba razumjeti nezapamćenu mobilnost kapitala prema Kini, Maleziji, Koreji itd. Čak štoviše, hrvatski poduzetnici proizvodne pogone sele u Kinu, pa će se njihovi outputi reflektirati kao uvozni kontingenti Hrvatske, čime će se dodatno narušiti trgovačka neravnoteža i pogoršati deficit tekućeg računa“, kaže Jakovčević.

Vidošević tomu dodaje i činjenicu da u trenutku kada se u procesu tranzicije provodila realokacija kapaciteta po zemljama, odnosno kada su industrije razvijenih zemalja imale prvi val investicija u zemlje u tranziciji, Hrvatska još nije bila zemlja dovoljno niskog rizika za značajnija ulaganja.

“Neke prilike smo propustili nedovoljnim vlastitim naporima, što se ponajprije odnosi na investiranje u lučke i transportne kapacitete preko kojih bi se opskrbljivao veliki dio Europe“, primjećuje Vidošević.

Te minuse o kojima govori Vidošević litavska Arvi grupa ipak je prepoznala kao veliku potencijalnu prednost, ali investiciju ne uspijeva realizirati već četiri godine iz sasvim drugih, birokratskih razloga. Projekt Arvi grupe, gradnju tvornice kompleksnih mineralnih gnojiva u Osijeku, vodi Stevan Radovančević koji je prije toga dvije godine bio predsjednik Uprave Slobodne zone Osijek, pa je jako dobro upućen i u sve detalje famoznih uvjeta koje stvara država.

Loš osječki primjer
Dakle, priča, kako ju je za Eukonomist predočio Radovančević, ukratko ide ovako: Grupa Arvi je među deset najvećih u Litvi, s ukupnim prihodom od 300 milijuna eura u 2007. godini. Grupa je procijenila da u zemljama istočne Europe ima najveće šanse za razvoj pa je u ruskom kalinjingradskom području otvorila tvornicu umjetnih gnojiva kapaciteta 240 tisuća tona, zatim i tvornicu u Ukrajini jednakog kapaciteta. U Rumunjskoj ima veliki distributivni centar, a u Srbiji je većinski vlasnik Azotare u Pančevu.

U Hrvatskoj je Arvi osnovao tvrtku u prosincu 2003. (hrvatski partner, zagrebačka tvrtka Borsan ima 24 posto) s ambicijom da sagradi tvornicu kapaciteta 120 tisuća tona gnojiva za tržišta Hrvatske, Italije, Austrije, Mađarske, Slovenije, Srbije, Bosne i Hercegovine te Makedonije. Investicija bi trebala iznositi 15 do 18 milijuna eura.

Prvi izbor Arvija bio je Vukovar, ali se zbog tamošnjih problema sa zemljištem ipak odlučio za osječku Slobodnu zonu. Radovančević sa četverogodišnje distance tu odluku naziva apsurdnom jer tek ih je u Osijeku dočekao gordijski čvor zvan zemljište u koji su redom bili zapetljani država preko Luke Tranzit, Nexe grupa, Grad Osijek i Osječko-baranjska županija te Slobodna zona Osijek.

“Tek kad grad prenese i svoje zemljište u temeljni kapital Slobodne zone moći ćemo kupiti toliko očekivano zemljište“, kaže Radovančević i dodaje kako su dobili usmena obećanja od gradske vlasti da će se problem početi hitno rješavati. (O tome kako je kriza osječke vlasti utjecala na gospodarstvo Eukonomist piše na str. 28. i 29., op.a.)

Varaždin kao uzor
Komparativne prednosti Slavonije za Arvi su sljedeće: izrazito poljoprivredno područje u Hrvatskoj i susjednim zemljama, vrlo dobra prometna povezanost - vodenim putem, autocestama na koridorima V.C (od Baltika do Ploča) i X.C (istok-zapad), željeznicom budući da je na mikrolokaciji buduće tvornice željeznički kolosijek te zračnom lukom koja je na desetak kilometara. Na odluku Arvija utjecala je i ostala infrastruktura, energetika, kadrovska struktura te beneficije u Slobodnoj zoni.

Od gradnje tvornice u Osijeku Arvija nije odbila ni činjenica da će za svoju tvornicu morati platiti 6,5 milijuna kuna komunalnog doprinosa, iako u Hrvatskoj ima poslovnih zona koje ne naplaćuju komunalni doprinos kod investicija u proizvodnju (Šibenik i Karlovac, npr.).

“Za Hrvatsku je ova investicija vrijedna jer je riječ o prvoj greenfiled investiciji u Osijeku i ovom dijelu zemlje koja će uz sebe vezati prijevoznike i špediciju, a samo za potrebe tvornice Luka Tranzit će trebati pretovariti oko 150.000 tona robe godišnje. Osim toga Arvi donosi najsuvremeniju tehnologiju“, ističe Radovančević.

Utješno je barem što prema Radovančevićevom svjedočenju Arvi u Osijeku nije imao iskustva s korupcijom već sve svoje probleme smješta pod egidu birokracije.

“Puno sam puta vidio kako zaposlenici uspješnih tvrtki rade duže, ali su rijetki slučajevi da su vrata gruntovnice otvorena i subotom zbog hitnog izdavanja dokumenata važnih za neku investiciju“, kaže Radovančević i odmah se ispravlja te dodaje kako se u Varaždinu gruntovnica po potrebi otvarala i subotom navečer.

Kaže i da ga je fascinirao podatak kako Varaždin za svoju zonu nije imao zemljište, ali je u samo godinu i pol uspio otkupiti 430 parcela i objediniti ih u jednu površine 660 tisuća četvornih metara.

Uspješne lokalne vlasti - izuzeci
I dok primjer Arvija zorno oslikava zašto ulagači poslovnu klimu u Hrvatskoj ocjenjuju lošom - rast očekivanja od zemlje koja se ubrzano približava EU također ima utjecaja - ekonomisti ističu kako konkurencija postoji ne samo među pojedinim državama nego i adresama unutar svake od država.

“Unutar Hrvatske takva kompeticija tek otpočinje i u ovoj je fazi u velikoj mjeri kombinacija pozicijske rente te sposobnosti lokalnih i regionalnih vlasti da ta dva faktora pretvore u polugu vlastitog razvoja. Trenutačno su u tome uspješni Varaždin, Istra, Dugopolje, Kutina... No, to su još uvijek više izuzeci, nego pravilo“, primjećuje Vedriš, dok Vidošević ističe da je obveza države voditi aktivnu politiku ravnomjernog regionalnog razvoja, ali da bi razvojne potencijale ipak trebala prepoznati sama lokalna zajednica. Dodaje i da direktni poticaji te veće porezne olakšice nisu primaran razlog zbog kojega bi potencijalni investitor svoju proizvodnju locirao u određeno područje.

Na ambiciju Vlade da ulaganja privuče ponajprije u energetski sektor i turizam, Vidošević kaže da ne treba favorizirati pojedine sektore nego ona ulaganja koja donose nove i napredne tehnologije, nova znanja i vještine, koja su izvozno usmjerena i povećavaju zaposlenost. Jakovčević pak misli da bi država fiskalnim instrumentima i poreznim olakšicama trebala poduprijeti proizvodnju i preradu hrane (“To je globalna šansa za koju vrijeme ističe iz dana u dan.“), dok Vedriš ocjenjuje da je Vlada razumno odabrala sektore jer zahtijevaju značajna kapitalna ulaganja i odgovarajući know-how.

Iskustvo novih članica EU
Za Hrvatsku je vrijedno i iskustvo novih članica Europske unije. One sada sa strepnjom gledaju kako korporacije koje su prije nekoliko godina otvorile svoje pogone u njima polako počinju seliti dalje na istok - nove članice EU postaju skupe zbog ubrzanog rasta, ali i inflacije. Tako u Letoniji, koja je nekoć bila najjeftinija za poslovanje, inflacija iznosi 17,6 posto, a plaće su u šest godina porasle 139 posto.

“Proces seljenja na istok zbog nižih troškova rada ima svoje granice i s vremenom će proces globalizacije postupno ujednačiti troškove“, kaže Vidošević koji smatra da Hrvatska ne smije ići u utrku snižavanja plaća. Uostalom, prema istraživanju Economist Intelligence Unita World investment prospects to 2011. među preprekama koje investitori susreću u tranzicijskim zemljama trošak rada je na posljednjem mjestu, a na vrhu su korupcija, neadekvatna infrastruktura, slab pravosudni sustav, nedostatak kvalificirane radne snage, nedostatna zaštita vlasništva i neefikasna državna uprava.

Redom su to, dakle, prepreke koje strani investitori specifično navode i za Hrvatsku, a ključ problema je, dosadno je već ponavljati, u bržim reformama. Uz dodatak da kad već nemamo komparativnu prednost u cijeni rada i prirodnim resursima treba ulagati u obrazovanje i stvaranje visokokvalitetne radne snage.