0

Dokument za zaokret

Hrvatska udruga poslodavaca će u svibnju objaviti dokument koji će biti njena platforma za razgovore o (re)industrijalizaciji Hrvatske. Poduzetnici ističu kako nije riječ o popisu želja već o kvalitetnim prijedlozima za rješavanje problema kao što su nedostatak kvalificiranih radnika, fiskalno opterećenje poslovanja i parafiskalni nameti te nepovoljan tečaj?

Piše Miroslav Wranka

Vladimir Kovačević

“Željeli smo dati svoj doprinos izradi industrijske strategije. Ne samo popis želja već prijedloge koje ćemo kvalitetno i na sustavan način potkrijepiti mišljenjima upravo onih koji su se dokazali u poslovnoj praksi.“

U timu koji je radio na izradi dokumenta, uz Kovačevića, bili su još i Dubravka Sinčić s katedre za marketing zagrebačkog Ekonomskog fakulteta te pet članova izvršnog odbora HUP-a. Služeći se podacima Zavoda za poslovna istraživanja, odabrali su trideset najuspješnijih tvrtki - po pet u svakoj od šest grana prerađivačke industrije. Njihovi čelni ljudi govorili su o tome što smatraju najvećim preprekama za uspješno poslovanje u našoj zemlji.

“Direktore tvrtki koji su našli odgovore na izazove s kojima su se suočavale njihove tvrtke tijekom tranzicije i doveli ih u poziciju u kojoj imaju dugoročnu budućnost pitali smo što im objektivno otežava posao, zbog čega ne mogu biti još uspješniji, konkurentniji i s većim rastom... Taj uzorak najuspješnijih perađivačkih poduzeća sam je vrh naše industrije. Njihova iskustva i mišljenja imaju specifičnu težinu. Govorimo o trideset uspješnih hrvatskih tvrtki, predvodnicima u svojim industrijskim granama. Za njih je važno podvući da su preživjeli vrijeme tranzicije i nepoticajnog okruženja u zadnjih 15 godina“, smatra Kovačević.

Iskustva uspješnih
Iskustva poduzeća, kao i mišljenja njihovih čelnih ljudi, obrađivani su skupno. Pri njihovom predstavljanju, najavljenom za Dan poduzetnika 16. svibnja, neće biti izdvajani pojedini primjeri. Sve tvrtke obuhvaćene istraživanjem u privatnom su vlasništvu i bave se izvozom (djelomično ili u potpunosti). Većinom je riječ o velikim tvrtkama, uz nekolicinu srednje veličine. Tri četvrtine njih postojale su i prije Domovinskog rata. Manje od polovice su uvrštene u burzovne kotacije, a tek nekoliko ih je nastalo cijepanjem i/ili odvajanjem od većih tvrtki. U preživljavanju burnih tranzicijskih vremena najviše im je pomogao oslonac na strateške partnere (u Hrvatskoj ili izvan nje), inovativan pristup poslovanju i stvaranje novih poslovnih modela koji su svakoj od njih omogućili rast i razvoj.

Istraživanje još nije u potpunosti dovršeno, no doznajemo kako su ispitanici, između ostaloga, ocjenjivali niz ključnih elemenata poslovnog okruženja koji su važni za prerađivačku industriju, poput primjerice stanja u pravosuđu, infrastrukture, tečaja, financiranja programa... Nijedan od analiziranih kriterija nije dobio ocjenu veću od četiri na ljestvici ocjenjivanja do pet, a najveća je koncentracija ocjena ispod trojke.

Potpredsjednik Vlade Damir Polančec je u razgovoru za travanjski broj Eukonomista naglasio kako je cilj smjernica Vladinog strateškog okvira za razvoj, koje su ujedno i okvir industrijske politike Banskih dvora, restruktuirati poduzeća i industrijske grane koje posluju s gubicima i nisu konkurentni na tržištu, kako bi bila postignuta veća učinkovitost i produktivnost te bolji izvozni rezultati.

No, iz intervjua sa čelnim ljudima tvrtki koje već uspješno posluju jasno je da se one suočavaju s nekoliko velikih problema s kojima bi se izvršna vlast morala najprije uhvatiti ukoštac.

Zadaća za Vladu
Prvi je nedostatak kvalificiranih kadrova na svim razinama, od inženjerskih struka do radnika na traci. To je posebno naglašeno izvan Zagreba, iako se nestašica u nekim granama osjeća i u glavnome gradu. Dobar dio inženjera otišao je u inozemstvo, pokrenuo vlastite male biznise ili se, zbog boljih primanja, bave trgovinom, odnosno zastupanjem inozemnih tvrtki, tako da prerađivačka industrija ne može raspolagati njihovim znanjima i vještinama.

Drugo na što su se poduzetnici požalili je prevelik fiskalni i parafiskalni teret s kojim se poslovni subjekti moraju nositi. Konkretnije, naša poduzeća u usporedbi s onima u drugim tranzicijskim zemljama moraju najviše izdvajati za poreze i doprinose. Istodobno su u našoj zemlji zabilježene najviše minimalne plaće u jugoistočnoj Europi, što dodatno opterećuje jedinicu proizvoda.

Samo ta dva elementa, upozorava Kovačević, značajno utječu na slabljenje naše konkurentske pozicije i sposobnost privlačenja inozemnih ulaganja u odnosu na zemlje članice Europske unije. U usporedbi sa zemljama-članicama EU-27 Hrvatska je na 13. mjestu po visini minimalne plaće. Drugim riječima, čak 13 zemalja i radno-intenzivnih prerađivačkih industrija izravno nam konkurira u pogledu privlačenja stranih te povećanja domaćih investicija. Dakako, ovdje se uz takvu poziciju u odnosu na zemlje iz okruženja moraju dodati i iskustva zemalja izvan Starog kontinenta.

“Neće biti problem samo kako privući nova ulaganja već i kako zadržati one koji imaju višak kapitala i htjeli bi ulagati. Moglo bi nam se dogoditi da se i domaća industrija počne seliti u regiju. A to nikako neće biti dobro jer ako izgubimo zaposlene i oni prijeđu u sekundarni i tercijani sektor, povratak će biti nemoguć i preskup“, upozorava Kovačević.

U istu skupinu mogli bi se ubrojati i parafiskalni nameti, njih 82. U tom se smislu dosta očekuje od registra parafiskalnih nameta, projekta na kojemu će zajednički raditi predstavnici ministarstava gospodarstva, financija, zaštite okoliša i Hrvatske udruge poslodavaca.

Konačno, tu je tečaj. Precijenjena kuna znatno sputava izvoznike i onemogućuje im brži poslovni razvoj. I sudionicima istraživanja je bilo jasno kako u sadašnjoj situaciji nijednoj vladi neće biti lako deprecirati nacionalnu valutu. No, gubitke koje trpe zbog kune na steroidima lako je izračunati, a postoji niz načina kako bi im se to moglo nadoknaditi.

“To su razlozi“, kaže Kovačević, “zbog kojih je, prema procjenama poduzetnika, investicijski potencijal hrvatskih firmi vrlo slab. Zato su fokusirane na kratkoročna rješenja, na borbu za likvidnošću i skupljanje za plaću, na preživljavanje i opstanak umjesto na dugoročno planiranje i investiranje.“

Okrenuti budućnosti
Zanimljivo je da ispitanici nisu spominjali rat kao jedan od glavnih krivaca za stanje u kojemu se nalazimo. Smatraju to, naime, traženjem alibija. Nesporna je činjenica da su ratna razaranja stvorila dosta problema - od pokidanih tržišnih veza do izravnih šteta na pogonima. Otvaranje tržišta prerađivačke industrije koje je uslijedilo dogodilo se izrazito brzo i naglo. Kovačević kaže da je to bilo kao kad bi petnaestogodišnjaka stavili u ring s Mirkom Filipovićem - mnogi su u tom procesu bili “izudarani“. Pitanje je je li to tako trebalo biti, odnosno je li učinjeno sve što se moglo da se posljedice ublaže. No, čini se da su poduzetnici - barem oni u samom vrhu hrvatskog gospodarstva - odlučili to ostaviti iza sebe te se okrenuti onome na što mogu utjecati i planirati za budućnost.

Kako bi u svibnju s cjelovitom strategijom industrijskog razvitka u javnost trebala izaći i Vlada, što je u prošlom broju Eukonomista najavio državni tajnik u Ministarstvu gospodarstva Vladimir Vranković, pitali smo Kovačevića kako komentira činjenicu da Banski dvori takav dokument donose praktički neposredno uoči izbora.

“Činjenica je da su svi problemi o kojima ovdje govorimo već poznati i da ih se trebalo početi rješavati još jučer. Uvjeren sam da je to što još nemamo industrijsku strategiju posljedica želje za donošenjem ozbiljnog, dugoročnog i kompetentnog dokumenta“, kaže Kovačević.

Kad govorimo o samom dokumentu koji priprema HUP, on je namijenjen ne samo sadašnjoj ekipi na Markovom trgu već svima koji će odlučivati o budućnosti zemlje, bez obzira na stranačku pripadnost.

“Želimo sudjelovati u nalaženju odgovora na pitanje kako ćemo vraćati dugove i koju ulogu u stvaranju bruto društvenog proizvoda treba imati industrija. Iako nemamo ništa protiv eksplozivnog razvoja trgovine i bankarskog sektora, smatramo da bi u budućnosti industrija trebala igrati daleko značajniju ulogu u nacionalnoj ekonomiji jer osigurava puno stabilniji prihod i zaradu. Ako nam je stalo do toga, ako želimo da industrija postane glavni izvor prihoda za vraćanje dugova, onda je važno što prije definirati načine kako će se to i ostvariti“, zaključuje Kovačević.