0

Razgovarali smo s Emilom Tedeschijem, predsjednikom Uprave Atlantic Grupe, po povratku s Kongresa SSSH, gdje je predstavljao Hrvatsku udrugu poslodavaca. Na molbu da komentira prijedlog nove predsjednice SSSH Ane Knežević da se ograniče menadžerske plaće, Tedeschi odgovara tek da misli kako u privatnom sektoru tako nešto nije realno.

Za Emila Tedeschija 2006. bila je uspješna godina. Tvrtka raste, postala je dioničko društvo i potom ju je dokapitalizirala njemačka razvojna banka DEG. Uspješno je plasirao novo izdanje obveznica, a kaže da bi RTL, u kojemu Atlantic Grupa ima 13 posto, već 2007. mogao početi donositi profit.

Što biste izdvojili kao najvažnije što se prošle godine dogodilo Atlantic Grupi?
Godinu 2006. definitivno je obilježila vlasnička transformacija iz društva s ograničenom odgovornošću u dioničko društvo i potom dokapitalizacija od strane njemačke razvojne banke DEG. Po prvi put je napravljena tržišna valutacija tvrtke, jer se prije dokapitalizacije morala utvrditi vrijednost kompanije kako bismo vrijednost dokapitalizacije mogli pretvoriti u vlasnički udio DEG-a. To je po mom mišljenju high-light godine za našu kompaniju. Također smatram izuzetno važnom činjenicu da su dio dionica kupili i članovi starijeg menadžmenta tvrtke. Ako čelni ljudi kompanije u nju vjeruju, to puno znači za kompaniju, ali i za mene kao predsjednika Uprave i većinskog vlasnika.

Je li menadžment dionice kupio dobrovoljno ili...?
Dionice su menadžmentu bile ponuđene, a njihova odluka je dobrovoljan i komercijalan čin. Menadžeri su dobili kvalitetne komercijalne uvjete, no definitivno nije postojala obveza, pritisak ili bojazan da bi se iz bilo kojeg razloga naš odnos promijenio ako se netko ne odluči na taj korak. Nije riječ o vaganju povjerenja menadžera prema kompaniji jer ono nije upitno. S druge strane treba naglasiti da menadžment nije ništa dobio na poklon. Suvlasnici su postali ulaganjem vlastitih sredstava.

Što ta promjena u strukturi vlasništva za vas znači u upravljačkom smislu?
U Atlantic Grupi imamo vrlo visoke standarde korporativnog upravljanja. U životu i radu kompanije ništa se nije promijenilo jer smo i dosad radili profesionalno i iznimno transparentno. Ni ranije, prije diversifikacije vlasničke strukture, nismo bili ono što se u Hrvatskoj često u pežorativnom smislu podrazumijeva pod tipičnom obiteljskom tvrtkom. Dakle, nismo profil tvrtke u kojoj postoji na desetke članova obitelji koji su favorizirani u odnosu na druge zaposlenike, u kojoj ne postoje jasna pravila korporacijskog upravljanja ili transparentnost u poslovanju. Atlantic nikad nije bio takvo poduzeće. Trebalo bi pitati nove dioničare kako se oni osjećaju, no meni i svima koji rade u ovoj firmi veliki je kompliment kad, primjerice, jedna institucija koja ima trostruki A rejting na ovaj način valorizira Atlantic Grupu. Činjenica da kompanija zadovoljava kriterije jednog tako opsežnog due diligencea, da jedna njemačka tradicionalna razvojna institucija procjenjuje da su način poslovanja, kvaliteta ljudi i međusobni odnosi na visokoj razini i kad to financijski valorizira, onda nam to svakako imponira. Suvlasništvo DEG-a nije, primjerice, ni na koji način privilegirano. Oni su obični manjinski dioničar, bez preferencijalnog statusa i specijalne zaštite manjinskih prava. To je kompliment svima koji rade u Atlanticu.

Je li Atlantic Grupa ispunila sve ono što je planirala za 2006.?
Da. Mada smo mi vrlo ambiciozna sredina i uvijek hoćemo više, bolje i brže. Budući da je Atlantic već četiri godine prisutan na tržištu kapitala, obvezni smo maksimalno transparentno komunicirati s burzom i financijskom zajednicom te u tom kontekstu predstavljamo naše planove, no pokazalo se kako tu treba biti obazriv jer postoji pravilo - nisi dobar onoliko koliko si rastao i napravio nego onoliko koliko si realizirao planove i projekcije. Uza sav oprez moram reći da smo vrlo zadovoljni. Sve ključne planove ispunili smo po svim kriterijima: rastu, tržišnim udjelima, plasiranju novih proizvoda, glavnim investicijama... Za mene je 2006. već davna prošlost. Kao predsjednik Atlantic Grupe već odavno se bavim procesima koji će se odvijati u 2007. godini. Da biste ostvarili planove, čitav niz stvari treba pokrenuti bitno ranije.

Što je s padom dobiti proteklih godina i isplativosti kupnje Haleka?
Ljudi često vole govoriti paušalno i hvataju se na eho jednog kvartalnog izvješća. Publika također voli jednostavne naslove - Kupili, Prodali, Osvojili prvo mjesto... - nema interesa za dublje analize. Prije nekoliko godina smo odlučili da želimo dodatno internacionalizirati biznis izvan regije jugoistočne Europe i jedini kvalitetan način je bio kupiti neki od postojećih biznisa. Željeli smo kupiti nešto u čemu ćemo biti prepoznatljivi i prvi, makar to bila i mala tržišna niša. Veliko je postignuće na najrazvijenijim tržištima poput Njemačke, Engleske ili Italije biti broj četiri, pet ili sedam, a mi smo na tim tržištima osigurali prvu ili drugu poziciju. Kupili smo biznis koji je u tom trenutku imao strukturne probleme i zato smo ga, između ostaloga, dobili povoljno. Sada, nakon godinu i pol dana, poslujemo pozitivno. Dosta smo stvari promijenili, primarno u menadžmentu i u dijelu procesa. Danas su svi bitni indikatori poslovanja pozitivni i definitivno smo profitabilni. Još uvijek postoje neiskorišteni sinergijski potencijali s drugim dijelovima kompanije s kojima možemo postići dodatnu profitabilnost, ali je već sada očigledno da je kupnja Haleka, danas pod imenom Atlantic Multipower, pun pogodak.

Vaše novo izdanje obveznica je nominirano u kunama. Ono prijašnje je bilo u eurima. Zašto?
Željeli smo se vezati za nacionalnu valutu - 59 posto ukupnog prihoda u prošloj godini ostvareno je u Hrvatskoj. Ne želimo se baviti špekulacijama i ekstraprihodima ili rashodima vezanim uz tečajne razlike. Htjeli smo taj rizik minimizirati i zato smo učinili prirodan hedging iz euroobveznice u petogodišnju kunsku obveznicu. S ovim izdanjem jako smo zadovoljni. Više od 30 investitora kupilo je naše obveznice: sve vodeće banke, osiguravajuća društva, otvoreni fondovi, ali i zatvoreni mirovinski fondovi, što je osobito važno. Oni su po svojoj prirodi najoprezniji i najselektivniji. Komentar je naših savjetnika da bi se izdanje rasprodalo i da je bilo bitno veće.

Atlantic sponzorira znanost i, uvjetno rečeno, male sportove. Koja je ideja iza tih ulaganja?
Ovdje treba dobro razlučiti ono što je marketing od onoga što to nije. Primjerice, kada smo pokrovitelji Duji Draganji koji je najbolji svjetski plivač na kratkim stazama u slobodnom stilu ili dupinu i kad on nosi Cedevitu na prsima, to ima određenu marketinšku vrijednost. Nikad ne bih miješao ta ulaganja s ulaganjima u, primjerice, školu odbojke ili plivanja koja su značajnija za cjelokupno društvo. Naime, ako u Duju Draganju ili u braću Skelin ne uloži Atlantic Grupa, sigurno će to učiniti neka druga kompanija. MedILS je, s druge strane, medijski najatraktivniji primjer donacije koja nema marketinšku kapitalizaciju. Mi podržavamo jedan projekt od kojega ne očekujemo nikakvu komercijalnu korist, osim što smatramo da su imena i kvaliteta ljudi koji tamo rade jamstvo da će se u institutu kvalitetno raditi. Uložili smo u MedILS jer smo prepoznali i podržali potencijal ideje da se na jednom mjestu u Hrvatskoj može privući vrhunske domaće znanstvenike, da oni mogu povući svoje svjetske kolege koji će onda dio njihovih projekata raditi u Splitu, i da od toga u konačnici imaju koristi i naši studenti koji na institutu mogu raditi, asistirati ili volontirati. Želimo da se napravi jedan centar izvrsnosti u znanosti, koji ne mora nužno stvoriti neku novu Cedevitu ili Plidentu, ali može donijeti nešto drugo za brending Hrvatske. Možda može donijeti i Nobelovu nagradu ili niz nekih drugih nagrada. Ideja je da se stvori centar s kojim će Hrvatska dobiti brend u obrazovanju i znanosti koji daje jednu dodatnu vrijednost društvu, poput Harvarda ili Cambridgea.

Čini se da nema previše tvrtki u Hrvatskoj koje tako razmišljaju?
Ušao sam, na poziv doktora Radmana, u Upravno vijeće MedILS-a sa željom da radim na senzibilizaciji poslovne zajednice, i moram reći da uz podršku premijera Sanadera upravo dovršavamo projekt sustavne podrške MedILS-u u kojemu će sudjelovati dvadesetak vodećih kompanija u Hrvatskoj. Sakupit će se temeljna sredstva za tekuće troškove instituta, a Vlada je sa svoje strane osigurala dodatna ulaganja u opremu. Koliko god je svaka kuna velika, ipak govorimo tek o sredstvima koja se inače troše za izdržavanje jednog drugoligaškog nogometnog kluba u Hrvatskoj. Time stvaramo financijski okvir s kojim će Institut raditi i plaćati svoje režije, fiksno osoblje, kako bi mogao privlačiti kvalitetne projekte za koje će njihovi voditelji aplicirati ponajprije kod institucija Europske unije.

Ulazi li Konfederacija hrvatske industrije u GSV?
Svatko tko postigne zadane kriterije reprezentativnosti koje je postavio GSV, bilo da je riječ o sindikalnim ili poslodavačkim organizacijama, dobit će svoje predstavnike u GSV-u. Vezano uz ono što je izašlo u jednim poslovnim novinama, a odnosi se na KHI i GSV, predstojnik Ureda za socijalno partnerstvo gospodin Vitomir Begović kaže da mu je stavljeno u usta ono što nikad nije rekao.

Koje su razlike u stavovima KHI-ja i HUP-a. Iz KHI-ja kažu da su u HUP-u prevladali stavovi menadžera stranih multinacionalki?
Danas su na ključnim pozicijama u Hrvatskoj udruzi poslodavaca vodeći ljudi kompanija koje su multinacionalne u smislu poslovanja u više od jedne zemlje, no u tome nema ničeg negativnog, niti konotacija koje se uobičajeno vežu uz pojam multinacionalke i globalnog kapitala. Predsjednik HUP-a je predsjednik Atlantic Grupe, predsjednik Vijeća članica je vlasnik Croatia baterija i ORBICO grupe gospodin Roglić, počasni predsjednik je Ivica Todorić, predsjednik koncerna Agrokor. Za mene je posve normalno da se pojavljuju i druge poslodavačke organizacije, iako smatram da HUP svojim radom u potpunosti ispunjava ono što jedna poslodavačka organizacija višeg reda treba raditi i kao takva je priznata i u europskoj i u svjetskoj poslodavačkoj organizaciji. Ako netko želi biti konkurencija HUP-u to je njegovo legitimno pravo i tu nema ničeg spornog. Ali je apsurdno govoriti o tome da Ivica Todorić, Ivica Ergović, Branko Roglić, Emil Tedeschi... ne ulažu u biznis u Hrvatskoj, ili da naši članovi iz T-HT-a, Zagrebačke banke, Ine, Plive ili Podravke ne ulažu u biznis nego u jahte. Upravo te kompanije najviše ulažu u razvoj. Ja nemam jahtu, a ako netko od mojih kolega ima, njegovo je pravo da ulaže u ono što smatra da je primjereno.

Koliko je odjeka imao vaš svojevremni poziv članovima HUP-a da ne troše na luksuz?
Bio sam jedan od rijetkih poslovnih lidera koji je ispred HUP-a govorio o tome kako bi se poslodavci trebali ponašati i u što bi trebali ulagati. Rekao sam da svatko ima slobodu sredstvima koja je zakonski stekao raspolagati na svoj način. Dao sam preporuku kako mi se činilo da bi bilo logično da se ponašamo, u skladu sa socijalnim, ali i ekonomskim trenutkom. Mislim da treba ulagati kako bi se sustigla inozemna konkurencija, odnosno kako bi se u toj globalnoj utrci uspjelo. Pritom nisam želio biti ni licemjer ni demagog. Temeljno je pravo svakog čovjeka da sa svojim novcem radi ono što želi. Istovremeno sam tražio i od druga dva socijalna partnera da zajedno podijelimo teret predstojećih reformi.

Kada ste preuzeli vodstvo HUP-a, krenuli ste vrlo ambiciozno i glasno. Sada se čini kao da je to splasnulo. Iz HUP-a se neprestano tvrdi kako je gospodarstvo preopterećeno davanjima, a na kraju svake godine kroz GSV podržite taj isti proračun koji punite?
Krenuli smo vrlo artikulirano. Danas smo jednako artikulirani i neprestano radimo punim kapacitetom. Kad smo progovorili protiv ministara u nadzornim odborima, javnosti su bili atraktivni naslovi poput Van ministri! Sama suština bila je manje važna. Danas kad su se dogodile određene afere HUP je manje zanimljiv, atraktivnija je sama afera. I danas kažemo da ministri najčešće nemaju vremena te specifičnih znanja i kompetencija, a još su i u sukobu interesa, jer po zakonu moraju zastupati interese poduzeća čime druge dovode u neravnopravan položaj. Postoji kvalitetan zakonski okvir, gdje je predviđeno da postoje iznimke samo ako je riječ o poduzećima od posebnog državnog interesa. Mi kažemo da takvih može biti 4-5, ali ne 50 ili 100. U početku smo bili medijski atraktivniji možda i zbog toga što smo bili manje prepoznati, pa je dijalog s Vladom bio na nešto nižim razinama. Sada dio razgovora među socijalnim partnerima ne ide kroz medije i nije ni potrebno da ide kroz njih.
Kad je riječ o proračunu mi smo ga na GSV-u vrlo jasno kritizirali, ali smo ga na koncu podržali. S ministrom i premijerom smo kritički razgovarali o poreznom opterećenju, prije svega o skrivenim porezima, i napravili smo određene pomake. Koliko su oni deklarativne prirode, a koliko će biti rezultata, vrlo brzo ćemo svjedočiti tome. Vlada u poslodavcima treba imati partnera u provođenju reformi. Svaki put kad je Vlada napravila pravi potez mi smo to podržali, a kad stvar ne valja na to smo upozorili. HUP podržava projeke poput Hitroreza ili e-Hrvatske jer su to projekti koji u poslovanju doista pomažu kompanijama.

Koji bi po vama trebali biti Vladini prioriteti?
Vlada najprije mora prestati biti najveći poduzetnik u državi. Postoji značajan dio hrvatskog gospodarstva koji još nije privatiziran. Držimo da se pritom u procesu privatizacije moraju napraviti jasni kriteriji i transparentni natječaji kako bismo znali da se bira najbolji ponuđač. To dosad nije bio slučaj. Moramo napraviti transformaciju društva i hrabrije provoditi reforme koje su nužne za modernizaciju države i gospodarstva. To će biti bolno, toga moramo biti svjesni. Očekujem od Vlade da svim socijalnim i interesnim skupinama vrlo jasno poruči: Idemo u tom smjeru i podnijet ćemo određeni teret. Naravno, svaka interesna skupina mora podnijeti dio tog tereta, nitko nema pravo reći ja imam ova prava i ispod toga ne idem. Nije realno očekivati da će u izbornoj godini biti nekih velikih promjena. No, nakon izbora, tko god na njima pobijedio, trebao bi pobijediti na bazi jasne platforme i onda početi s promjenama čim se formira Vlada. Najveći dio posla napravit će se u prve dvije godine mandata. Povijest nas uči da horizont političara seže do sljedećih izbora. To je bitno kraće nego što smo mi u poslu naučili.