0

Sindrom napuhanog balona

Dokle god je potrošnja, prije svega državna, glavni pokretač gospodarskog rasta, da bi potom taj isti rast bio alibi za veću potrošnju, riječ je o igri s balonom

Nema onoga tko nije stiskao i pritiskao dječji balon kako bi osjetio bijeg zraka iz jednoga dijela u drugi te uživao u osjećaju kako vlada i materijom i njenim sadržajem. Ta iluzija moći, koja splasne čim popusti pritisak i balon se vrati u prvotno stanje, neobično nalikuje nastojanju Hrvatske narodne banke da ograniči rast kredita.
I to ne po prvi put, iako od ove Nove godine žešćim mjerama negoli ikad prije. HNB je, naime, već financijski kažnjavala poslovne banke za prevelike kreditne plasmane, svojedobno ih nastojeći ograničiti na 16-postotni godišnji rast. Rezultat je bio dvojben. Budući da na tržištu nije jenjala potražnja za novcem, banke su samo promijenile moduse njegove opskrbe. Kredite za kupnju automobila, naprimjer, više nije odobravala poslovna banka već njezina leasing-kćer, i posao je išao. Komitent je dobivao novac, uvoznik je plasirao proizvod, banka je zaradila, a sankcije su izbjegnute.
 Ovaj put je HNB pokušala spriječiti banke da se pripreme na udarac. Stoga je, bez najave, samo deset dana prije nego što su pjenušci označili ulazak u novu i uspješniju godinu, donijela, čak i prema vlastitoj ocjeni, opaku šok-mjeru. Odlučila je, naime, rast plasmana poslovnih banaka veći od 12 posto kazniti obveznom kupnjom blagajničkih zapisa. To konkretno znači da bi za kredite plasirane, naprimjer, u 2006. godini, banke trebale desetak milijardi kuna više. Taj bi novac bile dužne deponirati u središnjoj banci uz bijednu naknadu, predviđenu za obvezne pričuve od 0,75 posto.

Mjera na mjeru
Glad za novcem u Hrvatskoj ne jenjava. Do kraja 2006. poslovne su banke ukupno plasirale preko 182 milijarde kuna, čak 24 posto više nego prethodnu godinu. Plasmani su tako, unatoč opiranju središnje banke, postali trajni akcelerator robnog uvoza, a ovaj je pak, praćen nedovoljnim rastom izvoza, postao multiplikator deficita u vanjsko-trgovinskoj razmjeni. Stara, poznata hrvatska priča! No, ne i jedina čiji zaplet brine HNB i tjera je na očajničke poteze. Jednako stara i dramatična storija odnosi se na rast hrvatskoga duga prema inozemstvu. U prošloj je godini on iznosio oko 28,7 milijardi eura (85 posto BDP-a), a u središnjoj su banci uvjereni kako bi bez drastičnih mjera u 2007. njihov rast dosegnuo i 90 posto bruto domaćeg proizvoda. Što "ne bi bilo neizdrživo, ali bi kao tendencija bilo neodrživo!", da citiramo riječi guvernera. Stoga bi smanjenje rasta plasmana trebalo obaviti i taj, drugi zadatak. Prikočiti preveliki dotok kapitala iz inozemstva koji potom, poput otrova, kola hrvatskim krvotokom.
 Banke se, zasad, uglavnom brane šutnjom. Istina, njihovi glasnogovornici, pa i iz cehovske udruge, najavljuju kao logičnu protumjeru rast kamata. U središnjoj banci pak računaju da, ako bi do povećanja kamata i došlo, ono moglo iznositi najviše do 0,1 posto. Zasad i jedna i druga strana tek zbijaju redove i osmišljavaju protumjere. S prilično prepoznatljivim ishodom.

Stiskanje balona
Kad je posljednji put HNB nastojala smanjiti zaduživanje države u inozemstvu, činilo se da je u tome i uspjela. Ubrzo se, međutim, pokazalo da je država, istina, smanjila svoj inodug, ali je povećala zaduženost kod kuće. Novac su joj namicale banke pozajmljujući ga u inozemstvu. 
 Sindrom balona, koji pod pritiskom samo mijenja oblik, ali ne i suštinu, prepoznatljiv je i kad je riječ o poduzećima. Ne mogavši svoju glad za svježim kapitalom zadovoljiti kod kuće, poduzetnici su sami krenuli preko granice, i tako lani postali akcelerator rasta hrvatskoga inoduga. Tko će biti sljedeći? Hoće li, ne bude li kredita dovoljno kod kuće, sutra profesori i penzioneri po novac preko granice? Čak i to je lakše zamisliti nego da će mjere HNB-a promijeniti hrvatske trendove. Dokle god je potrošnja, prije svega državna, glavni pokretač gospodarskog rasta, da bi potom taj isti rast bio alibi za veću potrošnju, riječ je o igri s balonom. Prenapuhanim.