0

Ruski rulet na hrvatski način

Dok se hrvatska politička elita bavila sobom, zaigravala se izbornim i inim nadmetanjima, gospodarstvo se brzinski urušavalo. I onda, umjesto ozbiljnijih poteza Vlade, premijer je, nimalo uznemiren porukom koju šalje financijskom kapitalu i poduzetništvu, tek vedro mahnuo rukom na doviđenja

Piše Mirjana Popović

Naša glava je još iznad vode! Još normalno dišemo!, objavio je ovih dana sa stranačke govornice hrvatski ministar financija. Državna blagajna nije prazna, rekao je, što potvrđuje i činjenica da se plaće i mirovine, pa i dječji doplaci, uredno isplaćuju.

Kad tako tvrdi ekonomski znalac, pa još k tome i glavni ključar državnih financija, ne bi trebalo sumnjati. Pa ni pomišljati na to da bi se, u ova preozbiljna vremena, netko politički titrao takvim faktima. Preostaje stoga zaključak da bi Hrvatska mogla postati prva zemlja u svijetu koja u tri-četiri mjeseca odrađuje dva rebalansa proračuna, iako nema financijskih problema. No, nije to jedino pa ni najneobičnije za zemlju u kojoj se bruto domaći proizvod strmoglavljuje brzinom od 6,7 posto u tri mjeseca, a njeno je vodstvo smiruje tvrdnjama kako je drugdje i gore. Riječ je, naime, o zemlji u kojoj državni čelnici pozivaju stanovništvo na štednju pa je potrošnja kućanstava stvarno i desetkovana (smanjena u prvom tromjesečju realno za 9,9 posto!), ali je istodobno potrošnja te iste državne mašinerije porasla za gotovo 4 posto. Riječ je, da se podsjetimo, o zemlji u kojoj su se vlasti opirale priznati kako je nastupila recesija čak i onda kad više ni statistika, uprosječena i umivena, nije dopuštala sumnju. A nakon što su pod pritiskom javnosti donesene antirecesijske mjere, do svibnja je od njih desetak odrađen samo rebalans proračuna.

Šok na šok
Za to se vrijeme hrvatska politička elita bavila sobom, zaigravala se izbornim i inim nadmetanjima, a gospodarstvo se brzinski urušavalo. Među brojkama koje bi u svakoj normalnoj zemlji zvonile na uzbunu svakako su one o tromjesečnom smanjenju investicija, i to za 12,4 posto, o konačnom malaksavanju izvoza petomjesečnim tempom od preko 15 posto. Pa čak i uvoz, inače kamen bilančnog spoticanja, ali i punjač proračuna, manji je za četvrtinu negoli godinu prije. Trgovina na malo također bilježi dvoznamenkastu stopu urušavanja, turistička sezona već u startu neugodno hladi očekivanja. Ali se zato dramatičnom brzinom umnažaju neplaćanja. Osobito ona kojima je glavna karika država ili neko od njenih poduzeća.

Cijela ta opskurna storija, sasvim neprimjerena godišnjemu dobu i pozivu sunčanih plaža, ima poantu koja i ministru financija, ma što zborio, izaziva grč u želucu. Računice, naime, kazuju da zbivanja u gospodarstvu povećavaju rupu u državnome proračunu. U kojemu bi, ne dogodi li se čudo ili ekstremna odricanja, umjesto predviđenih pet do kraja godine moglo nedostajati i triput više milijardi kuna.

Ali, nije to sve! Dok je službena statistika šokirala javnost brojkama o gospodarskim urušavanjima, i hrvatski premijer je za nju pripremio vijest: odlučio je odstupiti. S porukom da to čini za Hrvatsku. Zbog njena dobra.

Može li biti gore?
Sve do neobičnog političkog obrata, koji je formalno rezultirao promjenom glavnih likova u vrhu hrvatske izvršne vlasti, činilo se da ne može biti puno gore. Naime, čekanje da kriza prođe pokazalo se krajnje lošom metodom, pa je bilo razumno očekivati ozbiljnije poteze Vlade. Umjesto toga samo smo još jednom svjedočili kako između političkih i gospodarskih interesa ne mora biti znak jednakosti. Premijer je, nimalo uznemiren porukom koju šalje financijskom kapitalu i poduzetništvu, tek vedro mahnuo rukom na doviđenja. Istog se trena hrvatska burza zatresla, a neki su poduzetnici od svojih banaka već idućeg dana dobili poruku da im je kamatna stopa, u odnosu na onu u predugovoru, povećana za 1 posto. Zbog političke nestabilnosti i povećanog rizika. A državna administracija? Inertna, kakvu ju je bog dao, dodatno se uvukla u sebe, iščekujući nove šefove i nova umrežavanja. Što, dakako, znači i nove zastoje u plaćanjima, papirologiji, pa i poslovima. Bolje vijesti ne stižu ni od nove premijerke. I ona lakonski poručuje: “Zlo će proći!“, ponavljajući mantre o većoj konkurentnosti, o borbi protiv korupcije. I protiv krize, dakako... Sve u svemu kao da smo, bez svoje volje, svi upali u grotesku u kojoj prononsirani pesimist nariče: “Teško je! Ne može biti gore!“, a optimist ga u vedrome zanosu tješi: “Može, ne brini, može...“