0

Bič puca na kraju

Kako se Hrvatska bliži članstvu u EU i pritisci će bivati sve žešći. Ostaje pitanje imamo li, osim zbunjenih osmijeha ministara i prispjelih računa u ladicama, u pripremi bolji odgovor na njih

Piše Mirjana Popović

Hrvatski ministar financija rijetko kad sebi dopušta luksuz da ga nacija vidi nesigurnog. Naprotiv, poznat je po nevjerojatnoj vještini kojom činjenice miksa s uvjerljivošću nastupa. Što klimaviji argumenti, to čvršći glas i sigurniji pogled. No, ovaj put kao da je slučaj Hypo Grup Alpe Adria banke uzdrmao i njegovu poslovičnu sigurnost. Namjera, naime, da naciju uvjeri kako hrvatski porezni obveznici neće osjetiti gubitak više od 40 milijuna eura, a koje država, prema odluci londonskog suda, mora kao odštetu platiti austrijskoj banci, ostao je na razini neuvjerljivog pokušaja. Ipak, u ovom su slučaju diplomatske vještine Vladinih dužnosnika manje važne. Ono što jest važno za sve domaće punjače proračuna to je činjenica da je dokumentacija o mirazu Slavonske banke bila doista lažirana. I da je londonska presuda pala u korist austrijske banke, a na našu štetu. Važno je i to da je donesena još potkraj prošle godine te da nas sada i sam vrh Vlade, ne samo jedan ministar, nastoje uvjeriti kako se ništa financijski loše za nas nije dogodilo. I da će se naša diplomacija, iako to nije uspjela prije suđenja, sada nagoditi s oštećenom stranom. O tome, međutim, tko je prste, a možda i cijele ruke imao u tom sramotnom poslu, tko je iz njega izvukao korist, da bi sada ceh plaćala cijela hrvatska populacija, poduzetništvo posebice, još uvijek se, dakako, samo nagađa. A o tome kako će se i odakle namiriti izgubljeni sporovi Vlada odbija i nagađanja.

Šteta veća od financijske
No, nije sva, a možda ni najveća šteta ni u izgubljenim milijunima eura. Više nas od privatizacijskih muljaža i izgubljenih sudskih sporova može stajati zao glas koji se brzo i nadaleko širi. I koji može čak opasnije od nesretnog ZERP-a usporiti ionako dugo i mučno hrvatsko putovanje prema Uniji. Na dokaz te neugodne istine ni ovaj put nije trebalo dugo čekati. Tako su Austrijanci, najveći strani ulagači u Hrvatskoj i inače relativno pouzdani zagovornici naših interesa u Europi, odlučili glasnije nego dosad podsjećati na hrvatske grijehe. Iskustvo banke, ali, tvrde, i drugih njihovih poduzetnika, uvjerljivo svjedoči o manama našeg pravosudnog sustava, o nesređenosti zemljišnih knjiga, o sporosti i neučinkovitosti hrvatske administracije. Dakako, kao kruna svemu, o korupciji kao najzaraznijem i stoga najopasnijem izvoznom nusproizvodu.

Istina je, međutim, da Austrijance nije trebao slučaj sa Slavonskom bankom podsjećati na to što Hrvatska mora učiniti, odnosno prestati činiti želi li u skoroj budućnosti postati ugledna članica Europske unije. Sve je to nebrojeno puta ponovljeno u pregovorima s Unijom, pa i u desecima najraznovrsnijih hrvatskih programa i sporazuma. Jedan je od posljednjih takvih dokumenata i Vladin Pretpristupni ekonomski program 2008.-2010. U njemu je, s rokovima izvršenja, upisano i što će se učiniti s reformom javne uprave i pravosuđa, i s brodogradnjom, i sa željeznicama i s dugovima… Spominje se, naravno, i Nacionalni program za suzbijanje korupcije, pa i njegova revizija, te s njime povezani akcijski planovi s vremenskim okvirima, odgovornim tijelima i proračunom potrebnim za provedbu.

Zašto podsjetnici
Preostaje logično pitanje: zašto se svako malo, različitim povodom, netko iz zemalja EU sjeti da nas podsjeća na to što nam je činiti? Zar im nije dovoljno to što izlaze kao pobjednici u ZERP-ovima, na međunarodnim sudovima, što, napokon, imaju u rukama ključ Unije, elitnog kluba o čijim odajama poput šiparica sanjarimo?!

Odgovor se sam nameće - sve to nije dovoljno e da bi se administracija u Bruxellesu uvjerila kako je Hrvatska doista prionula na čišćenje svojih Augijevih štala. A ovako zapetljani i nesređeni ne trebamo im za zajedničkim stolom. I drugo, ni Unija nije rajski vrt već zajednica zemalja koje međusobno, a još oštrije protiv drugih, igraju kako bi štitile svoje interese. S kojima se hrvatski već danas nužno prepliću. Stoga će, kao što bič puca na kraju, a Hrvatska se bliži članstvu u EU, i pritisci bivati sve žešći.

Ostaje otvoreno imamo li, osim zbunjenih osmijeha ministara i prispjelih računa u ladicama, u pripremi bolji odgovor na njih.