0

Račun s pokrićem ili bez njega

Otpor suočavanju s krizom je prevladan, rezultat je deset antirecesijskih mjera, od kojih su mnoge izazvale dodatno čuđenje. Tek sada nije, naime, jasno zašto je Vlada toliko otezala s njima

Piše Mirjana Popović

Napokon! Ta je riječca možda najkraći, ali istodobno i najprecizniji komentar paketa Vladinih antirecesijskih mjera. Već i sama činjenica, naime, da je premijer Sanader odlučio priznati kako mu gospodarstvo ima problema i da ih je Vlada voljna pomoći rješavati, nesumnjivo ima nemalu specifičnu težinu. Šalje u javnost poruku kako je prošlo vrijeme bespomoćnog zbrajanja šteta koje nam je globalna kriza naplavila, a domaće su ih dubioze opasno multiplicirale. Odnosno da je Vlada, koja se dosad kad je o mjerama riječ najčešće branila šutnjom, odlučila to priznati. Istina, domaći gospodarstvenici pa i mnogi ekonomski analitičari danas su jedinstveni u procjeni da je priznanje dobrano okasnilo. Dobro procijenivši da bi se to moglo dogoditi te poučeni iskustvom koje je govorilo kako je brza reakcija pola uspjeha, poduzetnici su učinili što su mogli. Čim je globalna kriza počela tresti i Hrvatsku sve su kompanije čiji se menadžment odlučio boriti za opstanak na poduzetničkoj sceni napravile svoje križaljke protukriznih mjera. Ubrzo su im se, osim nacionalne banke koja je među prvima reagirala na zlokobne vijesti iz svijeta, sa svojim prijedlozima pridružile i Hrvatska udruga poslodavaca, Hrvatska gospodarska komora, sindikati, o Vladi ovisni, ali i nezavisni ekonomski stručnjaci, pa i neke jedinice lokalne samouprave.

Od svega pomalo
 Sve to, dakako, otvara brojna pitanja među kojima je prvo: što je Vlada čekala? Je li njen daltonizam kad je o krizi riječ bio ozbiljna mana ili svrhovito taktiziranje? Odnosno je li paket pod pritiskom javnosti donesenih mjera, kao što to neki kritičari procjenjuju, samo politički alibi, a po učinkovitosti kamilica, ili je to ipak kvalitetan pojas za spašavanje dobačen domaćemu gospodarstvu?

Pravi odgovor na pitanje što je čekala vjerojatno zna samo Vlada. Je li - fokusirana na Slovence, na NATO i EU - jednostavno podcijenila zbivanja u domaćemu gospodarstvu, je li mislila kako možda ipak neće morati prije izbora zagristi u kiselu jabuku domaće potrošnje ili jednostavno nije znala što bi i zašto činila?! Lako je moguće da uzrok kašnjenja nije ništa od toga već je najvjerojatnije sazdan od svega pomalo. U svakom slučaju otpor suočavanju s krizom je prevladan, rezultat je deset antiresecijskih mjera, od kojih su mnoge izazvale dodatno čuđenje. Tek sada nije, naime, jasno zašto je Vlada toliko otezala s njima. Zar se, primjerice, moralo mjesecima promišljati kako bi se maturalna putovanja počela preusmjeravati od stranih na hrvatske destinacije? Ili da bi se menadžerima javnih poduzeća poručilo kako trebaju štedjeti te da ne bi trebali imati velike plaće? Zaista je trebalo mnogo mudrosti i političke hrabrosti da bi se Ministarstvo turizma natjeralo na izvanredni pothvat, kako to i dolikuje izvanrednim situacijama, a taj je donošenje akcijskog plana za domaći turizam. Ovogodišnji. Plan bi trebao biti donesen do kraja prvog tromjesečja - ove godine. Jednako je tako zanimljivo da nam je trebala svjetska financijska kriza i domaća recesija kako bismo odlučili uvoznu robu pomnije promotriti te razlučiti smeće od kvalitetnih proizvoda da bismo se, nakon hvaljenih Hitrorezova, odlučili na micanje administrativnih prepreka stranim ulaganjima...

I tako redom.

Kompetencija i odgovornost
 Dakako, u nevelikom paketu ima i mjera koje će kod mnogih izazvati osmijeh zadovoljstva. Jedna od njih je skraćenje rokova koja su javna poduzeća dobila za podmirenje svojih obveza. Ipak, kad se sve zbroji, težina antirecesijskog paketa, mjerena mogućim ekonomskim učincima, u velikom je nerazmjeru u odnosu na težinu gospodarskih (ne)prilika. Pa ipak, one objektivno imaju iznimno značenje za sve one koji u Hrvatskoj ili s Hrvatskom posluju. Ponajprije stoga što ih je donijela Vlada, koja ima poluge moći dostatne da ih provede.

Drugo, mnoge od najpametnijih mjera osmišljenih na drugim razinama, u tvrtkama ili u općinama naprimjer, nemaju provedbeno svjetlo sve dok Vlada, kao kreator ekonomske politike, ne kaže što smjera. Napokon, važno je i to što je razdoblje iščekivanja zamijenjeno usredotočenom akcijom, a čak i minimalni ekonomski učinci bolji su od stagnacije i nazadovanja. Pod uvjetom, dakako, da veći dio onoga što je predloženo ili obećano rebalans proračuna ne pretvori u papirnatu konstrukciju.