0

Pogled u inflatorno zrcalo

U Hrvatskoj, gdje je država najveći poslodavac i najveći investitor, osobito je dragocjeno imati s vlastima dobre odnose. Stoga će i mnogi biznismeni s odobravanjem klimati glavama na sjajnu ideju premijera o odricanju od profita

Piše Mirjana Popović

Ostvaruje li netko profit dužan je njegov dio, smanjenjem marži, vratiti građanima na kojima zarađuje!

Ne zna se je li hrvatski premijer, obznanjujući nedavno gornju rečenicu, uputio poduzetnicima moralnu pouku ili naredbu. Lako je moguće da je, u skladu sa svojom pozicijom u hijerarhiji moći, imao na umu i jedno i drugo. Možda i treće, najvažnije. Moguće je premijer povjerovao kako je našao rješenje za inflaciju. Jednostavno poput udarca kojim je slavni Kolumbo, istina samo u anegdoti, natjerao jaje da stoji na svom najužem dijelu.

Za razliku od neizvjesnosti oko toga kako je čelnik hrvatske Vlade mislio navesti poduzetnike da građanima “vrate“ dio ostvarenog profita, sasvim je izvjesno da njihov odaziv neće bitno usporiti rast cijena. Dakako, ne zato što su genotipski predisponirani za neposluh prema vlastima. Naprotiv! Svatko tko se bavi biznisom zna da se s rogatim ne valja bosti, a u Hrvatskoj, gdje je država ne samo najveći poslodavac nego i najveći investitor, osobito je dragocjeno imati s vlastima dobre odnose. Stoga će i mnogi promućurni biznismeni s odobravanjem klimati glavama na sjajnu ideju premijera, a neki su se menadžeri, što je za svaku pohvalu, do daljnjega već i odrekli namjeravanog dizanja cijena. Sve to, međutim, neće usporiti utrku inflacije koja je, sada je već izvjesno, ove godine uhvatila ubrzanje od najmanje 6 posto, a prošlu je završila tek nešto sporije. Jednostavno zato što joj je glavno korijenje od kojega buja negdje drugdje.

Zrcalo, zrcalce moje
U tržišnom gospodarstvu, osobito takvom koje je, poput hrvatskoga, pritisnuto velikim uvozom malo je mjesta za cjenovnu poduzetničku bahatost. Na rezanje troškova i ozbiljno raspolaganje ostvarenim profitom dnevno tjera žestoka konkurencija. Dakako, i u našem gospodarskom okruženju ima mjesta za nezajažljivost pojedinih poduzetnika koji šire svoja poslovna carstva na račun niskih plaća zaposlenih, neplaćanjem svojih dobavljača, a nerijetko i eskiviranjem poreznih obveza. Pa kada se tome pribroji i veliko zaduživanje u inozemstvu, kojim se vežu ruke HNB-ovoj monetarnoj politici, nema dvojbi da takvi daju, posredno i neposredno, svoj doprinos rastu cijena i eroziji gospodarskoga sustava. Premijer je prije svega na te i takve mislio. I zato što spadaju u sam vrh domaćeg poslovnog jet-seta, a još više stoga što su oni, po definiciji, dragocjeni oslonac svake vlasti. Pa i aktualne. Dakako, poziv je upućen i brojnim, samozatajnim poduzetničkim neimarima koji će u svojim prenapregnutim bilancama jedva naći mjesta za dugoročnija odricanja.

Stoga se, realno, cijela akcija dobrovoljnog odricanja od zarade uglavnom svodi na dva politička učinka. Njome se, kao i osnivanjem povjerenstva za praćenje cijena, željelo dobiti na vremenu. Uvjeriti javnost kako Vlada brine za standard pučanstva i da nema razloga za sindikalne prijetnje. I što je jednako važno, Vlada je prozivajući i okupljajući poduzetnike javnosti pokazala koga smatra glavnim domaćim krivcem za inflaciju. Prikrivajući vješto da se on možda nalazi i u njenim ladicama, u njenoj ekonomskoj pa i fiskalnoj politici.

Vrijeme računa
No, ako je tražiti krivca za inflaciju koja prijeti ekonomski, ali i politički uzdrmati Hrvatsku, popis je nesumnjivo poduži. Tako nitko ozbiljan ne osporava da je inflacija velikim dijelom stigla s uvoznom robom, osobito s energentima, da nam je proizvodnost relativno niska, administracija neučinkovita itd. itd. Istina je, međutim, i to da su nam potrošački apetiti, na čiju hipertrofiju posljednjih godina uporno upozorava nacionalna banka, potkopali domaću valutu. Razmahali su se građani i banke, kao da iza potrošnje stoji umjesto trgovačkih lanaca moćna mreža stvaratelja novih dobara. Jednako se, povremeno i neobuzdanije, ponašala i država. Dajući lažni sjaj svojoj ekonomskoj politici pothranjivala je opću iluziju o bogatstvu. Po uzoru na središnju državu, a nerijetko i prednjačeći, svoje su rashode krojile i lokalne samouprave. Novcem isisanim iz poduzetništva nahranjene su brojne političke i investicijske megalomanije. A računi, ma koliko se vješto prikrivali, prije ili poslije isplivaju.