0

Stvarni život i predizborna obećanja

Nevolja je kada se borba za vlast pretvori u licitiranje potrošnje, a da se ne zna ni tko će ni pod kojim uvjetima preuzete obveze financijski zbrinuti

Piše Mirjana Popović

Dugo će još analitičari preslagivati poruke i političke pouke posljednjih nam parlamentarnih izbora, ali su već sada nesporne najmanje dvije ekonomske činjenice. Prva je do krajnjih granica razgolićen potrošački naboj hrvatskoga društva. I druga, u najužoj sprezi s prvom, jest zamiranje političkih opcija s drukčijim predznakom.

Kada bi se, naime, gospodarsko stanje u Hrvatskoj sudilo prema predizbornim ponudama stranačkih lidera, stekao bi se dojam da živimo u prebogatoj zemlji te da su prijašnje vlasti bile škrte u preraspodjeli tog bogatstva. A tajna političkog uspjeha samo je u tome da se iz vreće preobilja zvanog državni proračun zahvati više nego dosad. Naprimjer, za obnovu seoskih obiteljskih gospodarstava šest milijardi kuna svake godine, najmanje 10-15 za povećanje mirovina, može više teško manje, u investicije u Slavoniji, Dalmaciji...

Kupnja glasova obećanjima uobičajen je, gotovo bi se reklo univerzalan predizborni klišej za kojim posežu, manje ili više otvoreno, sve stranke na vlasti. I one koje žele doći na vlast, dakako. Polazi se, naime, od logične pretpostavke da svakoga glasača prije svega zanima onaj tko mu nudi bolje uvjete života i rada. Nevolja je, međutim, kada se borba za vlast pretvori u licitiranje potrošnje, a da se ne zna ni tko će ni pod kojim uvjetima preuzete obveze financijski zbrinuti. A kad one zadiru u sferu determiniranu normativnim aktima, naprimjer, i politički pokriti.

Zabrane i obveze
Dakako, uvijek postoji mogućnost da se predizborna obećanja ne smatraju baš obvezujućima. O tome posredno govore i tuđa iskustva pa je, primjerice, na svjetskom natjecanju u laganju, koje se svake godine održava u Santon Bridgeu, zabranjeno sudjelovanje političarima. Oni su, smatra se, uz odvjetnike, jedini profesionalci u toj vještini.

Kad je o našim političarima riječ, oni su svoja odstupanja od obećanja odavno navikli pravdati famoznim “objektivnim okolnostima“. Međutim, vremena se mijenjanju, pa tako i preuzete obveze postaju sve ozbiljnija stvar. Osobito ako su bile valuta kojom su kupljena stranačka postizborna partnerstva. A upravo to je posljednjim izborima dalo osobitu specifičnu težinu. Ne samo zbog toga što se nova Vlada, u prezaduženoj zemlji s ionako predimenzioniranom potrošnjom, obvezala zadovoljavati narasle apetite. Nezgodno je i to što nas takva praksa i neka od danih obećanja mogu udaljiti ili usporiti na putu u Europsku uniju. A kako nevolja nikad ne dolazi sama, na tom smo putu počeli gaziti i inflacijski mulj. Zasad našim političarima nezanimljiv, a kako sindikate još uvijek smatraju nejakima vlasti vjeruju da je i neopasan.

Loši brojevi i tuđi optimizam
Za razliku od naše političke elite i stranačkih vođa, čelništvo Europske unije boji se inflacije. Čak su i Sloveniji, koju inače cijene zbog gospodarskih postignuća, zamjerili to što vještije ne obuzdava cijene. U Hrvatskoj se pak otrova inflatornih ugriza, osim sirotinje, boji još samo nacionalna banka. Stoga je i guverner, dok su nam se s plakata radosno smiješila lica političkih moćnika, odlučio te emocije malo prizemljiti. Podsjetio je na opasnost od deficita platne bilance i na to da se u njegovoj sjeni ne može dugoročno osigurati brz gospodarski rast. Podsjetio je i da je godišnja inflacija u listopadu premašila 4 posto, kako bi u prosincu mogla biti i 5 posto, a iduća bi nas godina mogla iznenaditi najvećom inflacijom od početka ovog desetljeća. Opasnom i zbog sada već izvjesne mogućnosti da se pretoči u trošak rada te tako zavrti teško zaustavljivu spiralu poskupljenja. Osim deficita i inflacije svaku bi vlast, koja ima ambiciju pribaviti nam člansku iskaznicu Europske unije, trebalo zaintrigirati i usporavanje plasmana hrvatskih proizvoda upravo u taj dio svijeta. Lani je, u devet mjeseci, više od 65 posto izvoza bilo usmjereno na to, uglavnom visokozahtjevno tržište. Ove je godine postotak pao na 61...

I dok su nas gospodarski trendovi ispunjavali bojaznima, a naši političari uljuljkivali frazama i velebnim obećanjima, susjedi su Slovenci protestirali i štrajkali. Prvo zbog svojih cijena i plaća, drugo zbog nas. Njihovi su, naime, carinici uvjereni kako će Hrvatska uskoro u EU pa su štrajkom natjerali Vladu da ih zbrine. Lako moguće da s dvadesetak kilometara odstojanja naši igrokazi i ne izgledaju tako loše, a možda i Slovenci imaju informaciju više.

Kupujemo oboje!