0

Akceleracija beznađa

U ovom glavinjanju i brodogradnja ide putem kojim su prošle mnoge naše nekoć propulzivnije i brendovski prepoznatljivije proizvodnje, od kojih su danas ostale samo prazne ljušture i dugi redovi mladih umirovljenika i trajnih nezaposlenika

Piše Mirjana Popović

Što se jednoj zemlji, njenom gospodarstvu i njenim ljudima, može najgore dogoditi? Kad joj globalni financijski lom stjera u recesiju zemlje s kojima posluje? Ili je možda još opakiji zloćudni amalgam svjetske i domaće krize koji joj poduzeća ostavlja bez kupaca i kapitala, a njihove razvojne ambicije, još do jučer obećavajuće, pretvara u SMS-ove i Pevece? Nekome se pak može činiti najgorom spoznaja da je u hrvatskome društvu zlo kriminala toliko duboko ukorijenjeno, i tako teško iskorjenjivo, da čelništvo zemlje to kani upisati i u Ustav. Kao i opredjeljenje da za ta zlodjela, dugoročno, nema praštanja.

No, kriminala, pa i privatizacijskoga, ima i drugdje, a kriza nije poštedjela ni mnogo veće i jače igrače od hrvatskih uvoznika tuđega bofla ili domaćih prerađivača maslina. Naime, ta zla, ako i jesu razarajuća, osobito za malo gospodarstvo poput našega, nisu hrvatski izum. Ni specifikum. Odatle i određeno mirenje sa sudbinom u domaćem okruženju. A kod svijeta svojim nevoljama ionako ne možemo izazivati sućut naših vjerovnika, makar kukali vješto i strasno kako su nas učile naše babe i prababe narikače.

I što to onda u nas izaziva evidentni kolektivni stres i beznađe? Možda činjenica da domaću brodogradnju, od stoljeća sedmog nacionalnu diku i ponos, danas nitko ne želi kupiti niti za kutiju šibica? Za manje nego što stoji papirnata salveta kojom se brišu masni prsti?

Odium umjesto respekta
Međunarodna licitacija hrvatskih šest brodogradilišta, javno predstavljenih kao gubitnički uteg oko vrata državnog proračuna, svakako je jedna od mračnijih epizoda hrvatskog gospodarstva. Manje zbog toga što se krenulo s prodajom u vrijeme kad nema posla ni za veća i renomiranija svjetska brodogradilišta, a globalna recesija destimulira i mnogo manje problematične investicije i investitore. Beznađe navire iz pratećih poruka.

Vlada, koja bi pro primo trebala štititi interese domicilnog gospodarstva, a osobito njegovog proizvodnog segmenta, samo je jedna u nizu onih koje to jednostavno ne zanima. I ne zna se koga je ovaj put više podcijenila - kompanije koje prodaje ili potencijalne kupce. Investitore je neugodno iznenadila time što je na međunarodni natječaj izašla s nepotpunim i neistinitim podacima o obvezama brodogradilišta, i to je post festum morala i javno priznati. A kad je riječ o domaćim škverovima njima je, umjesto uvažavanja što su isporučujući gotove brodove desetljećima upravo našim vladama dobacivali pojaseve za spašavanje vanjskotrgovinskih bilanci, ovješen oko vrata odium kakav nisu ponijeli ni najgori tajkuni te ratni i poratni profiteri.

Javno okićeni lentom gubitaša i parazita, koji državi i poreznim obveznicima siše supstancu, hrvatska brodogradilišta su ponuđena na prodaju. Potencijalni kupci dočekani su s puno suosjećanja zbog toga što uopće pomišljaju upustiti se u loš posao. I ispraćeni sa sudioničkim tapšanjem, uz obećanje da će novi natječaj biti za njih povoljniji.

Kad sredstvo postane cilj
Dakako, brodograđevna storija ima i drugu stranu, vezanu uz otvaranja i zatvaranja pregovaračkih poglavlja u pregovorima s Europom. Ta strana, međutim, nije od jučer i nije alibi za ishitreno i nepripremljeno trgovanje golemim materijalnim i ljudskim resursima. Trgovanje u kojemu se ne zna tko je prodavač a tko kupac, tko bi trebao hvaliti a tko kuditi robu, pa čak ni to što se točno prodaje i koja je stvarna cijena.

No, jedno se zna. To je vruća želja državne administracije da što prije ključ brodograđevnih pogona preda u tuđe ruke. Ali ne zato što bi možda Vlada imala makar i približno jasnu viziju gospodarskog razvitka zemlje i unutar nje upisanu ili izbrisanu brodograđevnu industriju. Naša je nevolja, i to je najtraumatičnije, u tome što se ne zna kamo idemo i kako tamo stići. Političke poruke kako nam je cilj Europa tragična je zamjena subjekata. Članstvo u EU za svaku bi razumno vođenu zemlju trebalo biti samo sredstvo za ostvarenje njenih gospodarstvenih i drugih ciljeva. Stoga u ovom glavinjanju i brodogradnja ide putem kojim su prošle mnoge naše, nekoć propulzivnije i brendovski prepoznatljivije proizvodnje, od kojih su, financijski i kadrovski isisanih, danas ostale samo prazne ljušture. I dugi redovi mladih umirovljenika i trajnih nezaposlenika.