0

Plinski realpolitiek

Piše Lada Stipić-Niseteo, dopisnica Privrednog vjesnika iz Bruxellesa

Nikad mi nije bilo jasno zašto gruzijski predsjednik pri susretu sa sebi sličnima šarmira kamere ili obraćajući se izbornoj bazi iza sebe osim nacionalne zastave drži i onu Europske unije. Gruzija ima sređenu bilateralu s EU i normalne odnose, to ima i Kina, uz dodatak BP-ovog naftovoda prema Turskoj te time status strateški značajne zemlje. Fenomen poplave simbola s kojim zemlja nema nikakve konkretne veze, osim da joj je on perspektiva, može se protumačiti činjenicom da je modra zastava sa zvjezdicama u Hrvatskoj bila najpopularnija u vrijeme kad je Hrvatska bila udaljena poprilično svjetlosnih godina od čekaonice za Uniju, ali i od demokracije u europskom smislu tog pojma. Stoga se ta iluzija može shvatiti kao određeni vid bacanja prašine u oči puku. Izvjesno je da je količina izvješenog dekora sa zvjezicama obratno proporcionalna šansama za ulazak u EU zemlje čija ih vrhuška vješa. Nakon što se ulazak dogodi zastava je obvezatna tek na gradskim vijećnicama i u zaleđu susreta vođa.

To vrijedi za Estoniju, Maltu, Španjolsku ili Francusku, a ne za Gruziju koja se, eto, našla na naslovnicama, uskrativši dio kolovoškog odmora povelikom broju europskih dužnosnika i ogolivši problem koji tinja već godinama. Rusija je uletjela na teren suverene zemlje da spašava “svoje“ u svojevrsnom deja vu zapadnog Balkana devedesetih godina prošloga stoljeća.

Naći sredinu
Gruzijci su utrčali u teritorij računajući kako će blitzkriegom povratiti suverenitet i time isplatiti ulaganje u obranu od vrtoglavo visokih 9 posto BDP-a, gotovo kao Izrael. Izdvajanje novca i zamjetna američka tehnička i ina pomoć nisu se isplatili, domaće su trupe isprašili ruski vojni strojevi.

I sada, kad je počelo natezanje tko je u pravu a tko u krivu, spominje se povratak hladnog rata, čak i ratna opcija. Europska javnost zabrinuto prima izvještaje o ljudskim nesrećama, a političari iza zatvorenih vrata slušaju raporte koji govore drukčije stvari o njihovim korijenima.

Europska unija pokušava naći sredinu u rasponu svojih 27 različitih glasova i interesa, koji su negdje između ekstrema punog poštovanja ljudskih prava do gotovo 50-postotne ovisnosti o ruskome plinu. Ljudsko je pravo također imati toplu kuću, i to je za pragmatične Europljane daleko važnije od etničkog čišćenja koje ponovno razmješta ljudske sudbine daleko iza horizonta. Gruzijska se demokracija može braniti zbog naftovoda i dobre pozicije, tim više što je Europa prije dvije godine naučila kako to izgleda kad se Ukrajini zatvori plin koji onda više ne stiže ni do Austrije, Italije, Njemačke... Poljsko bi vodstvo rado izglasalo sankcije Rusiji jer bi se to mnogima, s još svježim uspomenama na rusku čizmu, jako svidjelo. Britanci ili Šveđani, s druge strane, zagovaraju umjerenost i suzdržanost jer oni imaju interese, a ne uspomene. Rusija i Europska unija vezani su međusobno. EU može usporiti izricanje potpore ruskom članstvu u WTO, a to će biti efikasnije od svih deklaracija.

Ismijana EU
I Moskva si jednako tako može dopustiti tehničke greške na plinovodu, kao što ovog trenutka otkriva kako od uvezene hrane iz EU želi vrhunsku kvalitetu, ustrajući na određenim količinama pesticida i veterinarskih lijekova u prehrambenim proizvodima. Kako su divljaštvo i surovost ruske tranzicije skratili prosječan životni vijek Rusa za dvadesetak godina ovakva skrb o dobrobiti djeluje patetično.

No što je, tu je. Ionako novac, a ne dobre namjere, vrti svijet. Drugo je da EU u ovoj situaciji zaista mora potražiti svoj jači glas. Iako je izjava francuskog predsjednika Sarkozyja kako bi sve bilo lakše da je Lisabonski sporazum na snazi pretjerana i neozbiljna, realitet susjeda koji je ponovno otkrio svoju snagu prisilit će Europljane na drukčije sagledavanje situacije. Tu ustavni sporazum ne rješava stvar, ali može sporovoznoj EU dati malo brzine i poduzetnosti kako je ne bi ismijavali, kao što je to učinio ruski veleposlanik u Bruxellesu koji se ne jednom javno šalio kako se EU ne može dogovoriti ni oko okvira za pregovore o novom bilateralnom sporazumu. Energetsku ovisnost o Rusiji trebat će smanjivati, a ne povećavati. To je ključ od kojega počinje sva zaštita europskih interesa. A u pogledu Gruzije na dalekoj periferiji Europe nije ona jedina, u igri su i velika Ukrajina te dio Moldavije. Sve te zemlje neće lako u EU sada kad su zacementirani čvrsti kriteriji kakvi se apliciraju na Hrvatsku i Tursku. Stoga će Gruzija dobiti, i dobivati, verbalne izraze podrške, hrabrenja i urednu dostavu humanitarne pomoći, a EU će potom prakticirati ono što odlično zna raditi - sanitarni kordon. Udruge za zaštitu ljudskih prava mogu i dalje podizati svoj glas, no dok god redovito stiže ruski plin, zna se na čiju će stranu ići simpatije. Realpolitiek?