0

Pred godišnje odmore

O stvarima u EU ne odlučuje „Bruxelles“ ni „eurokracija“ nego države članice...

Piše Lada Stipić-Niseteo

Pred godišnje odmore

O stvarima u EU ne odlučuje „Bruxelles“ ni „eurokracija“ nego države članice

Piše Lada Stipić-Niseteo

Najprije su najavljujući ljeto nezadovoljstva asfalt izorali ribari i taksisti te flamanski ratari na traktorima, a onda je došao val vrućine. Nafta je i dalje išla naviše, kao i cijene goriva. Bio je nezadovoljan i poljski predsjednik, poručivši kako je Lisabonski sporazum mrtav. U ljetnom pingpongu, pod Eifelovim tornjem obojenim u plavo i okićenim zvjezdicama, što je skupa lansirao ministarski dvojac bivše i nove predsjedajuće zemlje na startu s puno nade, francuski je predsjednik poljskom kolegi objasnio ono što su Hrvati slušali mjesecima zbog ZERP-a. Potpisi se moraju poštovati. Nezadovoljni je blizanac Kaczinski, podsjetio ga je uživo na svim informativnim kanalima koji drže do sebe Sarkozy, svojedobno stavio potpis na dokument koji sada odbacuje. Poljski je predsjednik, naravno, igrao lukrativnu igricu “plati pa ću pristati“, što se pokazalo korisnim za finala pregovora o proširenju EU, pa i kasnije, no vjerojatno se sada neće trgovati. Problem je sa Sporazumom da ga prihvaćaju - ili odbijaju - iz drugih razloga, a ne zbog nerazumljivog teksta koji je zapravo solidan temelj da zajednica 27, 28, 29... država posluje bolje i efikasnije. Hrvatska stoga valjda neće dočekati svoje predsjedanje 2020. godine jer ga ukida Lisabonski sporazum, kao što će Irska, a sutra i neka druga članica, pa i najveća, morati stisnuti zube i jedan euromandat Komisije preživjeti bez svog čovjeka u Kolegiju.

Tko je šef u Uniji
I dok se Francuzi zagrijavaju da sarkozyraju Europsku uniju, odnosno daju joj dodatnog adrenalina prije nego što sve utone u blaženstvo godišnjih odmora u kolovozu, dio Europske komisije zadužen za hrvatski dosje zatrpan je hrpom dokumenata koje su Hrvati poslali, naravno, u zadnji čas. Države obožavaju dead-line kad rade ono što im se ne da - reformiraju se. Za razliku od sveznajućeg hrvatskog premijera koji je uvjeren kako je Hrvatska zadovoljila mjerila, Komisija je utvrdila da trenutačno pojma nema jesu li sva mjerila uopće pokrivena dokumentima, a kamoli ovo drugo. S evaluacijom će biti još teže jer su neke brljotine, poput antikorupcijskog programa, već vraćane da ih se uozbilji.

Dogodi li se politička volja za ulazak Hrvatske i najšlampaviji produkt Lovrinićinog ministarstva dobit će zeleno svjetlo, ako ne u Komisiji onda u bazi članica. Grčka je i u EU i u eurozonu ušla na temelju lijepih očiju. Time dolazimo do najvažnije lekcije koju bi i Hrvatska morala konačno naučiti, a to je tko je šef u Uniji.

Poznate su priče o neodlučnosti političara, a s njima i vjernih im medija na račun “eurokracije“ i “Bruxellesa“. Simbol je krivina krastavca, svi pušu na birokratske strukture koje su zapravo ni krive ni dužne već samo rade što im je rečeno. Kada se klesala direktiva koja, između inoga, uključuje i puno važnije stvari od kosine grčkog kukumara, prijedlog je sadržavao standard. Standard su tijekom procesa prihvatile članice kao što potvrđuju ili odbijaju i mnoge druge, daleko važnije stvari. Krivina je ugrađena u direktivu tek kada su se s njom složile članice. Litva je zaustavila mandat Europskoj komisiji za ključne pregovore s Rusijom uz pomoć Poljske (ona je to učinila zbog mesa) pa je stvar stopirana. I to do te mjere da se ruski veleposlanik pri Europskim zajednicama već otvoreno sprdao s Bruxellesom na račun EU koja ne zna što hoće, zapravo ne može se usuglasiti što hoće, ali to hoće odmah. Sve odluke, i dobre i manje dobre i katastrofalne, dobivaju zeleno svjetlo na razini država-članica. Države su nagomilale propise, a sada rade na njihovom reduciranju za trećinu jer su limitirajući.

Zajednica država s glasom
Hrvatska je moć članica iskusila na svom teškom putu pristupanja. Komisija je obavila što je obavila, tražila što je tražila, gnjavila jer je morala gnjaviti, izvoljevala jer joj je to posao, ali i zato što su i zainteresirane države bile prisutne na svakoj seansi screeninga (za početak). Kolika je moć država kazuje nedavni primjer Irske, čija glasačka baza od dva milijuna duša može zaustaviti cijelu kompoziciju od gotovo pola milijarde.

Europska unija je zajednica država s glasom u svim odlukama, čak i onima - pogotovo u njima! - na koje će kasnije frktati. One su se složile s harmonizacijom propisa u telekomu, povezivanjem tržišta energije, liberalizacijom poštanskih usluga, kvotama izlova ribe, sustavu oporezivanja... Sa svime na što javnost bjesni kada neke stvari počnu žuljati, a političari, oni isti čiji je glas stao iza određene odluke, sav teret odgovornosti prebacuju na “Bruxelles“. Komisija je ionako primarno “čuvarica Sporazuma“, stražar nad svetošću provedbe svega unesenog nakon dogovaranja 27-orice u stotinjak plus tisuća stranica zajedničke pravne stečevine. Moć je na nacionalnom terenu. Ako ne vjerujete, provjerite kako stvari idu u kolovozu kad se EU odmara.