0

Cvrčak i mrav

Češka i Poljska, kao i Slovačka i Slovenija, postupale su uglavnom kao mrav iz basne. Cvrčci, baltički tercet i Mađarska doslovno su se preko noći od radosnih društava zadovoljnih potrošača, ovisnih o kreditima s valutnom klauzulom, našli usred vrtloga krize

Piše Lada Stipić-Niseteo, dopisnica Privrednog vjesnika iz Bruxellesa

Srednja Europa kao ekonomski prostor više ne postoji, članstvo u EU razdijelilo je gotovo do uniformnosti ispeglane zemlje u društvo uspješnih i država u problemima. Podjele je naglasila gospodarska kriza. Od rujna prošle godine, kad je kriza počela nagrizati osjećaj prosperiteta temeljenog počesto na nesigurnim ili makar prenapuhanim nogama, prostor novih članica EU doživljava dramatične promjene. Mnogima je razdoblje strmoglava u “crveno“ došlo kao trenutak istine, oslobađanja od iluzija kako je svijet bolji čak i kad u njega ne uložite dovoljno znoja već samo kolekcionirate kreditne aranžmane.

Dva desetljeća nakon pada Zida Poljska i Češka dočekale su bankarski slom stabilne i čvrstih temelja. Praksa veli da je u tim zemljama, usprkos dramatičnim mijenama, stanovništvo ostalo relativno hladne glave, ne bacajući se prenaglo u sve radosti i zamke potrošačkog društva. Te su zemlje vodile i vode racionalnu ekonomsku i monetarnu politiku, a dotokom stranih ulaganja kapitalizirale su kvalitetnu, educiranu radnu snagu kroz investicije u proizvodnju.

Njihova se ekonomija pokazala kao kompetitivna, preskočivši Grčku, Portugal, ali i Italiju. Istodobno su vodstva zemalja, bez obzira na to koliko to bilo mučno, teško i nepopularno, pogotovo po rezultate izbora, stisnula zube i zagrizla u strukturne reforme. Dubinski reformski proces mnoge je pomeo, jer je takva priroda reformi i stoga ih nitko ne voli i ne želi osim kad su zaista neophodne, ali je stvorio zdravo gospodarstvo. Češka i Poljska, kao i Slovačka i Slovenija, postupale su uglavnom kao mrav iz basne.

S druge strane, u zemljama gdje je tranzicija u vrli novi svijet išla prije naruku naklonosti građana prema radostima potrošačkog svijeta, bez toga da otkriće tržišta prati i primjerena ekonomska i monetarna politika, kriza je ujela grubo. Cvrčci, baltički tercet i Mađarska, doslovno su se preko noći od radosnih društava zadovoljnih potrošača, ovisnih o kreditima s valutnom klauzulom, našli usred vrtloga krize. Mađarska je toliko ovisna o financijskim injekcijama izvana da je pod hitno potražila spas kombinirajući kredite MMF-a i EU i s forintom koja je krenula u slobodan pad gubeći trećinu vrijednosti.

Iz svega ovoga slijede lekcije koje je dobro imati na umu u dolazećim vremenima - pođe li Hrvatskoj za rukom preskočiti prepreku dobrosusjedstva u EU i fige u džepu i nespremnost za reformiranje doma. Članstvo u EU pomaže, ali ono nije štit protiv svih zala i problema. Biti u Uniji garancija je prosperiteta samo ako zemlje prihvate domaćinsko ponašanje, da se vlade i tvrtke i građani ne zanose previše slatkom svirkom kreditnih ponuda jer se kredite mora vraćati, a, opet, može ih vraćati samo snažno, restrukturirano gospodarstvo.
Praksa veli da problem valja rješavati bez obzira na to koliko bolan bio. Hrvatska brodogradnja trebala je biti skinuta s državnog proračuna još preklani, po cijenu kratkotrajnog bijesa nekoliko tisuća ljudi, možda i gubitka pokojeg glasa na izborima, ali Vlada bi tada radila posao za koji je plaćena. Pritjerana do zida troškovima, obvezama i mjerilom, jednako stopirajućim za pregovore kao i Rupelovo tumačenje aplikacije međunarodnog prava, Hrvatska će brodogradnju morati rješavati, ali sada u uvjetima najdublje krize, s rezultatima gorim, nepovoljnijim i težim od onih koji su se mogli nedavno dogoditi. Ovakvih priča ima širom Europe. Oni koji su se usudili ući u promjene na vrijeme i koji su mislili malo dalje od potrošačke manije i izbora pregrmjeli su relativno glatko.

Drugi su u redu za čekanje milodara od financijskih institucija koji će im pomoći da lakše dišu, ali će sutra, kad se prašina od pada slegne, ipak morati krenuti u promjene ne bi li isplatili kredite. Lekcija nije geografski ograničena na nove članice. Isto su to spoznali u Grčkoj ili u Portugalu ili u Italiji - odgađanje reformi odgodilo je povratak dobrih vremena nakon krize.

Kriza će biti od velike koristi shvate li je zemlje kao trenutak istine. I to vrijedi za sve, bez obzira na geografiju, povijest, politike, pa i status člana ili samo čekača za EU. Bolja budućnost ne počinje dizanjem dobrosusjedske blokade s pregovora već deblokadom silnica prave, dubinske reforme.