0

198.838

U svjetlu tri milijuna drama samo u EU neodgovorno je, djetinjasto i glupo ograničenu energiju državnih aparata koncentirati na po gospodarstva toliko nevažna pitanja kao što je dobrosusjedski spor o granici/meji

Piše Lada Stipić-Niseteo, dopisnica Privrednog vjesnika iz Bruxellesa

Lada Stipić-Niseteo

Kriza i gastarbajteri
Godina nezadovoljstva s potencijalom stvaranja tri milijuna novih drama počela je redovima nabrijanih britanskih radnika. Stranci najednom nisu dobrodošli, frustracije i bijes iskalit će se na Portugalcima i Talijanima koje su dovukle njihove firme radeći na unutrašnjem tržištu EU i držeći se striktno direktiva koje su radosno prihvatili britanski nadležni ministri jer omogućuje ekspanziju domaćih tvrtki po EU. Elastičnost sustava testirali su preklani Šveđani buneći se protiv Estonaca. Šveđane je, bez obzira na fraze u parolama, zaista najmanje briga za dobrobit kolege električara ili zidara iz Estonije, njemu je veća muka da će možda ostati bez posla jer Estonac spaja žice i žbuka uz nižu nadnicu pa se poslodavcu isplati jednaka vrijednost za manje novca. Šveđanin se osim straha za posao brine i hoće li mu jeftinija i jednako okretna konkurencija, koja k tome traži manje jer je navikla dobivati ništa od tzv. socijalne države, sutradan skresati plaću i beneficije. Svugdje je isto - Bosanci su dobrodošli na skelama dok ne prijete domaćima. Neke su države snizile godišnju kvotu gastarbajtera - prije nego što su se dogovorile o smislenom programu izlaska iz krize. Populistička a ne ekonomska mjera, jedna od mnogih.

Realni svijet
Razlike između država pokrpala je direktiva o radnicima na radu u drugim zemljama kojima se garantira minimalan sadržaj socijalnog paketa. Kada se britanski spontani štrajk uz rafineriju Lindsey proširio na druge lokacije, a nadležni ministri počeli govoriti bedastoće o “zaštiti naših interesa“, društvo se podsjetilo kako “dizanje barijera neće stvoriti nova radna mjesta“, što je točno. Direktiva o radnicima iz jedne članice na radu u prostoru druge smatra se “esencijalnim instrumentom osiguravanja ravnoteže zaštite radnika i ekonomskih sloboda i istovremenog izbjegavanja nepoštenog tržišnog natjecanja“, oglasio se nekidan povjerenik za socijalu Vladimir Špidla. Blokade ne rješavaju ništa. Unutrašnje je tržište EU stvorilo milijune novih radnih mjesta. Proširenje EU je također dalo doprinos općem rastu BDP-a i u starim članicama. Ima nečega čudnog u tim redovima i krugovima naelektriziranih radnika u Ujedinjenom Kraljevstvu - oni neće Portugalce, mrze Talijane zgražaju se od Slovaka i Poljaka. Istodobno tamošnje gospodarstvo izvlači korist od stotina tisuća stranih radnika na privremenom radu na poslovima koje domaći neće. Ili mu se više isplati živjeti od socijalne potpore, kojoj će i ovi novodošli stranci doprinositi, pa nad pintom piva rogoboriti protiv svega. Isto vrijedi i za druge zemlje, samo što je pivo drukčije mjereno. Praksa je dosad uvijek pokazivala kako protekcionizam nije bio izlaz iz krize nego cement za krizno stanje, ali to je teško objasniti ljudima u svim onim dramama koje se svakodnevno događaju. Protekcionističke mjere, provede li ih država, vode gospodarskim ratovima, a oni su po džepove pogubniji od oružanih. Zato su Amerikanci povukli “kupujte američko“.

Konačno, u svjetlu tri milijuna drama samo u EU neodgovorno je, djetinjasto i glupo ograničenu energiju državnih aparata koncentirati na po gospodarstva toliko nevažna pitanja kao što je - nama najbliže! - dobrosusjedski spor o granici/meji. Bilo bi daleko korisnije sve te riječi, putovanja, lobiranja, komisije investirati da broj drama, makar na vlastitom bunjištu, bude nešto malo niži. Dobrodošli u realni svijet.