0

Dogodine?

Svi se propusti i popusti vraćaju na naplatu u nevrijeme, i to s vrlo debelim kamatama koje mogu uspješnije stopirati proces negoli Dimitrij Rupel u najinspiriranijem izdanju čitanja hrvatskih zemljovida. I sve to na red dolazi u vremenima kad kriza dosegne vrhunac, ili možda dno

Piše Lada Stipić-Niseteo, dopisnica Privrednog vjesnika iz Bruxellesa

U finalnu godinu pregovora, prema okvirnom rasporedu to je 2009., Hrvatska ulazi s nekoliko ozbiljnih utega na integracijskim krilima. Ovogodišnja analiza napretka detaljno je pretresla plusove i minuse cijeloga procesa. I dok je javnost bila oduševljena što postoji okvir koji nikoga ne obvezuje, malo je tko zagrebao po ozbiljnijim upozorenjima iz dijagnoze.

Neke se stvari moraju graditi godinama kako ne bi bilo “manjka kulture političke odgovornosti“, neke su trebale biti već na mjestima za ozbiljnu zemlju koja pretendira da postane spremna članica. Primjerice, u analizi EK se primjećuje kako su ekonomske mjere prije vatrogasne negoli plan zaštite od požara. Vizija što i kako, s prioritetima i djelatnostima koje će ih ostvariti, slaba je karika pripremnog razdoblja za članstvo u EU. Takvom se pokazuje i u ovim sve težim vremenima kad će se iz krize brže izvlačiti zemlje s kvalitetnim dugoročnim planom. Hrvatska je duboko integrirana u ekonomsko tkivo EU, iznosi se u analizi, a drugi se dokumenti nadovezuju predviđajući kako će baš zbog smanjenja ekonomske aktivnosti u EU hrvatsko gospodarstvo osjetiti posljedice, a s njim će erodirati i brojka kojom se zemlja sve donedavno ponosila, rast BDP-a. BDP se neće približiti nuli, ali će biti prepolovljen u odnosu na očekivanja, kao i na brzinu kojom se zemlja treba razvijati da bi dostigla europske prosjeke.

Na europskom repu
Hrvatska je tu, svidjelo se to njenim građanima ili ne, duboko na europskom repu, i samo dvije-tri članice EU, ovisno o metodologiji izračunavanja, stoje lošije. Prilična pljuska svima koji su se smatrali “boljima od onih unutra“, ali su, pogotovo kroz retoriku vlasti, sustavno snižavali kriterije, spadnuvši od poravnavanja s idealom Slovenije ili Češke do niskih grana tješenja kako “nismo kao Bugarska“. U analizi napretka upozoreno je da je reforma pokrenuta tijekom minulih 12 mjeseci energičnija negoli dosad, dok je godina ranije uludo potrošena na predizborne aktivnosti i samo su ispadi dobrosusjedstva donekle zamazali oči percepcijom kako je problem s one, a ne s ove strane Sutle. U analizi se pohvaljuje veliki napredak u području energetike, banaka, poduzetništva i industrijskoj politici, statistici i antidiskriminacijskim mjerama. Utvrđen je umjeren napredak u slobodi kretanja roba, radnika, kapitala, javnim nabavama i državnim potporama te financijskom nadzoru i pomorskom prometu. No, kako ući u godinu u kojoj će se zatvarati sva poglavlja - a uvjet je provedba slova zakona EU ili makar čvrsti vremenski okvir u kojemu će se to dogoditi - s popisom područja u kojima se u analizi EK vidi mali ili nikakav napredak, kao što su praćenje tržišta, pristup tržištu rada, brodogradilišta, sprečavanje monopola, osiguranje, nadzorni sustav u poljoprivredi koji bi omogućio isplatu fondova, prometna politika, ribarstvo, državne potpore u energetici, klasifikacija i registri u statistici, socijalni dijalog i socijalna zaštita, administrativni kapaciteti u regionalnom razvoju, suradnja carina, zaštita potrošača i zdravlja... da nabrojimo samo neke. U idealnom bi svijetu to trebalo biti sređeno do tehničkog zatvaranja svih poglavlja, negdje oko četvrte godišnjice od početka pregovora, zajedno sa čvrstim dokazima kako je reforma pravosuđa nepovratno uhvatila korijena i da se slama kralježnica korupciji. Sve te mijene, reformu pravosuđa i organa državne uprave mora provoditi sam aparat koji je sada na udaru mjera štednje.

Podobnost umjesto sposobnosti
U nalazu EK stalno se ističu manjkavi administrativni kapaciteti. Oni su takvi uglavnom svugdje. U jednoj se analizi EK čak prognozira da će se zbog jačanja administrativnih kapaciteta u zemlji povećati zapošljavanje u državnim službama. Hrvatska je uvijek tražila rješenje količinom, a ne kakvoćom, i tu smo već na vrlo tankom ledu stanja u kojemu je zaposleno mnogo ljudi, ali im je radni učinak mizeran. Iskustva prošloga kruga proširenja govore kako su reforme zaživjele tek kad su povišene plaće. U finalnoj fazi pregovora, onoj koja iziskuje gorivo prezaposlenim ljudima u vidu novčanog priznanja, reformski će proces biti bez tog doprinosa. Državna će uprava samu sebe morati mijenjati žele li se zadovoljiti svi preduvjeti za ulaznicu. Dosad se pokazala brojnom, ali nesposobnom, jer je počesto princip popunjavanja njenih redova bio podobnost, a ne sposobnost. Svi se propusti i popusti vraćaju na naplatu u nevrijeme, i to s vrlo debelim kamatama koje mogu, bude li EK u vrednovanju dosljedna tražeći “bjelje od bijeloga“, uspješnije stopirati proces negoli Dimitrij Rupel u najinspiriranijem izdanju čitanja hrvatskih zemljovida. I sve to na red dolazi u vremenima kad kriza dosegne vrhunac - ili možda dno - i kada će u čekaonici za EU uz Hrvatsku zasjesti razvijeni Island, istina pred bankrotom, odrađujući mjesecima sve ono za što su Hrvatskoj trebale godine. Možda nas otočani i povuku!