0

Nešto tamo smrdi

Od sveg ovog muljanja šteta je dugoročna jer teško je vjerovati da će Slovenija jednog dana kad Hrvatska ipak uđe u EU moći računati na lojalnog saveznika

Piše Lada Stipić-Niseteo

Poreznim obveznicima dolaze na naplatu grehovi banaka. “Imali smo prave poteze, ali u krivo vrijeme“, skrušeno je govorio demisionirani direktor Fortisa nakon što su se tri zemlje solidarno dogovorile o injekciji teškoj skoro 12 milijardi eura. Tom je injekcijom spašena banka, a time i radna mjesta, ali i, što je još važnije i vrijedno ulaganja, povjerenje u financijsku industriju.

Fortis je svojedobno startala kao ugledna banka srednje veličine s golemim ambicijama. Počela je kupovati, širiti se i postala najveća u zemlji, ustoličivši se u dvije glavne upravne zgrade u Bruxellesu i Utrechtu. Banka je imala dobro znan logo i šezdesetak tisuća zaposlenih širom svijeta. Bila je puna ponosa kad je uspješno završen šoping veće nizozemske banke ABN Amro da bi nakon te “zaista dobre kupnje“ dionice banke izgubile skoro 80 posto vrijednosti, tako da se zaljuljala i došla do ruba provalije. Spašavale su je vlade triju zemalja na noćnom sastanku vijećajući do jutarnjih sati, u ozračju koje svim takvim odlukama potvrđuje dramatičnost.

Bijela kava, croissant i račun
Nakon dana divljanja nizbrdo cijena dionica gotovo svake banke došlo je otrežnjenje. Belgijanci su, primjerice, za doručak uz bijelu kavu i croissant mogli pročitati u tekstu njihovog poslovnog dnevnika suhu obavijest o tome kako svakog punoljetnog građanina s udjelima u fondovima, od mirovinskih pa nadalje, ova kriza košta 7300 eura. Odjednom je, u mjesecu rujnu, val pomeo banke, a “socijalisti marširaju na Wall Street“, opisao je ta zbivanja nizozemski ministar financija Wouter Bos. On je podsjetio na to da su u njegovoj zemlji, srcu svih poduzetničkih i financijskih noviteta, kao i u cijelom zapadnom svijetu države dva stoljeća ponavljale isti stih o slobodnom tržištu sa slobodom izbora, slobodom odluka, slobodom poslovnih poteza i slobodom građana... a da su svi odgovorni sami za sebe. Kako to objasniti Belgijancu koji se probudio tanji za 7300 eura i još ga nitko nije uvjerio da je to konačan gubitak.

Bos je kao ministar financija odobrio program spašavanja Fortisa, a onda je dobio informacije preko granice kako su se Belgijanci i Francuzi dogovarali o debljini pojasa za spašavanje Dexie licitirajući s milijardom eura više ili manje. Bos je potom priznao kako su se stvari dovoljno iskomplicirale da se ne zna što nosi novi dan pa je mogao samo obećati (ne i garantirati) da će kao ministar financija spašavati svaku domaću banku koja se nađe u problemima. Nacionalne akcije spašavanja banaka pripremale su se i u Njemačkoj, Velikoj Britaniji te Danskoj. Europa još nije pokrenula zajednički plan izlaska iz krize, iako Europska središnja banka (ECB) već od starta, u koordinaciji s najvećim središnjim bankama, sustavno i doslovno svakodnevno smiruje nervozu tržišta utjehama teškima milijarde eura. Iako su prve vježbe u kriznim situacijama povezale pogođene zemlje, još nije pronađena strategija kolektivnog upravljanja u zajedničkoj nevolji. Jer, nitko nije imun od sadašnje krize.

Europa ne zna što predstoji
Za ovu krizu nije bilo prevencije. Ona je globalna - još uvijek se liječi lokalno, odnosno nacionalno, ali se ne zna što se sve mora tretirati. Je li dovoljno ono što se radilo? Amerikanci su ispucali sve školske poteze, nacionalizirali najveće hipotekatne banke, nacionalizirali najveće domaće osiguravajuće društvo, složili plan spašavanja težak vrtoglavih 700 milijardi dolara, potom ga potvrdili pa odbacili, a panika i dalje traje. Europska strana reagira, ali također ne zna što joj predstoji. Zna se samo da će račun na naplatu stići najmanje odgovornima stoga što je Fortis lani zagrizao u prevelik zalogaj, a njemačke su se banke halapljivo zaletjele u američke biznise u zoni sumraka pa uletjele u gubitke. Direktori se ne osjećaju krivi, a javnost se zgraža na vijest da će glavni šefovi, prisiljeni na ostavke što je bio dio aranžmana nacionalizacije s vladama triju zemalja, na temelju menadžerskih ugovora dobiti vrlo debele naknade za preuranjeni odlazak.

I sada - kad svi imaju kamen za vratom, a prosječan porezni obveznik gubi sedam tisuća plus eura zato što su se neki zaigrali mimo svake mjere i kontrole - političari su se konačno sjetili kako je vrijeme da se povežu i koordiniraju, a bit će i nekih promjena. Vlade ponovno postaju kapitalisti, a čuvarica Sporazuma Europska komisija ne smatra više prijetnjom svetosti principa unutrašnjeg tržišta da države spašavaju pojedine tvrtke, do trenutka loma nacionalne financijske perjanice. Najljepše je od svega da nitko pojma nema do koje dubine ide ova kriza i koliki su završni razmjeri šteta. Zna se samo tko će sve to platiti.