0

Volja većine, volja manjine

Razdoblje prenošenja Lisabona u praksu je vrijeme kad je ozloglašeni “europski kompromis“ najmanje dobrodošao. Učini li se posao loše, EU ostaje ono što je i danas - gospodarski div i politički patuljak

Piše Lada Stipić-Niseteo, dopisnica Privrednog vjesnika iz Bruxellesa

Irci su iz druge potvrdili Lisabonski sporazum i svima je laknulo, EU kao zajednica nije propala novom odbijenicom. Kao i svaki referendum s temom EU i ovaj je ostavio zamjetan dio stanovništva nezadovoljnim. Pravilo je s vrlo malo izuzetaka da EU-referendumi prolaze minornom većinom, biva onako kako hoće - ili ponekad neće - 52 ili 55 posto glasača, dok preostali mogu samo žaliti što nije bilo kako se njima sviđa. No, svima, točnije većini u prijestolnicama i Bruxellesu, laknulo je kada su Irci propustili Lisabon jer se posao u zajednici konačno nastavlja na novim temeljima.

Sporazum, kompliciran kakav jest i u cijelosti razumljiv samo specijalistima s doktoratom, znači da će se dolazeća predsjedništva trebati dobro oznojiti da mu elemente postave na prava mjesta. Španjolska i Belgija odlučivat će svojim unosom o tumačenju Lisabonskog sporazuma, o praksi temeljem riječi. Odlučivat će i pojedinci.

Činovnik ili vođa?
Dosad u EU nije bilo predsjedavajućeg Vijećem. Bude li to bezbojni činovnik, funkcija će ostati tek jedno solidno plaćeno radno mjesto. Opredijeli li se liderski samit EU za ličnost s energijom, vizijom i dovoljno odvažnosti ili čak drskosti da se suprotstavi nacionalnim mašinerijama i parcijalnim interesima, EU će dobiti dodatnu snagu.

Lisabonu kako bi zaživio treba vizija. Možda je najbolji primjer koliko osoba čini funkciju posebnom i pomaže je pretočiti u novosti Jacques Delors na poziciji predsjednika Europske komisije. Dinamični kreator i vizionar udario je temelje sadašnjoj EU, djelujući u okvirima Unijinog poslovodstva i “čuvarice Sporazuma“ da bi ga kasnije naslijedili možda jednako mudri, ali ne s njuhom za budućnost, više činovnici negoli vođe, prije šterberi doli genijalci. Delors je osmislio temelje, nasljednici su ih nadograđivali u poslu za koji je trebalo više pragmatizma, marljivosti i strpljivosti od gledanja u budućnost.

Svi značajniji potezi i promjene u povijesti EU - i ne samo nje - događali su se tek kad bi pojedinac ili nekoliko njih imali pravu ideju, kada su se usudili na iskorak u nepoznato. Dvije su kategorije političara - većina, zadovoljna postojećim, i manjina, željna i žedna izazova. Rijetki su spremni za preuzimanje rizika. Po većini europskih lidera, počeli su se odavati tajni arhivski dokumenti, reunifikacija Njemačke nije se smjela dogoditi. I eurozona je teško izborena. Vijeće EU odbilo je slušati Europsku komisiju i avis temeljen samo na činjenicama, pa je Grčka, nespremna i konfuzna i tek izronivši iz diktature, ušla u EU i brzo se transformirala u modernu zemlju, što bi išlo sporije da je bilo po EK. Usprkos rezervama EU se odlučila i na proširenje i na eurozonu i na reformu poljoprivrede. Rizici iskoraka u nepoznato pokazali su se korisnima.

Pista izgrađena, čeka se zalet
S ovim iskustvima odobravanje Lisabonskog sporazuma tek je priprema na zalet. Pista je izgrađena i zalet se može, a po nekima i mora, dogoditi, a o njegovoj žestini i dosezima odlučivat će ljudi za koje se članice opredijele. Odluke nisu lake jer se mora izvagati stranačka pripadnost, zadržati ravnoteža između regija i država, između raspodjele drugih značajnih pozicija.

U Bruxellesu se ove jeseni više razmišlja o raspodjeli funkcija negoli o funkcioniranju. Predsjednik EK s potvrđenim drugim mandatom tek treba izaći s prijedlogom rasporeda i sastava nove EK, pri čemu Lisabonski sporazum nedugo uoči stupanja na snagu (najbliži je termin siječanj dogodine) postaje tek skup pravila koja će se aplicirati, primjerice brojem povjerenika i suradnjom s Vijećem EU, jer će dva tijela povezivati ista osoba. Javier Solana dao je pečat budućnosti visokog izaslanika za vanjsku i sigurnosnu politiku, a njegov će nasljednik morati biti i vanjskopolitičko lice EU, ali i osoba u Europskoj komisiji. Odlučujući je izbor pravih ljudi, mada zainteresiranom Olliju Rehnu ona lošija strana, neodlučna, nije dopustila da u utakmicu za posao uđe kao osoba s rezultatima.

Postoje vremena kad je ozloglašeni “europski kompromis“ najmanje dobrodošao u osmišljavanju zajedničkih poslova 27 država, a ovo razdoblje prenošenja Lisabona u praksu jedno je od njih. Učini li se posao loše, EU ostaje ono što je i danas - gospodarski div i politički patuljak. Dogodi li se novi Delors, komponenti najkrupnijeg zajedničkog tržišta svijeta pridružit će se i diplomatska mišićna masa. Potvrda Lisabona, u nadi da će se prgavi češki predsjednik smiriti, bit će službeni početak velikog bildanja muskulature.

Opet situacija hoće li se potvrditi volja većine ili događati volja manjine. Ovo je drugo bolno i kratkoga daha, u što se uvjerila i Hrvatska u dobrosusjedskoj epizodi kad je tvrdoglavljenje jedne prema ostalih 26 država došlo do vrhunca. S potvrđenim Lisabonom odluka je na članicama hoće li zbog parcijalnih interesa i vrlo upitne kategorije nacionalnog suvereniteta dopustiti da EU ostane usidrena u dvadesetom stoljeću ili da punim jedrima juri dvadesetprvim.