0

Kako čitati rezolucije

Možda bi najpametnije bilo, radi bolje Hrvatske prije negoli njenih izgleda za članstvo, zaboraviti predizbornu godinu, manje glumiti, a više provoditi reforme

Piše Lada Stipić-Niseteo

Rezolucije Europskog parlamenta stav su demokratski izabranih građana EU, skrojen nakon dugačke procedure tijekom koje se sukobljavaju ideje i interesi. Europarlament je stoga vrlo uspješno skresao nekoliko zaista vrijednih ideja jer su lobisti, ili makar vlade država-članica, bili snažniji od zdravog razuma da bi direktiva o uslugama prošla u originalnom obliku. Dobila je zeleno svjetlo zastupnika, ali je od direktive preživjela možda lošija polovica teksta i sam je dokument dovoljno razvodnjen da se ipak nešto promijeni, a s druge strane ne stradaju glavni igrači. U tom je kontekstu parlamentarnih natezanja jedna rutinska rezolucija o Hrvatskoj zanimljiva samo dvjema zemljama - Hrvatskoj, jer govori o njoj i postavlja neke graničnike, te Sloveniji kako bi unutrašnjopolitička scena dobila dodatne argumente, a eurozastupnici s ambicijama napredovanja prema predsjedničkoj poziciji ugrabili poneki bod u očima domaćih glasača.

Rezolucija o Hrvatskoj je, zajedno s izvještajem socijaliste Hannesa Swobode, u očima hrvatske javnosti protumačena parcijalno. Ispostavilo se kako je okosnica svega pogranični spor sa susjedstvom, odnosno odgovor hoće li rezolucija sadržavati element poziva da u igru uđe treća strana kada se već složni susjedi bezuspješno dogovaraju (ili glumataju) od prvoga dana njihove nezavisnosti. Spominjalo se lobiranje, natezanje, uvjeravanje, čega je naravno i bilo. Swoboda je tijekom priprema osuo žestoku vatru na kolege iz protivničkog demokršćanskog bloka, tvrdeći kako su oni, posve neočekivano, osiromašili njegov prijedlog uravnoteženih zaključaka i amandmane neplaniranim odustajanjem od poziva dvjema stranama u pograničnom sukobu da u najboljoj volji zatraže arbitražu trećega.

Mlaka reforma uprave
Javnost je zaboravila dotaknuti se za i po Hrvatsku bitnijih dijelova izvještaja. Recimo, da je Europski parlament potpuno nezadovoljan činjenicom da će zakon kojim se “uvodi transparentnost i objektivnost u imenovanje i ocjenjivanje dužnosnika državne uprave“ doći na red tek poslije izbora. Zaključak, reformiranje organa državne uprave je mlako, iako je ono među četiri osnovna zadatka uz koje bi Hrvatska energičnije napredovala prema članstvu u EU - ostali su reforma pravosuđa, gospodarske reforme, borba protiv korupcije. Ili, Hrvatska bi trebala ozbiljnije zaokružiti privatizaciju, ograničiti državne potpore posebno u brodogradnji i željezarama, modernizirati zakonski okvir. To su teme koje načinju svi koji su uključeni u posao pregovora s Hrvatskom, od povjerenika za proširenje nadalje.

Istodobno je druga parlamentarna rezolucija - ona o kohezijskim fondovima, odnosno o načinima kako će EU financirati regionalni razvoj - prošla također bez velikih zvona, iako je snažan argument za brzo članstvo Hrvatske.

Njemački zastupnik Markus Pieper odlučio se pozabaviti matematikom proširenja, kad već Europska komisija nije našla vremena za računicu, te dobio brojke s odgovorima zašto je Turska toliko daleko, a Hrvatska može ubrzo unutra. Turska bi u ovom trenutku da je slučajno članica Unije konzumirala 63 posto raspoloživih sredstava namijenjenih hvatanju razvojnog priključka, dok bi Hrvatska imala pravo na sedam posto. Naravno, ako Hrvatska zna investirati dobivenu pomoć - u javnosti nije bilo isuviše diskusije ni oko činjenice da je apsorpcija potpore EU razočaravajuće slaba, a to je prostor gdje se potvrđuje je li i koliko je zemlja spremna poraditi na vlastitom boljitku.

Novčanik već osjeća
Ta parlamentarna rezolucija ne obvezuje, iako nekima može dobro doći kao argument. Parlamentarcima, izgleda, nije previše stalo do nastavka proširenja, nema onog poleta i entuzijazma koji je obilježavao prijelaz od devedesetih naovamo i zadnje godine integracijskog procesa. Šok ulaska Bugarske i Rumunjske, pojačan potezima nespretne Poljske, zbunjujućom situacijom na Baltiku ili spoznajom da je bila greška što je u EU ušla polovica Cipra tek čekaju na prave analize.

Ali, pregovori idu. Političari spominju godine i ciljane datume - dobro je da je Parlament naznačio godinu parlamentarnih izbora kao moguće vrijeme za izlazak građana Hrvatske na birališta za svoje eurozastupnike - iako to nije kvaliteta niti ima težinu. Praksa je ionako da se datum ulaska uvijek objavljivao tek pri završetku pregovora, nikad ranije. Ne zna se ni koliko će se otezati s procedurom ratifikacije u 27 zemalja. Ni kakva je opasnost od inicijativa poput one iz redova talijanske ekstremne desnice koja je amandmanom tražila priznavanje talijanskih žrtava prije ulaska Hrvatske u EU ili Swobodinog upozorenja na mogućnosti da svaka članica vetom zatvori njen put. Do tada bi možda najpametnije bilo, radi bolje Hrvatske prije negoli njenih izgleda za članstvo, zaboraviti predizbornu godinu, manje glumiti, a više provoditi reforme. Svaka izgubljena godina je, upozorava statistika, jedan do tri posto zaostatka u rastu bruto-društvenog proizvoda i hvatanja ekonomskog priključka s Europom.

Valja priznati, to već dobro lupa po novčaniku goleme većina građana Hrvatske!